Kolumna o nama, ili kako živi lopovi padaju na groblju

16:51h
0
autor-masansker

Dani opasnog življenja uz Dane grada

Dan grada, godišnjica, opširno je elaboriran u Koprivničkom godišnjaku. Kojem su naslovi zbog izbora slova zbilja čitljivi i jasni. Kako osim karikature ima malo žaoka, bodlji, trnova, prilažem uz Dan grada moja nestranačka razmatranja malih sitnih problema na koje nailazi mali čovjek u malom velikom gradu. A u tom gradu baš su mi se ovih dana dan za danom događale čudne stvari. Zbog tih čudnih stvari nisam otišao na svečanu sjednicu i prijem u hotelu. Boljela me noga, jer sam pao na Gradskom groblju.

Čovjek koji nam budi ljubav prema gradu i nostalgiju, dr. Krunoslav ŠvarcŠtikleci – molitvenik naše prošlosti

Međutim, prvo nešto lijepo. Dr. Krešimir Švarc predstavio je drugo dopunjeno izdanje svojih Štikleca iz stare Koprivnice. Sjajan događaj s puno ljudi dobrih vibracija, jer je tako čašćeno djelo našeg primarijusa. Sjajno je bilo i to što su na istom mjestu bili i stari i mlađi i mladi Koprivničanci. Dobre stvari nas okupljaju.

Nema veze s organizatorom, niti s predstavljanjem, ali Galerija Koprivnica pokazala se premalom i nepraktičnom. Prvo što je između tri, četiri prostorije vidljivost protagonista bila minimalna, jer se kroz štokove od vrata moglo malo vidjeti (zvuk je bio dobar). Drugo, nemoguće je staviti toliko stolica kakvo je zanimanje vladalo. Galerija je oduvijek za takve događaje bila premala, za otvorenja izložbi je prostrana, funckionalna, no manjka nam jedan prostor koji bi bio – taman! To taman je dvorana za otprilike 200 ljudi, gdje bi se mogle izvoditi i scenske komorne stvari, pa i glazba. Nije prvi puta da o tome govorimo. Poticali smo to i prije 35 godina, ali su nam ”kulturne cipele” u koje ulazimo ili prevelike ili premale.

Dr. Švarc i njegova knjigaPomno sam slušao predstavljanje i možda je trebalo spomenuti ono što je napisano u predgovorima: dr. Švarc je počeo svoje štiklece objavljivati 1995. godine u Prvčićevim Koprivničkim novinama, onim žutim ako se netko sjeća. Sebično ću reći da znam to, jer sam bio urednik tih novina. I znam za sumnje koje je prema vlastitim tekstovima iskazivao taj veliki skromni čovjek, primarijus Švarc. Htio je prekinuti pisanje i objavu, jer ”koga to zanima”, što je vječna dilema svih onih koji se late pisanja. Kad je 1996. godine Prvčićev Mali princ izdao prvo izdanje, ono je postalo gotovo molitvenik naše prošlosti, koji nas ispunjava toplinom i ljubavlju prema gradu u kojem živimo i kojega volimo, ako se grad može voljeti kao dragana ili dragan. Izdanje je rasprodano. Uvjeren sam da će biti i ovo drugo, a treće, nadam se, predstavljeno u prostoriji koja će biti – taman.

Želite li biti živi, ne idite na groblje

No, nije sve ovog tjedna bilo lijepo. Prvo ću o strašnom saznanju da je naše počivalište mrtvih opasno po žive. Znate da je nakon polastoljetnog ispraćivanja dragih, a onda prijatelja i poznanika, često puta teško pronaći određeni grob od stotine onih koje bi trebalo posjetiti. Na Sesvete sam u po bijela dana hodao po sporednim puteljcima pokraj grobova. Isuse, kakve su to staze! Svatko je oko groba, kojem je vlasnik, izgradio svoj čvrsti okvir, svoju stazicu. Konfiguracija je stravična, teško je uopće hodati, jer je jedan sloj betona viši, drugi sloj mramora niži, zatim dolazi malo trave i blata, pa opet povišeni cement. Tako sam u jednoj od tih užasnih staza zapeo gležnjem desne noge, u tom trenutku stajne, i pao između dva groba. Udario sam gležanj i istegao mišić buta i lista i pet dana poslije teško hodam. Samo refleksi i golmansko znanje spriječilo je udarac glavom, a onda bih mogao odmah i ostati tamo gdje sam pao.

