životna borba

FOTO Aleksandra je izgubila dijete, a onda je zbog karcinoma vrata maternice morala odustati i od bebe koju je željela, no digla je glavu i pobijedila rak

Nisam htjela kemoterapiju jer sam gledala mamu kako se mučila s time tri godine. Meni nitko nije mogao garantirati da će to skroz nestati, da će biti maknuto i da više nikad neće biti problema s tim. Vidjela sam puno ljudi oko sebe koji su se samo trovali, a zračenje im nije pomoglo, priča nam ona.

15:00h
0
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Ona je žena koja sve može preživjeti, no ipak, tragedija je na njoj, kao i na svakome, ostavila traga. Gubitak djeteta nešto je najgore što se može dogoditi svakom roditelju. Tuga i bol ostaju zauvijek, ali ona je smogla snage i nekako krenula dalje.

Koprivničanka Aleksandra Medvarić (43) sina je zbog tumora izgubila kad je imao 18 godina. A onda je bolest zadesila i nju. Ono što joj je najteže palo je što se morala odreći još jednog djeteta. Onog koje je namjeravala začeti i podariti mu novi život.

– Rekli su mi da se od stresa, pošto mi je umrlo dijete, pojavio CIN jedan, a nakon njega i CIN dva – započinje ona svoju priču, sa suzama u očima.

Otkriven joj je rak vrata maternice i tu počinje njena borba, a trenutno se oporavlja od posljednje operacije. Pristala nam je ispričati svoje iskustvo da bude potpora brojnim ženama koje prolaze kroz isto te da budu svjesne da se sve može izliječiti, treba samo ustrajati i držati glavu gore, koliko god je to u tim teškim trenucima moguće.

Rak vrata maternice najčešći je zloćudni tumor ženskih spolnih organa, koji se na ljestvici učestalosti malignih bolesti u žena nalazi odmah iza vodećeg raka dojke. U Hrvatskoj od toga, zasigurno jednog od najpreventabilinijih vrsta raka svake godine obolijeva više od 300 žena godišnje, a umre ih, na žalost, 100.

Ova se bolest otkrivala u uznapredovalom i neizlječivom stadiju sve dok u svijetu 40-ih godina prošloga stoljeća nije prihvaćena citodijagnostika, koja je omogućila smanjenje pobola i smrtnosti žena uz očuvanje kvalitete života.

Liječenje je Aleksandra započela u koprivničkoj bolnici kod doktora Odeha, ali, kazuje nam, nigdje u liječničkoj dokumentaciji nije navedeno kojim tretmanom.

– Bilo je tu svega i svačega, neugodnih iskustava. Preselila sam se od njega i završila na kolposkopiji kod doktora Ivice Stanišića – nastavlja.

Kako kaže, on je to sve uspio riješiti, ali se u ožujku prošle godine pojavio CIN tri.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

– Za to sam saznala u srpnju prošle godine, dok sam se pokušavala naručiti za kontrolu. Naime, zvala sam u trećem mjesecu i medicinska sestra mi je rekla da će me zvati ako nalaz ne bude uredan. Za vrijeme kontrole doktorica mi je pak rekla da joj se javim za kontrolu u rujnu, ako bude sve u redu. Eto, mislila sam da je sve u redu i pokušavala se naručiti za redovan pregled, a kad ono, hladan tuš. Rekli su mi samo da si dođem po uputnicu za doktora Stanišića – priča nam Aleksandra.

Doktor Stanišić se odlučio za kondenzaciju, ali PHD nalaz je pokazao da ga nije uspio u cijelosti odstraniti i da se proširio dalje. Po njegovoj preporuci, otišla je u Petrovu bolnicu u Zagreb.

– Grozan je osjećaj kad znaš da ti moraju izvaditi nešto tvoje. Bilo mi je jako teško. Jedno dijete mi je umrlo s 18 godina, a htjela sam još jednu bebu. No tu je sve završilo – prisjeća se ona koliko joj je to teško palo.

Po dolasku u Zagreb, ponuđena joj je kemoterapija, koju je odbila.

– Nisam htjela kemoterapiju jer sam gledala mamu kako se mučila s time tri godine. Meni nitko nije mogao garantirati da će to skroz nestati, da će biti maknuto i da više nikad neće biti problema s tim. Vidjela sam puno ljudi oko sebe koji su se samo trovali, a zračenje im nije pomoglo – priča nam ona.

Druga solucija bila je da se sve izvadi van.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

– Opet sam krenula na liječenje i to mi je bio zadnji rok da imam dijete. No razmišljala sam i uvidjela da se organizam od svega mora očistiti i treba proći određeno vrijeme da žena zatrudni, a ne mogu ja s 48 godina ići roditi. Tada sam se ipak odlučila na operaciju – kaže kako je donijela tešku odluku.

Za bolest je saznala u srpnju. Prva operacija je bila u rujnu, a druga u studenom. Tada je sve odstranjeno. Tijekom liječenja dobivala je samo antibiotike i jedina nuspojava bila je bol.

– Još se nisam niti oporavila od prve operacije, a već sam išla na drugu. Jesam ja laparoskopski operirana, ali posljedice su tu i danas. Ne smijem se sagnuti, čučnuti, ne smijem dizati teško, a vježbati mogu polako početi tek nakon šest mjeseci jer se može dogoditi da se mjehur spusti, pa da imam problema i s time – priča Aleksandra.

Na zadnjoj kontroli, koja je bila tri mjeseca nakon operacije stigle su dobre vijesti i ustanovili su da je pobijedila karcinom. Još sve nije u potpunosti zaraslo, ali je PHD nalaz uredan i rak se nije dalje širio.

– Najveća podrška u svemu tome bio mi je partner i prijatelji. Uz njih je to sve bilo lakše. U bolnici na žalost nema nikoga da stane uz tebe ili ti pruži lijepu riječ. Pogotovo u Zagrebu – kazuje.

U koprivničkoj Općoj bolnici je, kako kaže, situacija puno drugačija. Ima samo riječi pohvale na osoblje koje je pristupačno, a drži se i do higijene same bolnice.

Kaže da ne smije uzimati nikakve lijekove, osim analgetika.

– Bol će potrajati još neko vrijeme, jer su me zategnuli. Vadili su mi limfne čvorove, ostali su mi samo jajnici koje su podigli gore, u slučaju da PHD nije uredan, pa da ne bi smetali ako bi se ukazala potreba za kemoterapijom. Pošto je nalaz uredan, rana treba samo zarasti, a najviše vremena treba da zarastu druge rane, one psihičke  – zaključuje  Aleksandra.

 

Loading...