Život je prema nekim ljudima zaista nepravedan. Zapostavljeni, zaboravljeni, a dali su čitavog sebe. Neki stvarno, a neki na papiru. Malo sam virnuo u registar branitelja u Domovinskom ratu i uvjerio sam da su ljudi oko mene za koje znam zaista bili u ratu mjesecima. O nekima se zna u javnosti, o nekima i previše, a neki su samozatajno odšutjeli taj dio života u kojem su stvarali povijest. Ako i pričaju njihove su priče obično šture, ali i s malo riječi slikovito su opisivali skupnu i vlastitu borbu kontra agresora. Oni pravi bili su tihi, a najglasniji u to vrijeme za šankovima, pamtim, bili su oni od kojih su pravi borci okretali glavu.
Međutim, nikako mi nije išlo u glavu kako se o nekim skoro ništa ne zna, a iz naše su novinarske branše, tu, iz naše okolice, susjedi i bivši suradnici. Prizanjte, biti više od 1000 dana u ratu, a to je, prijatelji dragi, gotovo tri godine, fascinantna je brojka, pa me muči i pitam se je li moguće da nismo saznali ni za jedno učinjeno makar i malecno herojsko djelo?! Trebalo bi to napisati i ispričati. Ako se ima što.
Svojedobno, na samom začetku izlaženja Podravskog lista, kada sam bio urednik kod Švace, jedan borac pisao je u nastavcima o životu na prvoj crti ili u pozadini i to iz perspektive kuhara, jer mu je to bila specijalnost. Kuhao je, dakle, ali se znalo što je radio i meni osobno bilo je to zanimljivo, ma što tko mislio o tome. Jer, nisu u ratu bili samo dečki s puškom na prvoj crti, bilo je i mnoštvo onih koji su pridonosili, sve do Podravkinih radnika koji su proizvodili hranu, a tvrtka kamionima danonoćno opskrbljivala borce.
I o tome je dosta napisano. Jasno je da će na listi biti dosta onih koji su imali rat na svojem malom otoku života, ali i onih koji su rat samo zamislili. Ne daj Bože i izmislili za svoju korist. Dobro je zato vidjeti spisak i saznati da ima heroja i ”heroja”.
DEČKI, ODITE PO ŠIBICE I NEMOJTE SE VIŠE VRATITI
Informativne televizijske emisije, one središnje, koje bi trebale obavještavati svekoliki puk o događajima, nalik su jedna drugoj k’o jaje jajetu. Nema invencije ni koliko je crno pod noktom. Zapravo i nemam pravo kritizirati, jer sam ih prestao sustavno gledati, ali tu i tamo virnem.
I vidim da se ništa nije promijenilo. Urednici dnevnika i ostalih emisija, bilo u rane, bilo u kasne sate, još uvijek smrzavaju reportere u izravnom javljanju s Markova trga, ispred sudova, ispred policije i onda oni, novinari, pričaju što se tog dana dogodilo iza zidova u toplim prostorijama.
Na ekranima je i shema jasna. Najprije se referira što pokušava Vlada, a onda se pojave Karamarko, Lesar, sve češće Hrg (Ribića sad više baš i ne vidim), pa kao ljudi koji sve znaju i imaju programe da nas spase, pričaju hrvatskome puku da ovi ništa ne valjaju. Nije mi jasno, ako netko ima programe za izlazak iz krize, kojeg đavola čeka još tri ili sedam godina da dođe na vlast, pa da onda zablista (do tada će se vjerojatno zaboraviti neizmjerna pljačka naroda dok su vladali ovom državom i neukim pukom) i ostvari svoje programe?! Zašto ne pomognu, ne Vladi, nego državi i narodu, sada, odmah?
Isto imamo i u lokalnim okvirima. Varaju se, ili varaju nas, da će sve biti bolje kada dođu na vlast. Nitko od nas, ili njih, ne nosi sakriveno blago u džepovima, kojim će spasiti općinu, grad, županiju, regiju i državu. Nitko nema ništa za ponuditi. Završili su neki mnoge visoke škole i jedino što nam znaju, daleko od života i siromaštva u kojem drugi žive, nuditi štednju, smanjenje broja zaspolenih. Visoke nauke za niske udarce po raji. Takvim životnim tempom vrlo brzo stvorit će se kritična masa nezadovoljstva koja će se preliti, provaliti na ulice. Možda bi to bilo dobro, jer bi se tada nadobudni vladari izravno suočili s ljudima čije su misli jednostavnije, shvatljive i prihvatljive od fakultetskih, ememefovskih i rejting-agencija formula.
Za dobar dio loših gospodara možda bi bilo dobro da, kao u onoj priči kad pater familias napušta obitelj, odu po šibice i više se ne vrate.
Ali kod nas se vrte uvijek jedni te isti. Odu po šibice i – vrate se.
