Branko Kuzmić cijeli svoj vijek djeluje i živi u Torčecu. Vrijeme izvan posla 65-godišnjak već desetljećima provodi i – slikajući. Naime, Kuzmić je bivši član nekadašnje torčevačke likovne kolonije, svojevremeno polaznik umjetničke škole slikara Ivana Lovrekovića, kao i autor niza slikarskih radova u te izvan granica naše županije.
Najnoviji od njegovih projekata je izrada 14 slika postaja križnog puta za crkvu u Torčecu.
U Torčecu smo slike radili oko 15 godina, a poklonili smo ih svima
– Još sam u školi počeo crtkarati, a više sam se s tim počeo baviti prije 15, 20 godina, kad je Ivan Lovreković otvoril školu slikanja. Prije nekih 17 godina smo u Torčecu organizirali likovnu koloniju, upravo za te slikare amatere koji su kod njega išli na slikanje, da imaju mogućnost malo pokazati svoje radove. Slike smo u Torčecu radili oko 15 godina. Naravno, poklonili smo ih sve i svakome. I sponzorima, u bolnici su, u društvenom domu u Torčecu, u Drnju, u školama u Torčecu i Drnju… – nabraja Kuzmić.
Postaju počeo raditi iz vlastitog gušta
Da će izraditi slike postaja za crkvu, bila je njegova osobna odluka. Izradu nije dogovarao s crkvom, samo je svoj projekt najavio svećeniku.
– Pa, nije bilo nekakvog dogovora. To je bila moja osobna odluka da to napravim, upravo zbog te naše crkve i zbog našeg sela, zbog župljana. Kad sam počeo raditi, svećenik je išao u blagoslov kuća, pa sam mu rekao: “Evo, gledajte, ja sam to počel delati, nadam se da me ne budete odbili kad budu gotove, Ne, ne, dapače”, rekao je on. Tako da s tim nije bilo problema – kaže slikar.
Google kao prijatelj u misaonom procesu
Proces, naravno, nije bio lagan, a u svemu mu je pomogao – Google.
– Malo sam Googlao, gledao slike starih majstora koje su mi pomogle u radu. To su male dimenzije 30×40, jer je mala crkva. Za sve mi je trebalo malo više od godine dana. S time da, naravno, nisam radio stalno. Malo krenete, pa stanete, pa dok se sve posuši… Onda malo ne radiš jer nemaš vremena. Doma si, u goricama. Još na posao ideš, pa dođeš doma i vrijeme ti prođe pa dođe kćer s unukom koji će sad imati četiri mjeseca, a imam još jednog – ponosno priča djed Branko, koji u koprivničkoj bolnici, još svega par dana, radi kao serviser aparata za dijalizu.
Dio novaca za postaje križnog puta uložio, kaže, sam.
– Kupio sam platno i boje. Pušač potroši 30 kuna na dan na jednu škatulu cigareta. Kroz čitav mjesec, to je pozamašna suma. Onda ja mogu odvojiti nekakvih 200 do 300 kuna za svoje osobno zadovoljstvo. Financijski dio mi nije bitan – priča.
Najviše voli slikati pejzaže i portrete, a kaže da su slike mogle ispasti još bolje
Dio novca uložila je Općina Drnje.
– One su male skuplje od toga svega skupa. Otišao sam do načelnika i rekao sam mu kaj radim. A on veli “uopće nije problem, ti svoje napravi, dalje je naša briga“. Tak’ da smo to dali napraviti u Koprivnici, kod Rafaela – objašnjava Kuzmić.
Najbolji poticaj za bilo kojeg umjetnika može biti činjenica da nije sto posto zadovoljan sa svojim radom. Tako je i u slučaju našeg sugovornika.
– Uvijek može bolje. Sad dok su napravljene, sad tu vidim neke nedostatke koje sam mogao napraviti prije nego kaj jesam. Ali, evo, napravil sam i sad kakve su, takve su. Volim raditi i portrete, napravio sam portrete djece kolegicama na poslu. Tko ide u penziju, veli “e ti buš mene slikal”. Tko se udaje, “ti buš slikal”. Tak’ da napravim slike, volim pejzaže. Slikanje me ispunjava – ističe slikar iz Torčeca.
Cvijeće, s druge strane, nije njegov favorit.
– Za cvijeće nisam. Jedna slikarica iz Đurđevca bila je na koloniji u Novom Sadu i upoznala rusku slikaricu koja je gledala slikanje cvijeća. I ona je rekla “ah, muški i cvijeće“. Tak’ da ništ od toga. To izbjegavam – kaže uz osmijehe.
Kako je slike izrađivao za crkvu, na kraju se nametnulo i pitanje vjere.
– Pa vjernik sam, da. Tu sam rođen, tu sam kršten, moji baka i deda su bili veliki vjernici. Od svega toga, najvažnije je držati se deset zapovijedi Božjih. Dok sam išel u osnovnu školu u Drnje, bila je misa svake nedjelje, išli smo. Ako se toga držiš, mislim da nema nikakvih problema kad jedanput odeš gore – zaključio je Branko Kuzmić.