Znam da smo puni hvale prema našim komunalcima. Znamo da su oni najbolji u srednjoj Europi, pa i šire, ali nije mi jasno kako se ne isplanira da se te podmukle ”mine”, tj. svakojako konfigurirane staze, izravnaju? Pitajte ljude, a osobito starije kako se osjećaju. A opasnost će postojati tako dugo dok ćemo prema vlastitoj želji zidati staze kao stepenice-zapreke, normalnom razumu usprkos, pri čemu ne otklanjam ni vlastitu krivicu.

Trgovina u Ul. Đure Estera 5 60-e godine, kad još nisu sumnjali u kupce // Snimio autor kolumneKako sam postao lopov u ”mojem” dućanu

A nevolje su počele istoga dana na Sesvete u dućanu u kojem kupujem zadnjih 37 godina. Mijenjali su se vlasnici, ali ostao sam mu vjeran, jer je bio prvi u susjedstvu. Tamo se najprije preselila mljekara u kojoj smo se svi oslovljavali sa ”susjeda” i ”susjed”. Taj se naziv udomaćio, evo, skoro četiri desetljeća.

No, dolaze novi naraštaji s njihovim osobnim poimanjima susjedstva. Tako sam na Sesvete navratio da kupim šibice i svijeće te još neku sitnicu. I kad sam kupovao tu sitnicu, primijetio sam da je mlada prodavačica napadno uletjela u koridor gdje sam se nalazio i, kao nezainteresirano, naslonila se na prostor iza izloga, prekrižila ruke na grudima i pozorno i znatiželjno gledala u mom pravcu. Hm, lijep nisam, star jesam, vremena nemam, jer još moram pasti na groblju. I onda mi sine: za Boga miloga, pa ova susjeda gleda ne kradem li ja štogod! Vrag mi nije dao mira, pa sam je istestirao. Zašao sam za jednu stalažu i malo zastao skriven. Nakon kraćeg vremena promolio sam glavu u drugi međured i, gle čuda, susjeda se ”upecala”: provirila je glavom da vidi gdje sam ja. Trgovina prazna, video nadzor postoji, a susjeda misli da sam kradljivac i kriminalac i nadopunjuje elektronsku tehniku pronalaženja lopova svojim ”rukopisom”.

Odustao sam od kupnji svijeća, rekao sam susjedama što ih ide. Promijenio sam dućan, uzeo odmah karticu druge tvrtke, a ne znam što ću s dvije popunjene u trgovini koja me smatra lopovom. Naime, postoji nagradna igra: kad potrošite 1500 kuna imate kod sljedeće kupnje uz predočenje kartice 10 posto popusta. Na kartici piše ”Zahvaljujemo na povjerenju”. Ja, nažalost, ne mogu reći da zahvaljujem na povjerenju, a mogućih 300 kuna popusta trebao bih ostaviti za školovanje kadrova..

I još nešto: ne vjerujem da je mlada susjeda to napravila samoinicijativno. Netko ju je podučio, ili joj naredio. ”Prebrodimo krizu lakše”, slogan je. Je, bumo, ali ne više pri vama. Susjede, ako primijetite da vam je promet pao za kojih 2000 i više mjesečno, ne uzbuđujte se: otišao sam krasti u drugu trgovinu!

Zašto misle da smo svi u – bedu?!

Sportska dvorana gimnazijeJeste odustali od pisanja kolumne? Nisam, odgovaram, ali ima dana kada radna disciplina popušta, osobito ako u zbrkanom životu ima i drugih stvari osim pisanja kolumni. Nešto putovanja, nešto frustrirajuće vijesti iz Podravke i o Podravki i posredno i neposredno o Koprivnici, jednostavno ne daju mašti i duhu maha. A i kolumna bi brzo bila potisnuta zbog aktualnih naslova. Osjećao sam se zarobljenikom dnevnih događaja ili čekanja na njih. Iskreno: nije mi se sviđao način prezentacije, a osobito ne one konstatacije kolegica i kolega koji se u sve razumiju o tome kako je sve u Koprivnici i u Podravki u bedu. Izgleda da su purgeri i ostali bili uzbuđeniji od nas koji ovdje živimo i, mogu reći iako time uključujem i sebe, radimo.

Tako sam čitao kako i rukometašice navodno nastupaju uzdrmane situacijom, kako bi njihova pobjeda donijela bar malo zadovoljstvo u teškoj situaciji i druge nebuloze. Rukometu je tak’, kak’ je već više godina. Rukomet, ili sport općenito, ne postoje i ne upražnjavaju se zbog političke ili gospodarske situacije, već zbog vlastitog sportskog potvrđivanja i ugode nas gledatelja.