Čitava povijest govori o centralističkim vladarima i vladavinama: kraljevi, carevi, SHS, Jugoslavija, a sada i naša država. Prodaja floskule o demokraciji, a demokracija se s grčkog prevodi kao ”narod vlada”, zamagaljivanje je činjenice da demokracija, tj. vlada naroda, može biti samo ako nema centralističkog uređenja, ako damo veći dio ubranog novca općinama, gradovima i županijama, pa neka narod rasporedi i neka se napreduje. Ovako nam bliža povijest govori da smo imali centralističke vladare, kult ličnosti, centralističko raspolaganje novcem i, sudovi svjedoče, odurno centralističko hapanje novca vlastitog naroda i trpanje u džepove. Toliko toga je pokradeno, da smo uvjereni da su kriminalni vladari, pojedinici veliki i mali, zaista vjernici i da vjeruju u zagrobni život, jer – gdje su inače mislili potrošiti sav taj ugrabljeni novac i koristiti ukradena dobra?
POLICIJA NA VLASTI, UDRI PO NOVINARIMA
Novinarima je tijekom pukih desetljeća uvijek bila iskazivana puna pažnja policije. Nekad milicije. Neće vjerovati, još za početke pisanja u Glasu Podravine, kad sam bio na pragu punoljetnosti i nakon nje (a to sam doznao od jednog tada poznatog miliconera) o nama balavcima u SUP-u su imali kartoteku, u koju su, između ostalog, izrezivali članke i ulagali ih u dosje, kao potencijalne ili stvarne neprijatelje države. Danas bi se reklo opasni za poredak, ili tako nešto. Neke su novinare kasnije (Pajo Kanižaj) i lemali. Jednog Supovca smo kasnije, početkom sedamdesetih (a kako smo tek tada bili opasni!) znali zezati, jer ako smo zavinuli autom prema pivnici, i on bi naglo okrenuo vozilo, a onda ”diskretno” stao kraj šanka da čuje o čemu pričamo. Pa smo pričali svašta, nek’ mu radi mašta.
Može se tumačiti da je nešto u okviru zakonskih ovlasti, no za mene je primitivizam prve vrste ako netko ne može slobodno razgovarati na telefon, ili poslati sms poruku, a da neki nepoznati državni službenik sa slušalicama na vuhima i upaljenim ekranom na kompjuteru, sluša ili čita kako protestiramo što će danas za ručak opet biti kelj. Ako izustite rečenicu: zamijenimo kelj kolerabom, to bi se moglo protumačiti kao mijenjanje ili rušenje vlasti. A ako bi ženi ili, hm, prijateljici, rekli da je seks bomba, moglo bi se shvatiti da ste terorist koji se bavi bombama.
Niti nekad, niti sada takav posao prisluškivačima se ne isplati. Novinari će preživjeti, a ni jedna policijska država, makar u pokušaju, nije preživjela. Zato bivši policajci imaju šanse biti predsjednicima samo u Rusiji.
Ubi i udri po novinarima.
PRANJE RUKU I DRUGI NAČINI UPORABE RUKU
Od tih aktualnih događaja, imam neugodan osjećaj da eterom odjednom šušte duge halje. Nemojte misliti da sam ženomrzac, pa me smeta šuštanje maksi mode. Ma kaj god. Slušam, gledam i čitam, kako u vrijeme krilatice ”mir ljudima dobre volje” mrzovoljno lice u dugačkoj halji vodi navodno borbu za vjernike (pa zar mu popis stanovništva ne govori da Hrvati gotovo sto posto vjeruju; vjerojatno u Boga, jer ne može se vjerovati nikome, pa ni njegovim poklisarima na ovome svijetu), a za polazište agresivne duhovne obnove uzima se neki budući akt u prosvjeti. Akt o zdravstvenom obrazovanju, koji osim o potrebi pranja ruku, govori i o drugim načinima upotrebe ruku.
I u naše doba o tome su nas učili u crkvi, u školi nisu. Puno straha su nam nabijali. Strah je bio veliki, jer se većina učenja odnosila na kazne i prijetnje paklom. U tom okruženju, kao dječak dobio sam od susjeda časnih sestara na dar knjigu Franje Talbota, Među indijancima ili tako nešto, uz ozbiljnu pouku: dnevno treba pročitati samo jednu stranicu i onda o njoj dobro ili duboko promišljati. Po tom tempu čitanja od desete do sedamdesete godine, uz uvjet da sam svakoga dana pročitao jednu stranicu, računica kaže
ovo: ako bi knjige imale po 150 stranica, to bi u 21.900 dana bilo 146 knjiga, po 200 stranica bilo bi 109 pročitanih knjiga, a ako bi se čitale one od 300 stranica, u životnom vijeku to bi bile 73 knjige. Da je tome tako, i danas bih sjedio u osnovnoj školi, jer bih bio prespor u čitanju čak i obavezne lektire, a o Playboyu da i ne govorim.
No, tko zna, možda zbog toga ne bih gorio u paklu. Ovako…
Neka šušte halje, nemam ništa protiv, ali neka se ne miješaju u državu i pokušavaju vladati i nametati zakone. Nismo u srednjem vijeku, sva sreća. Inače bi inkvizicija već pokucala na moja vrata.
Neka operu ipak ruke od države i iskoriste ruke za sve što im život pruža.