Davor Rostuhar o Zapadnoj Africi // Pratio uzgoj hašiša, rituale naroda Dogon, odmetnike u Sahari

D

Nakon svojih brojnih putovanja, Davor Rostuhar po drugi puta stigao u Koprivnicu. Nakon što je prezentirao svoju knjigu Džungla, u kojoj istražuje postoji li na ovom svijetu još uvijek apsolutna praiskonska divljina, u ponedjeljak je u Nautilusu govorio o svojem putovanju motorom po Zapadnoj Africi, 2010. i 2011. godine, te predstavio novu knjigu Degustacija slobode.

Njegov je životni smjer putnika započeo kada je s 19 godina otišao biciklom od Zagreba do Egipta.

Kako hašiš stiže na europsko tržište

– Planirao sam put u Afriku i već mi se činilo da se neće ostvariti, jer je sve krenulo naopako. No, tada sam se sjetio jedog redovnika u Laosu koji mi je rekao da mi živimo u ako kulturi – ići ću ako skupim prijatelje, ako ću imati novaca, a oni kažu – sretni smo i točka – priča Rostuhar.

Tada je prodao svoj fotoaparat, što je bila njegova najvrijednija imovina, kupio polovni motor, a kako se u međuvremenu zaljubio, njegova djevojka Maja Tanasovski je pristala ići s njim. I tada su se stvari počele poslagivati, pronašao je sponzore i krenuo na put.

– Nisam do tada putovao motorom, no moj je moto – ako se ide polako, može se daleko doći – kaže on. Krenuli su iz Madrida pa prvu noć proveli u Maroku, u plavom gradum, Chefchauen, koji su Židovi nekad obojali u plavo, vjerujući da će se riješiti komaraca – priča Davor.

Tamo se ujedno uzgaja 70 posto ukupnog hašiša koji konzumira Europa, a puše svi, djeca, žene, bake, a posebno fizički radnici, dok cijele obitelji rade na tradicionalnom obiteljskom poslu uzgoja kanabisa. Da bi izašao iz zemlje, podmićuje se policija, žene ga gutaju i tako dolazi na naše tržište, dok oni imaju veliku zaradu i mnogobrojne zaposlene, a gram prvoklasnog hašiša u Maroku stoji pet kuna.

Davor i Maja spavali su ili kampirajući ili u kod neke obitelji putem Couch surfinga, pa su tako s tradicionalom marokanskom obitelji jeli iz iste zdjele i upoznavali njihove običaje.

U Marakešu su posjetili trg Djemaa-el fina, zvan okupljalište mrtvih, jer je su na njemu vršili javna smaknuća, a danas je dan i noć prepun uličnih atrakcija, mađioničara, glumaca, krotitelja zmija, muzičara, astrologa, iscjelitelja…

– Razgovarali smo s čovjekom koji čita iz dlana i kaže da to već tako dugo radi da odmah može nešto reći o čovjeku, a ima i onih koji sudbinu čitaju iz zubala – smije se Rostuhar.

Ljudi neobične ljepote, svijetlih očiju i tamne kože

Kroz ribarsko naselje krenuli su prema Sahari, a zaobišli su dio u središtu gdje otimaju turiste i traže otkupninu. Posjetili su saharsku zemlju Chinguetti te stigli u SI Senegal, pravu subsaharsku Afriku, gdje su slikali vodekonje, koji su inače druga najopsnija životinja po život ljudi, dok je prvi komarac malaričar. Iz Senegala su letjeli na otočje Cape Verde, gdje žive ljudi neobične ljepote, svijetlih očiju i tamne kože. Tamo su sudjelovali na karnevalu, na kojem se okupljaju svi Capoverdani koji žive u inozemstvu. Došavši u Mali, naš ih je Koprivničanac, Petar Rikić, spojio s čovjekom koji ih je ugostio, a čiji je otac iz Malia, a majka iz Bjelovara, dok on radi kao doktor bez granica.

Uz rijeku Niger su krenuli dalje, gdje se nalazi osam od 10 najsiromašnijih zemalja.

– Svaki narod pleme se nečim bavi – ribarstvom, zemljoradnjom, stočarstvom pa se međusobno trampe i žive van novčane ekonomije – priča Rostuhar.

Posebna su atrakcija arhitekture od blata, među kojima je i velika džamija iz 13. stoljeća.

