Dvadeset godina od smrti Ivana Generalića: Bio je tvrdoglav i samouvjeren

18:34h
0
Generalić u Galeriji Hlebine // foto: obiteljski album obitelji Generalić
Izrada skice u prirodi (1960.) Ivan Generalić sa suprugom Ankom (1962.) Božić u obitelji Generalić - Ivan s tek rođenim unukom Goranom (1971.) Iznošenje lijesa s tijelom doajena hrvatske naive (01.12.1992.) Ivan Generalić sahranjen je u Sigecu

Fotografije iz obiteljskog albuma

Ovih dana, točnije 27. studenoga, navršava se dvadeset godina od smrti našeg najvećeg slikara naive, Ivana Generalića.

Goran Generalić, unuk Ivana Generalića // foto: Marko PosavecO velikom umjetniku i njegovim djelima, koja su svijetom pronijela ljepotu Podravine, ispisano je tisuće stranica i tu je uglavnom sve rečeno. No, među nama je sve manje onih koji su ga istinski poznavali. Jedan od njih svakako je njegov unuk Goran, jedini živući potomak Ivana Generalića koji je s njim bio u osobnom kontaktu.

Je li o Ivanu Generaliću poznato ama baš sve?

– Nije, niti će ikada biti. Javnosti dostupni podaci o njemu kao slikaru i osobi su većinom tome i prilagođeni, dakle onome što je objavljivo, zanimljivo, lako pamtljivo i popularno. Danas mnogi misle da su dobro znali Ivana Generalića, no samo su ga upoznali, a potom o njemu stekli neki dojam koji su sami upotpunili njegovom veličinom kao istinskim umjetnikom.
To se može primijetiti na raznim obljetnicama gdje se dedinim bliskim prijateljima ponekad nazivaju ljudi koji su ga tek površno poznavali, da ne spominjem apsurd u kojem se oni koji mu nisu nitko i ništa proglašavaju, ni manje ni više nego njegovom obitelji. Tada publika sluša priče koje nemaju veze s Ivanovim životom. No, vjerujem da je tako i s drugim slavnim ličnostima. Povezivanje s poznatima, onima nepoznatima uvijek pomaže da imaju svojih pet minuta.

Kada ste se posljednji put s njim vidjeli?

– Nedugo prije njegove smrti. Znajući da je bolestan, intenzivirao sam odlaske u Sigetec gdje je živio i nažalost pratio kako se iz krupnog, črvstog čovjeka sve više pretvara u svoju sjenu. On bi svaki put popio “štamplek” likera, dok sam ja bio na soku “delancu”. Pamtim da je pušio, ali ne kako treba, s udisanjem dima, “guštanjem”, pa ispuhivanjem, već onako, skoro neznalački – kratko uvlačenje i odmah ispuh. Iznenadilo me kad je, pred kraj života, par puta promašio pepeljaru i opušak ugasio na stolu. Kao da nije primijetio, a ja tada nisam znao bi li išta rekao da ga ne povrijedim i ne dovedem u neugodnu situaciju, pa sam prvom prilikom diskretno samo opušak prebacio unutra. Tako smo znali, jedan preko puta drugoga, sjediti satima za okruglim, drvenim stolom. On bi pričao, ja slušao i zapitkivao.

O čemu ste razgovarali?

– Susrete sam koristio kako bi upijao anegdote iz njegovog društvenog života, ali one koje nisu zabilježene u javnosti, dok su me posebno interesirali njegovi iskreni stavovi o nekim stvarima, ljudima, crkvi, politici, prirodi, njegovim djelima… životu. Prirodu je obožavao iznad svega, do te mjere da je znao ujutro bos hodati po rosi, kako bi se na taj način s njom stopio. Životinje također. Politika mu nije baš bila draga, a ni likovni kritičari. Potonje je smatrao, najpristojnije rečeno, potpuno nebitnima. “Tko su oni da pričaju o mojim slikama? Valjda ja znam bolje od njih zakaj sam nekaj naslikal!”, bile su dedine riječi. Tada sam dosta toga u vezi njegovih djela i spoznao, što koja slika znači, te kasnije informacije prenosio posjetiteljima Galerije Hlebine kao turistički vodič, a činim to i dan danas emailom, odgovarajući na gotovo svakodnevne upite u vezi njegovih radova. U svakom slučaju, radi se o bogatstvu životnih informacija koje je teško i prepričati, a kamoli zapisati. Neki detalji, istina, i nisu za prepričavanje (smijeh)!

