odmor nakon lockdowna

Bili smo u Termama Tuhelj čim su otvorili, mjera zbog korone skoro ni nema, samo je jedna stvar drukčija

Jedina poveća promjena bila je ta da nismo mogli sami uzimati hranu sa švedskog stola, nego je na svakom segmentu bio konobar koji je nagrabio što si ga zamolio. Razumijem da nije preporučljivo da ljudi prčkaju po hrani pa onda možda i kihnu ili nešto drugo nad švedskim stolom, no ovo je s druge strane stvorilo poveći red do hrane, a mjere fizičke distance u ovom slučaju nije bilo.

18:00h
0
Recepcija

Nakon karantene i lockdowna, tražili smo mjesto pod suncem, gdje se možemo maknuti iz svakidašnjice, družiti i odmarati. Koliko se uz dvoje djece može odmarati je već druga kategorija, no one su bile glavni razlog našeg odlaska na mali odmor i to prvi vikend otvaranja Termi Tuhelj.

Prije koja dva, tri tjedna gledajući cijene apartmana na moru ili bilo kakvog smještaja, nije se moglo naslutiti nikakvo spuštanje cijena. Još su se svi nadali punoj sezoni i držali cijenu pa dokle ide. No očito da je pademija koronavirusa donijela svoje i cijene svih smještaja su počele padati.

Tako smo ulovili popust povodom prvog tjedna otvaranja, od 50 posto. Bili smo smješteni u hotelu u sklopu toplica i imali polupansion te ulaz na bazene. Mislim da smo mogli koristiti i saune i druge pogodnosti, no u Spa nismo dospjeli.

Nismo obitelj koja strahuje od pandemije, ne paničarimo pa nismo puno ni razmišljali što nas čeka od mjera za sprječavanje korone. S obzirom na to da gotovo oboljelih više ni nema, i zaboravili smo da bi nam mjere možda mogle narušiti ugođaj. I dobro da jesmo, jer zaista nismo imali osjećaj da ‘ljetujemo’ za vrijeme pandemije. Naravno, u hotelu su se držali preporuka, dezinficijensi su bili na svakom ‘ćošku’, ali nitko nije ljude upozoravao i ‘vukao’ na dezinficiranje ruku. Više je to bilo onako, po vlastitom nahođenju. Na recepciji je bio red za check in, a iako su na podu bile naljepnice za držanje razmaka, rijetki su ih primijetili, osim djece koja su po njima skakala, valjda misleći da je to školica. Jedni su se držali razmaka, drugi nisu, no izgledalo je da to nikome nije previše bitno jer došli su se odmoriti. Osim čistačica nitko nije nosio maske ni rukavice, i osim dezinficijensa, nije bilo naznaka korone.

Prva prava novost, odnosno nešto drukčije je da smo odmah po dolasku morali odlučiti u kojem terminu ćemo doći na doručak i večeru jer su nas podijelili u dvije skupine. Raniji i kasniji doručak i večera, odnosno od 7 do 8.30 te od 9 do 10.30 i večera od 18 do 19.30 te od 20 do 21.30.

Smjestili smo se najnormalnije u sobu, vozili u liftu s još dvoje ljudi i nismo primijetili baš nikakvu razliku od uobičajenog. U sobama nije bilo dezinficijensa, valjda su računali na to ljudi peru ruke običnim sapunom. Jedino su nas obavijestili da možemo na vrata staviti obavijest ako ne želimo da nam spremačica ulazi u sobu, no to se može i inače. A ionako je već bila u sobi da ju očisti i stavi posteljinu pa nam je bilo svejedno hoće li doći još koji put.

Na bazenima nismo primijetili da su ležaljke nešto odvojene, no možda su i bile, ali nekako smo premještajući ih na kraju završili svi zajedno. Hotel je bio poprilično popunjen, a kako nas u petak nije poslužilo vrijeme, svi su se kupali unutra. Kako je i za očekivati, u bazenu je gotovo nemoguće držati nekakav razmak, djeca su se ‘skompala’ i zajedno spuštala na toboganima i plivala, a mi pričali i družili se s drugim roditeljima. Sve normalno.

Iako smo na bazenima bili svi u ‘istom sosu’, na večeri su stolovi bili razdvojeni i do dva metra, što su si mogli priuštiti jer je restoran sala velika. No bila je puna i konobari i ostali djelatnici su pomalo djelovali kao da nisu očekivali toliko ljudi, bili su malo uspuhani i ubrzani, ali ljubazni i uslužni. Nisu nosili maske i dosta su pričali s ljudima, tepali djeci kao da su i sami jedva dočekali da počnu raditi i komunicirati.

Jedina poveća promjena bila je ta da nismo mogli sami uzimati hranu sa švedskog stola, nego je na svakom segmentu, na primjer s toplom hranom, predjelima, voćem, kruhom bio konobar koji je nagrabio što si ga zamolio, a mi smo jela gledali preko pleksiglasa. Ista je stvar bila s aparatima za kavu, kuhali su ju konobari po narudžbi. Razumijem da nije preporučljivo da ljudi prčkaju po hrani pa onda možda i kihnu ili nešto drugo nad švedskim stolom, no ovo je s druge strane stvorilo poveći red do hrane, a mjere fizičke distance u ovom slučaju nije bilo. Čekali smo jedni na drugima.

Tanjur je uzeo konobar i čekao naredbu. Bilo je pomalo smiješno kad počne stavljati komad mesa pa krene po drugi, a čovjek viče: ‘Dosta, stavite mi još jednu kobasicu!’ Pa ga konobar pita želi li senf, majonezu, ajvar, kečap, a ovaj sav zbunjen ne zna što bi pa mahne rukom i kaže – ništa!

No sve u svemu, uz još malo bolju organizaciju, ova mjera nije loša s obzirom na to koliko ljudi brčkaju po hrani pa si stave prevelike porcije koje na kraju ne pojedu, a ovako im je možda malo i neugodno reći konobaru da mu stavi pun tanjur tijesta, iako oni stvarno nisu štedjeli na porcijama.

Jedini je minus za poslodavca, kojem vjerojatno sada nakon zatvaranja i minusa na računu, treba duplo više konobara.

U subotu je konačno stiglo sunce pa se pola gostiju kupalo vani, a pola unutra. No vani su većinom izbjegavali bazene s hladnijom vodom pa su svi nahrupili u onaj jedan grijani iz kojeg se može i van i unutra. O nekakvom razmaku nije bilo riječi, a i ne znam kako bi to izveli osim da na ulazu u bazen stoji zaštitar i kad jedan izlazi, drugi ulazi cvokčući zubima jer je mokar izašao iz drugog, a nema gdje s ručnikom kad uđe. Ne znam tko bi želio takav godišnji.

Uglavnom, zaključili smo da su na odmor stigli ljudi koji nemaju strahove jer nismo primijetili nikakve znakove opreza, svi su bili opušteni i sretni, a oni koji se boje ostali su kod kuće čekajući proglašenje kraja pandemije. I to je u redu. Bilo nam je lijepo i život se zaista vratio u punom smislu te riječi, a na ljudima je vidljivo da su željni napuštanja rutine, druženja i razgovora.