Slika društva

Sve više ‘mladih’ ostaje živjeti kod roditelja, a evo kako izgleda život 32-godišnjaka s mamom i tatom

08:00h
1
Podijeli objavu
Danas poodrasla djeca nemaju šanse za odlazak od roditelja // Foto: ingimage.com

Nezaposlen sam i nemam love za samostalan život. Dok sam i bio zaposlen, s plaćom od 4000 kuna u Zagrebu mogao sam si priuštiti samo rupčage od stanova sa cimerima, Perkovo je iskustvo.

Jedan od sindroma našeg društva današnjice koji ovisi o nizu socioloških čimbenika poput nezaposlenosti, a na neke druge utječe, primjerice na natalitet u Hrvatskoj, jest suživot s roditeljima do odnosno u dobi kad smo se već debelo trebali osamostaliti te, po svim mjerilima društva, osnovati i vlastite obitelji.

Osim što smo provjerili statistike za područje Koprivničko-križevačke županije, pokušali smo doći i do konkretnog primjera i životne priče. Međutim, uglavnom bismo nailazili na reakcije poput “Daj nemoj mene! Ionak sam u komi jer već mjesecima nemam posel.” Nažalost, nesretna generacija specifična za naše doba nesigurnosti i životarenja od danas do sutra, svoju situaciju ne gleda kao nepravdu sustava i poziv na javno ukazivanje tog društvenog fenomena te na borbu za pravdu, nego kao vlastitu sramotu i manu.

Današnja rizična skupina, uvjetno rečeno, mladih koji žive s roditeljima u godinama, u kojima su oni već imali osnovane obitelji te svoju kuću i automobil; živi u frustraciji i depresiji, osjećajući se nesposobno jer, ako danas i ima posao, potplaćena je te ne zna hoće li ga i sutra imati. Ne usudi se ulaziti u rizike odlaska iz roditeljske kuće, dizanja kredita za stan i auto, a čak ako i ode u podstanarstvo, nerjetko se s vremenom vraćaju kući podvijena repa, jer su više gladni nego siti u svojoj samostalnosti.

Perkov je bio predavač na faksu dok nije ostao bez tog posla // Foto: arhiva
Perkov je bio predavač na faksu dok nije ostao bez tog posla // Foto: arhiva

Jedan od predstavnika te neslavne generacije poznati je koprivnički visokogorac, (puto)pisac, kolumnist, motivacijski govornik, a svojevremeno i predavač na studiju ekonomije Matej Perkov. On se bez srama i osjećaja krivnje, hvata u koštac s tom problematikom kako u svojoj kolumni, tako u svakoj datoj prilici, ukazujući na činjenicu da su današnji već poodrasli mladi, problem i sramota cijeloga društva odnosno sustava.

– Nezaposlen sam i nemam love za samostalan život. Dok sam i bio zaposlen, s plaćom od 4000 kuna u Zagrebu mogao sam si priuštiti samo rupčage od stanova sa cimerima. To su redovno deset godina mlađi studenti s kojima baš i nije bajno živjeti. Čovjek nema privatnosti, a nije ni neka normala biti podstanar s balavcima, u 32-oj godini – Perkovo je iskustvo.

Prema njegovim saznanjima, većina ljudi koji žive samostalno ili je dobilo stanove od roditelja, ili naslijedilo od pokojnih ujne, strine, bake i dede, ili pak, tetke koja je u Kanadi pa oni stan “čuvaju”.

– U kasnim dvadesetima cure se uglavnom sele dečkima, a ima i slučajeva gdje dečki dođu k curama u njihovu kuću odnosno koju su starci u stražnjem dijelu dvorišta gradili cijeli život. Neki od njih, nakon treće pive, nevoljko priznaju da bi crkli od gladi da ne idu starcima na ručak svaki treći dan – bez kočnica je Perkov.

Njegov je stav da je bježanje u podstanarstvo s prvom plaćom, zato da bi nekome dokazao da si samostalan, blesav potez.

– Dobra je škola za par mjeseci da se malo to iskusi, ali u biti je to proćerdavanje novaca, jer s plaćom oko 4000 kuna možeš si priuštiti, kad platiš stan i režije, jedva dva obroka dnevno i jeftiniji wc papir – zaključak je ovog Koprivničanca s adresom u Zagrebu (koju dijeli s roditeljima).

Ilustracija // Foto: ingimage.com
Puna kuća // Foto: ingimage.com

Na temelju statistika odnosno posljednjeg popisa stanovništva iz 2011. godine za Koprivničko-križevačku županiju, možemo zaključiti da se, ipak, slika po pitanju otiskivanja mladunčadi u bijeli svijet u najvećem mijenjala s nastupanjem punoljetnosti slika. Čak je 1014-ero mladih od 20 do 24 godine starosti iselilo iz roditeljskog doma, pod pretpostavkom da se to odnosi na skupinu koja se uspjela zaposliti odmah nakon srednje škole kako studenti, u pravilu, ne mijenjaju adresu s odlaskom na studij u drugi grad.

Od generacijeod 25 do 29 godina, s roditeljima ostaje još 3645-oro djece. U odnosu na iduću generaciju od 30. do 34. godine brojka iseljavanja stagnira te ih kod roditelja živi još 1774-ero.

U obzir se mora uzeti još jedan fenomen, a to je odluka djeteta da na roditeljskom imanju osniva vlastitu obitelj, bilo u zajedničkom ili odvojenom objektu.

Poslije studentskih dana, cimerovanje više nije poželjna opcija // Foto: ingimage.com
Poslije studentskih dana, cimerovanje više nije poželjna opcija // Foto: ingimage.com

Ipak, bez obzira na i dalje ostaje zabrinjavajuća brojka ostanaka što u nastavku slijeda govori da od 35. do 39. godine s roditeljem živi čak još 1131 dijete, od 40. do 44. godine 846-ero njih, a do 49. još 700 djece živi sa svojim roditeljima.

 

Naravno, spomenute statistike treba uzeti s rezervom, kako je od posljednjeg popisa stanovništva proteklo pet godina, a iza nas je i gospodarska kriza, pa je vjerojatno sada još više djece živi s roditeljima.

Podijeli objavu
  • jurica

    E dragi moj, da si kao mali citao basnu o Mravu i Cvrcku znao bi zasto Cvrcci zive s roditeljima a Mravi odavno samostalno zive. I Mravu ne treba tetka da joj “cuva” stan. 😉