Imate li primjer ispravno interpretirane slike?

– Recimo, djelo u Galeriji Hlebine na kojoj je razapeti pijevac, u stvari je osveta jednom pijevcu, nešto kao slika “Smrt Štefa Halačeka” (na kojoj je Generalić naslikao sprovod još živog čovjeka s kojim se posvađao, op.a.). Naime, deda je kao mlad znao sa zabave doći u sitnim satima, no već u pet se trebalo ustati i krenuti obavljati poslove oko poljoprivrede. Tada bi moj pradjed u sobu donio pijevca i potegnuo ga za rep. Taj urlik bio je grozna budilica, pa je rekao da će se pijevcu kad-tad osvetiti za svo to kreštanje! Od posjetitelja sam u galeriji čuo kako su mislili da je razapinjanje ritual žrtvovanja ili priprema za klanje, što nije točno. Svoju slabo poznatu, a zanimljivu priču imaju i “Rogati konj” te još neke druge slike.

Pojedini slikari u svojim biografijama imaju Ivana Generalića navedenog kao učitelja i mentora. Koliko je on ljudi učio slikati?

– Nakon dedine smrti nastala je prava poplava takvih “učenika”! Tada je bilo poželjno u slikarskom životopisu imati tu stavku, no on, u stvari, u kasnijim godinama nikoga nije učio slikati u pravom smisli te riječi. Više se radilo o davanju mišljenja po koja su slikari dolazili, donoseći mu u kuću svoje radove. Ivan bi slike poredao na trosjedu i nakon kraćeg razmišljanja ih ocijenio, bez puno milosti: “dobro, dobro, ovdje je prazno, ovdje kompozicija visi, dobro…” uz eventualni savjet što bi trebalo učiniti da slika bude bolja. Bilo je i onih koji su doživjeli “loše, loše, loše…”. Mudriji su upijali kritike i vraćali se, dok je ego ovih drugih bio prevelik, pa se nisu više pojavljivali, a o Ivanu potom govorili samo najgore.

Kako biste najkraće opisali Ivana Generalića?

– Tvrdoglav, samouvjeren, svjestan svoje veličine, bez respekta prema nametnutim autoritetima. Koga je on “prekrižio”, taj je ostao prekrižen zauvijek. S druge strane vrlo jednostavan, skroman, bez materijalnih zahtjeva, pun ljubavi prema doslovce nekolicini odabranih, kojima je spremno otvarao srce i poklanjao svoje vrijeme.

Za kraj, kako je to bilo 1. prosinca prije 20 godina?

– Prilično hladno i tiho usprkos neopisivoj gužvi. Po dolasku pred kuću u kojoj je ležao, odmah sam otišao unutra, ne obazirući se na pozdrave – i u lijesu ugledao žutu glavu i žute ruke čovjeka koji uopće nije sličio na mog djeda. Ispijeno, potpuno upalo lice, zalizana rijetka kosa… Začudio sam se što su mu nogavice ispod koljena bile potpuno mokre te kasnije vidio da je to od polijevanja Svetom vodom. Nisam ga dirao. Sjeo sam u drugi red, desno od odra i proveo neko vrijeme gledajući, između dvije bakice u prednjem redu, u dedin nos, koji je jedini virio iznad razine lijesa. Razmišljao sam tada samo o njegovom nosu, inače tipičnom i vrlo prepoznatljivom. Jedna vrlo bizarna situacija s tim detaljem koji mi je ostao duboko u sjećanju. Uskoro smo se našli vani, u povorci. Polako smo krenuli i stigli na groblje, gdje je održano nekoliko govora, a potom je Ivan Generalić spušten u zemlju. Inače, za dedu su betonske grobnice i kremiranje bili neprihvatljivi. Govorio je – zemlja mi je dala život, u zemlju se želim vratiti.

Ivan Generalić najveći je hrvatski i jedan od najpoznatijih svjetskih slikara naive. Njegovo ime zauvijek će biti upisano velikim slovima u našu povijest, ne samo Podravine već i cijele Hrvatske.