Dnevnik istraživača

FOTO Andamani nisu samo priroda i predivne plaže, već spoj okusa, mirisa i egzotike, a i plemena iz ‘kamenog doba’

Većinom su goli ili vrlo skromno obučeni, a jednostavne kolibe naziru se uz rijeke. Osim toga, malo se toga zna o njima, a možda je tako i bolje. Previše je primjera kako je „civiliziranje“ takvih naroda u stvari značilo njihovo uništenje, ako ne fizičko, onda kulturno.

16:30h
0
Podijeli objavu
Foto: Goran Šafarek

Andamani nisu samo priroda i plaža pa tako na teren hodamo često između rižinih polja. Čak je i naša istraživačka stanica smještena na kraju jednog sela. Užitak je prolaziti uz klasove riže i palme dok ih vjetar njiše…

Krave i koze pitomo pasu u tim poljima, a bijele čaplje koračaju oko njih sladeći se uznemirenim životinjicama ispod kopita. Neke ptice koriste kravice kao platformu za odmor. Svako malo proleti neki vodomar te sleti na granu, stupić ili žicu. I to sve pored kućica od kojih su neke predivne. Zidovi su nerijetko od drveta ili kakvog pletera, prekriveni krovovima od palminih listova.

Takva je scena ne samo estetski lijepa već i pruža divnu hladovinu za razliku od ružnih limenih krovova ispod kojih je neizmjerno vruće. Selo je najljepše u predvečerje kada popusti vrućina i iz kuća izmile stanari. Crveni i žuti sariji (tradicionalna indijska odjeća) na ženama ukrase već idiličan okoliš. Žene se okupljaju na ulici i pričaju o novostima i zasigurno pomalo tračaju. Djeca igraju improvizirani kriket ili se jednostavno ludiraju.

Foto: Goran Šafarek

Za razliku od Južne Amerike primjerice, nema ni pomisli na kakav strah ili nelagodu. Indijci su miroljubiv narod, pogotovo u ovakvoj ruralnoj sredini. Zapravo je najveći napor odgovarati otkuda dolazimo, čime se bavimo… U biološkoj stanici smo također okruženi Indijcima pa je i hrana u koju jedemo prava indijska. Hrana u stanici je osnovna: prava indijska kuhinja s mnogo začina. Jedva smo namolili kuhara da barem malo smanji količine čilija jer je za nas takva hrana previše ljuta.

Foto: Goran Šafarek

Indijci se dakako ne mogu načuditi kako mi bljutavu hranu jedemo. Iako je jednostavna, prava je simfonija za osjetila okusa. Svaki obrok se sastoji od riže i dahla (umaka od narančaste leće), a uz to obavezno ide kao prilog i neko povrće u kariju. Kari zapravo nije jedan začin kao što se kod nas može kupiti u dućanima. To je vrsta umaka koja u sebi sadrži puno toga; jedan od važnih sastojaka je naravno čili, bilo crveni ili zeleni. Papar se ne koristi u velikim količinama, ali se zato ni jedno jelo ne može zamisliti bez đumbira i gorušćice. Na početku je bilo teško naviknuti se na stalni gorući okus u ustima, a mislim da će to uzrokovati da će nam naša domaća hrana po povratku biti bezukusna i bljutava.

Foto: Goran Šafarek

Jednom smo bili pozvani na poju, cijeli religiozni spektakl, u ovom slučaju posvećen bogu Shivi. U jednom trenutku se molećivo pjevanje uz bubanj, neki žičani instrument i male činele pretvorilo u pravi trans svećenika i okupljenih dok su oko nas božanski odjekivala zvona i duboki zvuk puhanja u  školjku.

Ako ovo zvuči egzotično, kako je tek susret s plemenom Jarawa iz „kamenog doba“. Došli su iz Afrike prije 60-90.000 godina te nesmetano preživjeli sve do danas. Iako su ih Britanci istjerali s većine otočja, Indija im je dodijelila ogroman rezervat.

Foto: Goran Šafarek

Do prije desetak godina su praktički bili nekontaktirani, no tada je kroz srce rezervata probijena cesta koja povezuje sjever i jug. Iako se ne smije komunicirati s njima te vozila prolaze kroz rezervat u konvojima s oružanom pratnjom, oni su ipak kontaktu s vanjskim svijetom. Iz vozila se vidi da Jarawe još žive tradicionalnim životom – od lova i ribolova.

Većinom su goli ili vrlo skromno obučeni, a jednostavne kolibe naziru se uz rijeke. Osim toga, malo se toga zna o njima, a možda je tako i bolje. Previše je primjera kako je „civiliziranje“ takvih naroda u stvari značilo njihovo uništenje, ako ne fizičko, onda kulturno. Na sreću, u njihova područja (osim te nesretne ceste) ne smije amabaš nitko. I mi smo se vozili tom nesretnom cestom, i imali smo priliku vidjeti neke od pripadnika plemena iz velike blizine… Štoviše, trojica Jarawa su uskočila u bus taman pored Olje i provozali se koji kilometar s nama.

Osim plemena Jarawa, na Andamanima živi i pleme Sentinel. Čak i da smiju na otok Sentinela, stranci se ne bi dobro proveli jer urođenici ondje ne samo da odbijaju kontakt već svakog posjetioca obeshrabruju oružjem. Nedavno su dva ribara zalutala ondje te su ih pripadnici plemena ubili.

Podijeli objavu