Ponukani nedavnim nesrećama na željezničkim prugama, odlučili smo porazgovarati s onima na koje u tim trenucima najmanje mislimo, a ostaju im najveće traume.
Naši sugovornici bili su strojovođe Željko Vinković i Mladen Jakupanec iz Koprivnice. Iza njih je već zavidan radni staž, naime, Željko broji 35, a Mladen 47 godina radnog iskustva.
Zanimanje strojovođe je samo po sebi specifično, pa na isti način kreće i njegov radni dan.
– Dolazi se na posao, javlja se nadređenima i zatim kreće pregled lokomotive, gledanje tehničkih uvjeta, parametara da je lokomotiva i vučno vozilo ispravno za promet, nakon toga se radi proba kočnica radi sigurnosnog aspekta i nakon toga vlak može krenuti – opisao nam je Vinković.
Kako kažu, nakon što se sve pregleda, treba voditi računa i brinuti o sigurnosti, pratiti signale, voditi računa o ulasku i izlasku putnika, postupati po naređenjima regulacije i biti maksimalno koncentriran na vožnju.
Posao strojovođe je izuzetno stresan i ono na što oni ne mogu utjecati, dolazi do čestih naleta na vozila i pregaženja.
– Ti naleti su često izbjegnuti, ali strojovođa doživljava srašan stres dok vidi da je na samo nekoliko metara ispred njega prošlo cestovno vozilo na prijelazu – kaže Vinković.
Najgori dio posla strojovođe su, naravno, pregaženja koja se ne mogu izbjeći. Zaustavni put vlaka ponekad je dug i do 1000 metara i strojovođa ne može nikako reagirati da bi to promijenio.
– Osobno sam doživio tri pregaženja, a od toga jedan nalet na cestovno vozilo – kaže Vinković.
Dodaje da gotovo i nema strojovođe koji prije odlaska u mirovinu ovako nešto nije doživio barem jednom. Njegova pregaženja su bili nesretni slučajevi na obilježenom pružnom prijelazu koji je označen zvučnom signalizacijom, te jedno samoubojstvo mlade osobe.
To su traumatična iskustva s kojima se oni sami moraju nositi, jer im, kažu, nije osigurana nikakva stručna pihološka pomoć nakon takve nesreće, kao što je to riješeno u nekim drugim zemljama. Imaju tek pet dana plaćenog dopusta.
– Najgore je zadnjih nekoliko sekundi dok vi idete prema toj osobi. Vlak nije auto i zaustavlja se nakon nekoliko stotina metara. Te sekunde su jako duge, traju ko nekoliko sati i to je nešto prestrašno – kaže Vinković.
Takva stanja mogu na njih ostaviti trajne posljedice.
– Ja sam imao četiri naleta i od toga devet mrtvih osoba. Najgori su prizori nakon svega. Dok čekaš hitnu, policiju i mrtvozornika, sve to moraš gledati – kaže nam Jakupanec.
Prva nesreća koja mu se dogodila bila je jedna od najgorih željezničkih nesreća u povijesti. To je bio nalet na automobil u kojem je bila peteročlana obitelj s troje djece. Svi su poginuli, a da stvar bude gora, radilo se o kolegi prometniku iz Dugog Sela.
Bio je tu i nalet na traktoristu i na kombi u kojem su stradale dvije osobe. Svi naleti dogodili su se na željezničkim prijelazima obilježnim sa zvučnom signalizacijom.
Posljedna nesreća koju je Jakupanec imao bila je samoubojstvo.
– Dečko je stao na prugu, mahnuo mi u znak pozdrava i legao. I to je bilo to. Iako je teško, nekako se lakše nositi sa samoubojstvima jer znaš da ti ljudi to žele – rekao je Jakupanec.
Dodaje kako najstrašnije razdoblje za njih zapravo dva do tri sata nakon nesreće.
– Kad se ohladiš počinje znojenje, nervoza, trnci, preskakanje srca i to traje sigurno još dva tjedna nakon toga. Kasnije dok je slična situacija na nekom prijelazu čekaš da se ponovi ista situacija. Treba par godina da se čovjek oporavi, osim ako mu se ista stvar opet ne dogodi – kaže nam Jakupanec.
Strojovođe nisu pravno odgovorni za takve situacije, jer ne mogu ništa učiniti da bi ih spriječili. Njima ostaje psihička trauma s kojom kasnije moraju živjeti. Smatraju to velikim traumatičnim iskustvom i nelagodom.
– Mi strojovođe sebe sami najbolje razumijemo, teško je o tome pričati s nekim tko to nije doživio. Taj osjećaj se ne može opisati – kaže Vinković.
– Ti si bespomoćan u takvim situacijama, a one su nažalost česte – rekao je Jakupanec.
Iako im nije osigurana stručna pomoć, strojovođe imaju beneficirani radni staž.
Nova mirovinska reforma je nepovoljna i za same strojovođe, kažu, zbog povećanja dobne granice za odlazak u mirovinu, pa će i oni morati duže raditi.
– Zaključili su da povećanjem dobne granice za odlazak u mirovinu, ne možeš se ni popeti na vučno vozilo, a kamoli imati tu odgovornost. To ipak uključuje vožnju nekoliko stotina ljudi, a kod teretnih vlakova velika je materijalna odgovornost – konstatirao je Vinković.
U početku im je sigurno bilo jako stresno voziti toliko ljudi, ali i to je već postala rutina.
– Nama je to sve već rutina. Isto nam je vozimo li jednog čovjeka ili 500 njih. Svejedno moramo stići na vrijeme, pratiti signale i održavati brzinu – rekao je Jakupanec.
Tehnološki procesi se mijenjaju, pa je tako došlo i do nekoliko promjena u radu strojovođa. Prije je bila parna vuča, vlak je vozio na ugljen, zahtjevao je i fizički napor.
Već dugi niz godina primjenjuje se nova tehnologija koja zrači i može prouzrokovati nove bolesti, jer je opasno stalno biti na metar-dva udaljenosti od elektromagnetnog ionizirajućeg zračenja. Kako kažu, ipak su to naponi od 25.000 volti.
– Sve ono što strojovođa proživljava prilikom pregaženja, naleta na cestovno vozilo i nejednolikog smjenskog rada, to je ostalo isto – zaključio je Vinković.
Što se tiče zaposlenja, smatraju da je strojovođa ipak premalo te potreba za njima drastično raste.
– Smatram da nas nema dosta. Turnusi su nam previše napregnuti. Kad netko ode na bolovanje to se sve remeti – zaključio je Jakupanec.
