KOLUMNA: Glas s ulice // Hodam ulicom

18:54h
0
autor-perkov

Hodam ulicom s novim mp3 playerom na ušima. Još uvijek sam ljutit jer mi je netko, zajedno sa jaknom, zdipio stari mp3 uređaj. Hodam ulicom s namjerom da se opustim i ispraznim glavu od suvišnih misli. U slušalicama Elektroduendes, a svojim glasićem simpatična Itxaco pjevuši „Salgo a la calle para no pensar…“ (hodam ulicom da ne mislim). Dakle, oboje imamo istu namjeru. Ali pjesma je jedno, a kaos u mojoj glavi nešto sasvim drugo. Ne mogu ignorirati misli koje same naviru. Bijesan sam. Ruke držim u džepovima i grčevito stišćem šake, hod mi je ubrzan, u očima pogled zbog kojeg će me poznanici opet pitati zašto se na njih ljutim. Ljutim, a čemu? Zašto? Imam li uopće ikakvo pravo na to? Ne samo ja, već i mnogi drugi koji poput mene ne mogu ostati ravnodušni na svijet koji nas okružuje. Svijet koji je jedan tren bajka, a drugi tren pakao.

Ulica koja me uvijek natjera na razmišljanje // Snimio: Matej PerkovDa, imamo puno pravo na to. Bijesni smo, konstantno. Bijesni jer živimo u svijetu kojem se zapravo nismo nadali – bijesni jer su nam se rasplinule sve slike o svijetu koji su nam obećavali dok smo bili djeca. Bijesni smo jer živimo u državi u kojoj je apsolutno sve naopako. Živimo u svijetu poremećenih kriterija i standarda, u kojem caruju kojekakve parole. Parole koje pozivaju na jednakost, na toleranciju, na slobodu izražavanja. Parole koje su svima na ustima ali nas ipak svi gledaju ispod oka, puni predrasuda, i diskriminiraju nas. Ne žele nas. Ne žele nas ovakve kakvi jesmo. Govore nam kakvi bismo trebali biti, kako bismo trebali izgledati. Kako bi se trebali ponašati, kako bi trebali razmišljati i izražavati se.

Bijesni smo jer smo okruženi nesposobnim političarima, ekonomistima, poslodavcima, suradnicima. Bijesni smo što se neki ljudi gramzivo guraju tamo gdje im nije mjesto, a rezultat toga je šteta koja se konstantno nanosi društvu u cjelini.

Bijesni smo jer govore o miru i dobroti, prisjećajući se rata kojeg smo nedavno propatili, a poput blagdana slave dan kada smo ušli u NATO. Bijesni smo jer kažu da smo država znanja, a nema novca za obrazovanje, dok ga ima za duplo farbanje tunela i svaku drugu glupost. Bijesni smo jer nas opterećuju politikom. Govore nam o fašizmu, antifašizmu, jamama, fojbama, logorima, masovnim grobnicama. Govore nam o stvarima koje su se dogodile prije gotovo 70 godina, mašući nam pred nosom nekakvim kostima, a u današnjem vremenu tapkamo na mjestu gušeći se pod teretom prošlosti koja više nikom nije važna i služi samo kao dobra propaganda. Bijesni smo jer ljudi ne prihvaćaju našu slobodu. Opterećeni su normama koje im je društvo nametnulo, okovima koje su sami sebi stavili.

Pomalo smo i bijesni na život u cjelini – na nepravdu, na laži, na krađu, na izdaju. Na prijateljstva koja to više nisu, no kolegijalnost koja se pretvorila u zabijanje noža u leđa, na ljude koji si previše toga dopuštaju, a ne bi to smjeli. Bijesni smo na sve one ljude koji su s nama dijelili dobro i zlo, a na kraju se distancirali od nas smatrajući se “naprednijima”, a nisu svjesni toga koliko su nazadovali.

Bijesni smo na državne institucije koje bi trebale spriječiti nasilje. Spriječiti tragedije poput Franje Despića i Luke Ritza, te mnogih bezimenih. No, ne rade to, zbog čega se mnogi na povratku sa subotnjeg izlaska pitaju hoće li nastradati ili će imati te sreće da dođu doma neozlijeđeni.

Bijesni smo na ljude koji su ovce, koji nemaju svoje ja, niti svoje mišljenje. Dopuštaju drugima da govore umjesto njih i upravljanju njima. Njima je najlakše manipulirati i iskorištavati ih. Bijesni smo jer još uvijek jak status u društvu ima crkva – tvrtka koja je oslobođena plaćanja poreza i zgrće milijune na razne načine, iskorištavajući naivnost ljudi koji zaista vjeruju da “gore postoji striček sa sijedom bradom koji sve vidi i svime upravlja”. Bijesni smo jer nas prozivaju zbog toga što ne dijelimo njihovo stajalište, danas u doba vrhunske tehnologije koja stvara bezbrojne mogućnosti, kada toliko znamo o svijetu koji nas okružuje.

Ponekad bodljikava žica postoji samo u našoj glavi i sprečava misli da izađu van // Snimio: Matej Perkov Bijesni smo jer naše supkultura kao da više nije naša – jer se u nas uvukla peta kolona koja koristi svaku priliku za svoju samopromociju, demonstracije primitivnih ispada: narušavaju sliku o nama. Mijenjaju našu okolinu privlačeći kojekakve imitatore koji nas, zapravo, nikada neće shvatiti. Uvode nova pravila i trendove koji nikad nisu bili dio našeg svijeta.

Bijesni smo jer u društvu postoji stajalište da vrijediš onoliko koliko imaš. Da si vrijedan ako si odjeven najskuplje, a ukoliko odbiješ biti dio tog izopačenog svijeta, proglase te “zavidnim jer, naravno, nemaš novaca da si priuštiš lijepe stvari”. Bijesni smo jer ljudi oko nas imaju komplekse da će ih netko proglasiti siromašnima i da će kao takvi biti manje vrijedni – zato se odijevaju u marke, a nemaju za kavu.

Bijesni smo jer uopće ne žele čuti što im govorimo – kažu da “opet nešto pametujemo i filozofiramo”, ne shvaćajući da stavljamo pred njih gole činjenice kojima im želimo otvoriti oči. Ne znamo zašto je to tako. Možda jer su ljudi lijeni. Lijeni da razmišljaju svojom glavom, da skrenu s ravne crte kojom idu kroz život, da vide što sve ima izvan svakodnevice koju nam diktiraju mediji čiji je cilj uspostavljati trendove i oblikovati život javnosti prema tko zna kojim kriterijima. Bijesni smo jer ljudi ne vide dalje od rubrike u novinama “danas je ovo IN, a ono OUT”.

Kao da mi je rekla  „Daj odi na piće i smiri se!“ // Snimio: Matej PerkovEto, zato smo bijesni. Bijesni i urlat ćemo dok naši glasovi ne dopru donde dokle bi trebali. Postoji još mnogo, mnogo toga, ali u suštini, iskoristili smo priliku da se ispušemo iako nas možda nisi shvatio. Svejedno.

 

čitam...
Loading...