IZ DNEVNIKA ISTRAŽIVAČA

FOTO Avanture u zaboravljenom raju rijeke Korane

I kad čovjek očekuje ogromnu rijeku koja istječe iz tih silnih jezera, u prvim metrima Korana je zapravo slabašni potočić (doduše sada ljeti). Ni za plivati nije, niti za hodati. Štoviše, duboko propadam u žitki sedreni pijesak i s mukom se izvlačim.

18:30h
0
Foto: Goran Šafarek

Nakon ronjenja na Plitvicama, ostaje nam rijeka Korana. Otišli smo na Ulaz 1 s kojeg se pruža onaj klasični pogled na slap Plitvice i Sastavke – posljednje slapove jezera. No umjesto da siđemo do kraja staze s ostalim turistima, skrenuli smo negdje na pola puta u šumicu i preko malih potočića, zašli na mahovinom zarasle mokre stepenice. Brzo smo se našli u grotlu Sastavaka! Voda šprica na sve strane, a između njih su bazenčići plitke vode. Negdje se voda slijeva u finom filmu preko sedrene brade, a drugdje obrušava svom silinom. U uskom procjepu između dva jezerca skoro gazim na čak tri zmije ribarice. Glavu su gurnule u vodu i naplaćuju cestarinu neopreznim ribama. Mogao bih satima istraživati svaki kutak i pukotinu Sastavaka…

No, to je tek početak, ovdje, u možda najljepšem izvoru jedne rijeke na svijetu, nastaje Korana. I mi ćemo opremljeni neoprenima, perajama, maskom i disalicom spustiti se sve do njenog izlaza iz parka! I kad čovjek očekuje ogromnu rijeku koja istječe iz tih silnih jezera, u prvim metrima Korana je zapravo slabašni potočić (doduše sada ljeti). Ni za plivati nije, niti za hodati. Štoviše, duboko propadam u žitki sedreni pijesak i s mukom se izvlačim. Također, stijene usred toka i pješčani otočići s gustim biljem dodatno otežavaju prolaz. Zadihao sam se već od prvih stotinjak metara. Primjećujem ostatke drvenih staza koje su nekad ovdje vodile turiste, no od rata tu rijetki zalaze. Štoviše, uskoro nailazimo na veliki slap oko kojeg vode s lijeve strane prave metalne spiralne stepenice. Istina, zahrđale su i potrgane, nedostaju cijeli dijelovi, ali kao alpinistički pingvini ih zaobilazimo. Skačemo potom u jezerce i dolazimo sasvim ispod slapa. Zaranjam na dah, u uzavrelu veš mašinu zraka i vode, nastojeći da me ne zahvati neman slapa i odvuče u dubinu svojim mjehurastim rukama.

Nastavljamo dalje, a odavde je Korana ipak šira tako da laganim zamasima peraja lako napredujemo. Tok se sada malo izravnao, a pogled na litice zaklanja trska i ostalo močvarno bilje. Kao da sam u dunavcima Kopačkog rita ili rukavcima doline Neretve, jedino što je voda bistra, a ne mutna! Sada je i mnogo toplija nego u Galovcu i plivanje postaje pravi užitak! Zaboravljam na tisuće ljudi samo nekoliko stotina metara uzvodno, kao i silne aute koji se spuštaju magistralom do mosta. Oko mene je samo žubor vode, cvrkut ptica i šuštanje lišća! Kao da otkrivam nepoznate predjele Afrike, Južne Amerike, Azije, a ne male Hrvatske… I ne znam koliko bi to sanjarenje trajalo da se preda mnom nije promijenio krajolik, odnosno promijenilo mjerilo. Odjednom se ispred mene stvorio ogroman slap, ali i otvorio pogled na litice iznad, te na dugački kanjon ispod. Na desnoj strani primjećujem veliko oko u stijeni, špilju Golubinjaču. Silazak niz slap nije nimalo lak, ali uspijevamo.

Dolina je sad prostranija, ali svejedno divlja. Skoro preostalu polovicu tog dana probijali smo se kroz Koranu, udaljenost koju se autom na magistrali prijeđe u pet minuta! Plivali bi u mirnoj vodi s pastrvama, pa se spustili kroz glatku stijenu prirodnog tobogana, tražili pravi put na račvanjima, ronili ispod sedrenih svodova na površini vode, pa opet plivali duge dionice. Jedan trenutak bi skočili s velikog slapa i ronili po bazenima, a već drugi se s mukom probijali kroz džunglu i živi mulj… a onda se malo opustili i onako nepokretni postali dio sedre…

I kad smo već zaboravili na ljude, našli smo njihove tragove. Uska utabana staza pored rijeke vodila je od jednog slapa, očito je da netko ovdje dolazi. No još se nešto drastično promijenilo: nestaje vode. Nekoliko dionica smo prehodali, mučili se između dva bazenčića, a onda je Korana do kraja presušila! Tlo je postale previše porozno, sva ona silina, buka, mjehurići, ribe, sada je samo uspomena mokrog ronilačkog odijela…

čitam...
Loading...