Došli smo do situacije da se nitko s nikime ne pozna. Htjeli smo privući i okupiti članove Udruge da se druže, to nam je bio prvenstveni cilj, a ne natjecanje, rekao je Dejan Domitrović.
Svaki utorak u 21 sat u sportskoj dvorani Branimir u Koprivnici mogu se vidjeti tipični prizori za takvo okružje – let košarkaške lopte kroz zrak, driblinzi, povici, uigrane akcije ispod obruča i veselje nakon postignutog koša. Ipak, jedan element ipak je znatno drukčiji od onoga što možemo vidjeti u uobičajenoj košarkaškoj utakmici; svi igrači su u invalidskim kolicima.
U Koprivnici djeluje jedan od osam košarkaških klubova za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj. Klub je još uvijek prilično mlad, djeluje od prosinca prošle godine, no već su se suočili s brojnim problemima, od nedostatka prostora i opreme pa do manjka raspoloživih igrača.
– Trenutno imamo osam igrača i tri člana koji nam pomažu oko prenošenja kolica, vožnje kombija na gostovanja i slično. Donedavno smo trenirali u Podravskom suncu, no dvorana nije adekvatna za nas, malo je mjesta, koševi su niži, a nema ni dovoljno prostora za pospremanje naše opreme. Zato smo se preselili u dvoranu Branimir, gdje trenutno imamo samo jedan termin tjedno. No, razgovarali smo s pročelnikom Darkom Ledinskim i obećao nam je bolje uvjete za treniranje tako da se nadamo tome – rekao nam je predsjednik kluba Dejan Domitrović.
Klub je oformljen prvenstveno s namjerom da se osobe s invaliditetom međusobno upoznaju, druže i da imaju neki oblik rekreacije jer u Koprivnici ne postoji takav samostalni sportski klub. U tom pogledu, svim članovima košarka znači iznimno mnogo.
– Došli smo do situacije da se nitko s nikime ne pozna. Htjeli smo privući i okupiti članove Udruge da se druže, to nam je bio prvenstveni cilj, a ne natjecanje. Meni to jako puno znači, svaka tjelesna aktivnost za osobe s invaliditetom je jako dobra. Sjediti u kući i cijeli dan buljiti u kompjutor nije rješenje. Kroz kretanje i igru pokreću se i neke druge stvari u životu, to je moje iskustvo – smatra Domitrović.
S njime se slaže i Matija Pavo, jedan od igrača kluba, kojemu je ljubav za košarku došla s vremenom.
– Na početku i nisam bio baš zainteresiran, ali kada sam sjeo u kolica i probao, vidio sam da je to super. Poslije treninga se odlično osjećam, prava pozitivna promjena u životu. Samo treba doći i probati, nije toliko teško koliko se na prvi pogled možda čini – uvjerava nas Matija.
Košarka u kolicima u osnovi se ne razlikuje od standardne košarke; pravila su ista, koš je na istoj visini, a postoje samo blage varijacije u pravilu koraka koji se ovdje odnosi na okretanje kotača kolica. Najveća teškoća je naučiti istovremeno upravljati kolicima i baratati loptom, no naši sugovornici nas uvjeravaju da se to brzo savlada.
– Prvo je pitanje uvijek “Kaj je to?” Onda ljude zanima koliko je koš visok, kako je moguće voditi loptu u kolicima, kako to uopće izgleda. Teško je to objasniti nekome tko nije probao, kada se proba sve dođe samo od sebe – kaže Matija.
Zapravo je najveća razlika u odnosu na ostale košarkaške klubove to što je klub daleko otvoreniji primanju igrača svih dobi, predznanja, spolova, ali i stupnjeva invaliditeta. Naime, sudjelovati mogu čak i osobe koje uopće nemaju invaliditet.
Leo Smolak takav je igrač u koprivničkom klubu. Pohađa treći razred gimnazije i u klubu se našao potpuno slučajno.
– U klubu sam od samog početka. Zapravo sam ovdje došao za kaznu, moj profesor tjelesnog je na početku bio ovdje trener i tko je bio zločest, morao je doći na trening košarke u kolicima. I tako sam ostao. Ionako imam viška slobodnog vremena, zanimljivo je i zašto ne bih pomogao ako mogu. Igrao sam već košarku dugo godina, ali kada sam sjeo u kolica, vidio sam da ih prvo moram naučiti voziti – priznao je Leo. Dodao je da su ga u klubu odlično prihvatili, postao im je jedan od najboljih igrača, a i naučio je ostale suigrače mnogo toga o košarci zahvaljujući svom prethodnom iskustvu.
U klubu je i Mirjana Horvat, jedina igračica, no nimalo ne zaostaje za muškim kolegama, upravo suprotno.
– Ona nikada nije propustila nijedan trening. Kada vidite da netko s 50-ak godina ima više volje i srca nego upola mlađi muškarci, to je za svaku pohvalu – kaže Domitrović.
Za košarku su potrebna posebno prilagođena kolica koja nisu nimalo jeftina, jedna koštaju od 25 do 35 tisuća kuna. Klub ih je dobio s raznih strana, od Hrvatskog saveza košarke u kolicima, varaždinskog kluba, jedna su kupili sami, a jedna im je donirala osoba koja im je time željela pomoći.
Iako su imali u planu sudjelovati u ovogodišnjem ligaškom natjecanju s ostalih sedam klubova u Hrvatskoj, to se ipak nije ostvarilo. Najveća prepreka je broj igrača, samo ih je četvero stalno aktivnih, a to je ipak premalo da bi se riskiralo u dugom ligaškom natjecanju. Zato klub planira veliku promotivnu akciju kojom bi privukli igrače iz ove i nekoliko okolnih županija. Kao što kaže Domitrović, najvažnije je doći i vidjeti kako to izgleda jer mnogi imaju neosnovane predrasude prema sportu osoba s invaliditetom.
Na kraju je Dejan Domitrović istaknuo da su svi dobrodošli u klub, i samo jedan igrač više značit će im iznimno mnogo.
– Treba samo doći, vidjeti, probati i tek onda znaš hoćeš li to i možeš li. Prosječno od pet ljudi koji dođu i probaju, jedan ostaje, a već nam to znači jako puno. Svi su dobrodošli – naglasio je predsjednik kluba.
