KOLUMNA: Ne moram uvijek imati naslov

13:26h
0
autor-solo-korpivnicanka

Ništa

– Što radiš kad ništa ne radiš – pitala me moja mala nećakinja, a ja sam joj odgovorila da ima fore ko pustinja more. Smijale smo se skupa, a ujedno sam razmišljala kad sam zapravo zadnji put ne radila ništa. Naravno, odmah sam znala da mi je to bilo omiljeno zanimanje na faksu, no od tada su prošle četiri godine, a ja ne znam jesam li bar jednom sjela i razmišljala o ničem, radila ništa. Kažu, to bi trebali raditi na godišnjem, dakle, u tih 14 dana, od ukupno njih 365 – odmarati i lapiti.

friends_Ušlagirana trojka

No i na moru sam stalno bila u pokretu i neprestano imala osjećaj da se moram zabavljati, izlaziti, plivati, upoznavati nove ljude, pročitati bar dvije knjige, jer kad radim ne stignem, i naravno, u svakom trenutku izgledati savršeno, što je sve ustvari izazivalo popriličan napor i s mora nisam došla odmorena, nego umorena. Neki smo dan Dora, Gaby i ja došle s posla kod mene, strovalile se na kutnu i zadržale se u tom položaju, bez upaljenog tv -a i radija, ali samo zato jer ga nismo stigle upaliti. – Osjećam se usrano, ušlagirano, ufarpirano i uh – izustila je Dora, a mi se pukle smijati njenim riječima. Ležale smo tamo dobra dva sata, blejale u strop, pjevušile pa šutjele i stvarno ne radile ništa, kao u dobra stara vremena na faksu. – Moram si još oprati veš, poslati par mailova, očistiti stan, ukucati brojeve u novi mobitel, i naravno, čuti se sa svojim Francuzom – uzdahnula je Gaby. I mi smo dvije razmišljale što sve još danas moramo obaviti. Imam aerobic u 20 sati, htjela sam pospremiti svoju sobu, napisati bar dio ove kolumne, vratiti knjigu u knjižnicu i ne znam, raditi nešto korisno, za početak pokupiti čaše sa stola. Stalno imam taj osjećaj da moram raditi nešto korisno i nikako da se opustim, no što zapravo znači korisno? Ustale smo s kreveta i krenule svaka za svojim hljebom, kako bi rekao dobri, stari Cesarić. – Hvala na najfinijoj kavi koju sad ikada pila, sad se možeš i udati – smijuljila se Gaby jer se nisam ni pomaknula s kauča, a vjerojatno se zato neću ni udati.

Coffe_timeNeobavezne obaveze

Nisam napravila ništa što sam trebala, nego sam nazvala Beru i otišla s njim na kavu, koju sam popodne odbila zbog svojih silnih obaveza. Nismo se vidjeli već tjedan dana jer ili on ili ja uvijek radimo nešto korisno. Ovaj put smo sjeli u birc na faksu, pušili, pili kavicu i gledali poletne studente. – Kamo je nestalo vrijeme kad smo mi bili bezbrižni i nismo marili ako nešto nećemo stići obaviti, osim možda položiti koji ispit – pitala sam ga. Mirno je rekao kako je razmišljao o tome i da se tu radi o novcu. – Sve ti je to prilično jednostavno. Čim više imaš, više i trošiš i više si na poslu. Znači da više vremena provodiš u šopingiranju, a vi žene i na friziranju i ostalim takvim glupostima, ideš na aerobic jer za njega imaš para, kupuješ novi mobitel, opet jer imaš s čim, imaš doma internet, hej, imaš i veš mašinu – kaže mi on, a ja mu se smijem i mislim da nije baš čist u posljednje vrijeme.
No on nastavlja. – Ali, sjeti se, na faksu nisi imala veš mašinu na stanu, imala si stari mobitel iz kojeg ti je stalno ispadala baterija, što ti je sad nepojmljivo, nisi išla vježbati jer nisi imala 150 kuna mjesečno, ali imala si na kunu dovoljno da platiš stanarinu, kupiš neku oblekicu na sniženju i naravno najedeš se, ali, bila si sretnija nego sad i imala vremena za sebe – zaključio je. Rekla sam da sam jako dobro svjesna toga da je najljepše biti siromašan student, sa sto mogućnosti pred sobom, a te silne mogućnosti izgledaju najljepše do onog trenutka kad ih – postigneš. – No, to ti je život i tu ništa ne možeš promijeniti, a korisne stvari će te uvijek čekati, ne brini, neće one samo tako odustati od tebe – zvučao je moj frend pametno, malo za promjenu.