KOLUMNA: Crtice iz povijesti // Bilogora se nekada zvala Međurečka gora

13:56h
0
autor-petric

BilogoraStari naziv za današnju Bilogoru je bio Međurečka gora. Bilogoru je pod tim imenom – «Megiuretska M.» upisao Glavač 1673., a isto je učinio i Canteli 1690. godine. Na drugoj strani Valvasor krajem 17. stoljeća ucrtava toponim «Inegivretska Mons», pri čemu je «In» na početku naziva očito krivo prepisano «M» iz nekoga starijeg predloška.

O podrijetlu imena Bilogore još uvijek nije nađeno odgovarajuće rješenje. Prema jednom razmišljanju Bilogora je isprepletena brojnim bilima, dakle gorskim kosama, hrptima ili proplancima, pa je tu lako naći odgovor na pitanje o imenu gore. Više kao kuriozum zapisao je Hranilović, da »ime ovoga gorja potječe valjda od bijeloga i sivoga tla, što ga lapori i pijesci tvore te bi imao naglasiti Bijela gora ili Bjelogora« što dolazi od ikavskoga oblika pridjeva bijelo, slično kao i Bjelovar. Ime Bilogore odgovara njezinu obliku (bilo), ali je ono vjerojatno nastalo od ikavskog oblika pridjeva bijel.

Međurečka gora (Bilogora) je u svom zapadnom dijelu omogućila preživljavanje dijelu starosjedilačko stanovništva sakrivanjem stanovništva u svojim gustim šumama od osmanskih prodora. Za razliku od Kalnika ova se gora djelomično našla pod vlašću Osmanlija i to u svom istočnom dijelu – oko Virovitice. Demografska obnova zapadnog dijela Međurečke gore (Bilogore) započela je još sredinom 16. stoljeća, a završetkom kolonizacije u 17. stoljeću formirana je današnja mreža naselja.

Po svojoj visini Međurečka gora (Bilogora) je najmanja, ali prostranstvom jedna od najvećih naših gora. Premda se u geografskom smislu ubraja među humlje, zbog svoga je položaja usred prostrane ravnice prilično uočljiva. Pruža se u smjeru sjeverozapad-jugoistok povezujući planine Hrvatskoga zagorja i Požeško gorje. Unutar cestovnog kruga Koprivnica – Virovitica – Đulovac – Grubišno Polje – Bjelovar – Križevci – Koprivnica, proteže se poput bila u dužinu od 80 km. Vrlo je pravilnog reljefa. Njezino jasno izraženo bilo blago se spušta na južnu stranu, a malo strmije na sjevernu stranu. Razvodnica je između savskoga i dravskoga porječja i dijeli bilogorsku Podravinu od Lonjsko-čazmanske zavale. Najviši joj je vrh visok 309 m (po novom premjeru). Planinari su ga nazvali Stankov vrh. Građena je od prakamenja, oko kojeg se nalaze tercijarni slojevi. Na sjevernim padinama stere se širok pojas prapora (tzv. pijesci), stvoren nanosom sjevernih vjetrova. U gori su nađene znatnije naslage lignita i nafte. Za potrebe bušotina između Šandrovca i Maglenče sagrađen je u gori niz cesta. Cijela je površina pokrivena biljnim plaštem. Niži su pristranci pod vinogradima, a iznad njih je šuma, pretežno bjelogorična. Po sastavu spada u nizinske hrastove šume. Uz manje komplekse hrasta kitnjaka i graba ima i nešto hrasta lužnjaka, a na sjevernim padinama i bukve.

 

čitam...