Čitao sam i da su atmosferu u dvorani podizali Red Roostersi. To je kad se o klubu zna malo, misli se da je uzdrman, i prati ga se preko TV, a hvala Bogu da ga se uopće prati. Dečki više, naime, ne navijaju, sad su neki drugi tu. Oni koji pišu o atmosferi u dvorani, morali bi uvažiti i tisuću drugih ruku i grla koji su vjerni svom klubu godinama i desetljećima, koji nemaju slogane ove ili one vrste, nemaju zastave i plakate, ne traže ništa za sebe, uredno plaćaju ulaznicu i beskrajno vole klub na drugačiji način. Koprivnica je oduvijek imala znalačku publiku, publiku, koja je zahvaljujući rukometnoj tradiciji, jedna od rukometno najobrazovanijih u Europi.

Treniranje strogoće i vječna borba protiv neshvatljive stege

No, da biste došli u dvoranu raditi, dakle službeno, morate svladati nekoliko prepreka. Stjecajem okolnosti radio sam s utakmice s Byasenom prijenos za Hrvatski radio (nije bilo dovoljno reportera zbog nogometa istoga dana). Zaštitar na ulazu nije dao da uđemo s autom. Objasnili smo mu da smo mi isto što i HRT, koji je parkirao u dvorištu gimnazije nekoliko automobila, a moj mlađi kolega TV novinar Slavko Cvitković nije imao tih problema. Ne, nismo mogli. Nazvali smo kancelariju kluba da dođu objasniti. Ali, dva policajca su primijetila da bi i za njih moglo biti posla. Skinuo sam kapu i pokazao sijedu glavu i pitao ih misle li da s mojim godinama lažem zaštitaru. Spomenuo sam i to da pratim taj rukomet od kraja 50-ih, dakle pola stoljeća i u Koprivnici, Hrvatskoj i po Europi, i da uređujem internet stranice kluba. Rekao sam policajcima da tu za njih nema posla. Onda je došao direktor kluba Marijan Domović i rekao zaštitaru da možemo ući. A sve bi to bilo drugačije kad bi nam makar malo povjerovali, odbacili kruto shvaćene obaveze i ne bi u svakom namjerniku vidjeli u dućanu lopova, u dvorištu gimnazije terorista. Stege mora biti, opreza također, ali zašto trenirati na službenim osobama? Izgleda da zaštitarima i policiji samo novinari stvaraju probleme. A s tom istom policijom surađujemo od prvoga dana rata.

Naše čaše dočekaše, zabranjeno pit’ iz flaše

Tome nije kraj, jer policija, shodno zakonu, ne dozvoljava upotrebu plastičnih boca na novinarskim, službenim sjedalima. Dolje, za službenim stolom, svi imaju boce, oko klupa su deseci razbacanih boca, nema ograde između gledališta i igrališta, svatko ih može dohvatiti, jer je tako koncipirana dvorana i jer je to na tragu onoga što sam pisao gore o koprivničkoj publici. Na utakmici s Viborgom vodu ćemo moći imati u plastičnim čašama. Bit ću zločest, pa reći da uopće nije problem baciti i napunjenu čašu. Ali nećemo, jer smo službene osobe, jer ulazimo na službeni ulaz, jer su naša imena i prezimena označena na radnim stolovima, dakle potvrda nas kao kompetentnih službenih osoba u svakom smislu, i jer nam je voda potrebna, osobito ako nam nerazumna zakonska i ina stega dižu šećer u krvi.

U inozemstvu ljudi nose vodu, sokove i pivo u čašama ili flašicama, a ponegdje se, bome, jedu i dobre kobasice, službenim osobama servira i kava. Ali nećemo sad o Skandinaviji.

Moja obrana od zaraza svih vrsta, osobito od kompjutorskih virusa // Sam sebe snimio autor kolumne Podravska gospoda

I na kraju, kad sam već spomenuo Skandinaviju, moramo reći da smo u nečemu bili veći i od njih. Naime, u srijedu je igračica, golmanica Byasena završila u bolnici s dijagnozom svinjske gripe, a četiri su osjećale nekakvu virozu. One su sve trenirale sa svojom bolesnom golmanicom. I mirne duše doputovale u Koprivnicu. Gdje su naišle na gentlemansku privolu da se igra.

Kako je rekao trener Zovko, da je to napravila Podravka Vegeta, bila bi možda strpana u karantenu odmah po dolasku. U svakom slučaju za odlazak u Skandinaviju igračice će se cijepiti protiv obične gripe, a mene baš briga – imam masku (vidi sliku).

Završavajući tekst doznajem da je policija i u gradskoj upravi. Ja sam čist: mene je posjetila pred dvoranom u nedjelju.

 

čitam...
Loading...