Odatle su krenuli do karavanskog središta Timbuktua, a tri dana i noći su Nigerom putovali čamcem. Posjetili su i narod Tuareg koji žive usred Sahare, a kroz povijest su bili razbojnici i odmetnici.

– Oni su pružali zaštitu karavanama koje prolaze, a pljačkali one koji nisu htjeli zaštitu – objašnjava Rostuhar.

Tradicionlani narod Dogon uzdrmao znanstveni svijet

U zemlji naroda Dogon, proveli su dosta vremena, istražujući njihove običaje i kulturu.

– Oni suposljednji narod u Zapadnoj Africi koji žive tradicionlanim načinom života, žive od zemlje i održavaju raskošnu animističku kulturu. Prakticiraju rituale koji otkrivaju duboku simboliku, plešu s mističnim maskama, njeguju inicijaciju.

‘Neki od Dogona žive u liticama, u nastambama od blata i slame, a visoko iznad pokapaju mrtve. Nakon 15 godina provedenih s Dogonima, francuski antropolog Marcel Griaule je 1946. godine iniciran, te ga je seri Ogotemmeli uputio u tajno znanje. Ono što je Griaule potom objavio, prodrmalo je znanstveni svijet. Zapisao je da Dogoni poznaju detalje iz svemira nevidljive prostom oku. Znali su za Saturnove prstene, Jupiterove satelite, okretanje planeta oko sunca eliptičnim putanjama… No, centralno mjesto u njihovoj mitologiji ima zvijezda Sirius i njena dva mala pratitelja. Jedan od pratitelja je malena zvijezda koju su astronomi jedva uspjeli zamijetiti teleskopom, a drugi je planet još uvijek nevidljiv znanosti. Dogonske legende pričaju o tome, tvrdio je Griaule, kako su s tog planeta na zemlju sišla amfibijska bića Nommo’, objavio je Rostuhar u svojim člancima.

Nakon pet i pola mjeseci u Africi, na putu kući, spavali su u hotelu u Burkini Faso, gdje je baš tada izbio državni udar.

– Kažu da putovanje Afrikom ne vrijedi, ako ne doživiš barem jedan fržavni udar – nasmijao se Rostuhar.

No, uspjeli su se izvući i iz Toga su letjeli kući.

Putem tri puta sreli biciklistu koji putuje oko svijeta

Putem su upoznali mnoge zanimljive ljude, a jedan od njih je biciklist Južnoafrikanac, koji oko svijeta putuje biciklom. – On si je zadao koliko kilometara na dan mora proći i samo je vozio. Mislili smo da neće daleko doći, no nakon par stotina kilometara smo ga opet sreli na cesti – priča Davor. U Togu su zadnju večer otišli na piće u kafić koji nije po ničem poznat i tamo sreli – biciklistu. Zajedno su popili piće pa se oprostili s njim i krenuli kući.

Upravo i o tom fenomenu Rostuhar govori u knjizi Degustacija slobode, a kaže da kroz putovanje obrađuje teme antropologije, sociologije, fenomena s putovanja.

– Bavim se temama zašto putujemo, kako time mijenjamo svijet i kako putovanje utječe na nas same – objašnjava on.

Rostuhar je i za Koprivnica.net odgovorio na nekoliko pitanja.

Što za tebe znači putovanje?

Najveća vrijednost koju
dobivamo na putovanju je osjećaj slobode, sami krojimo svoju sudbinu i ne postoje kalupi ponašanja kao u svakodnevnom životu. Na putu mnogi ne znaju što s tom slobodom, no to je poticaj da ju primjenjujemo stalno. Putovanje može biti sveto, a na put odem po alat, znanja za život.

Što se dogodilo u tvom životu da si odlučio putovati biciklom do Egipta?

Shvatio sam da sam živ, da sam nekim čudom na ovome svijetu i da moram iskoristiti taj život.

Koje ti je mjesto koje si posjetio najposebnije?

Teško je reći, no mogu izdvojiti mjesto Papua, Nova Gvineja, život u džungli, što je najrazličitije od naše kulture, gdje ljudi žive bez dodira s civilizacijom, a ja sam istraživao postoji li raj na zemlji, netaknuta divljina.

U putovanjima tražiš odgovore, što misliš o ljudima koji nisu napustili mjesto rođenja?

Ima divnih ljudi ljudi koji nisu putovali pa su našli ono što traže, a ima putnika koji lutaju i to ne nalaze.  

Više informacija i fotografija potražite na Davorovoj Facebook stranici: www.facebook.com/DavorRostuharPAGE