krvav poso

FOTO Boksački klub pokrenuo je u špajzi, dvorani ružnijoj od one u Rockyju, Hrvoje Pečarić: U novom prostoru želim mlade odvojiti od mobitela

Otkako zna za sebe, Pečarić je u sportu. Godinama je igrao nogomet u današnjem križevačkom Radniku, no lomom prednjih križnih ligamenata, kao i nedostatkom volje, ostavio se zelenih travnjaka. Godine 2000. upisao je Kineziološki fakultet, iako je plan bio budućnost graditi na Filozofskom.

12:00h
0
Foto: Ivan Balija
Hrvoje Pečarić // Foto: Ivan Balija

To je toliko malo, toliko malo… Pazite, dijete u školi sjedi pet-šest sati, što je katastrofa. Ne rastežu se pa dolaze meni na tjelesni, rekli bismo, ludi, žele se igrati. Po meni, svaki bi dan trebali imati jedan sat tjelesnog, ali to je kod nas nemoguće, komentira križevački kineziolog Hrvoje Pečarić na temu o kojoj se svako malo vode rasprave.


Generacije su sve gore, zanima ih samo mobitel

Ovo mu je četvrta godina kako u Osnovnoj školi Andrije Palmovića Rasinji predaje mnogima omiljeni predmet. S obzirom na to da uživa u sportu pa i radu s djecom, jasno je zašto na posao dolazi i isti napušta s osmijehom na licu. Jednostavno uživa.

– I ja sam veliko dijete! Mnogi misle kako ih možeš lagati. No, skuže te odmah na početku – siguran je Pečarić.

Prije no što učenici prvih, drugih te onih od petoga do osmoga razreda moraju izvesti neki element – bilo nogometni, rukometni, košarkaški, gimnastički ili atletski – Pečarić im sve demonstrira. Satovi počinju vježbama kojima se podiže temperatura tijela, slijede razgibavanje i istezanje, a zatim glavni dio. Sve ima glavu i rep, napominje, ali mora biti zanimljivo. Nikako ne želi djeci biti dosadan.

– Što idemo dalje, generacije su sve gore. Često su na mobitelu, malo ih toga zanima, osim ako je igra u pitanju – priča Pečarić te dodaje kako bi učenici razredne nastave trebali imati kineziologa nastavnika tjelesnog, kao što imaju posebne predavače iz engleskog, njemačkog, glazbenog ili informatike.

Foto: Ivan Balija
Križevački kineziolog smatra kako bi djeca svakodnevno trebala imati barem jedan sat tjelesnog // Foto: Ivan Balija
“Imam žicu za trenerstvo, radio sam s Leonardom Pijetrajem.”

Otkako zna za sebe, Pečarić je u sportu. Godinama je igrao nogomet u današnjem križevačkom Radniku, no lomom prednjih križnih ligamenata, kao i nedostatkom volje, ostavio se zelenih travnjaka. Godine 2000. upisao je Kineziološki fakultet, iako je plan bio budućnost graditi na Filozofskom.

Postulati koje primjenjuje na radnome mjestu isti su u Boksačkom klubu Ronin. Premda je u borilački sport ušao pomalo kasno, s 21 godinom, brzinski se zaljubio i ostao. Držao je gard, zadavao direkte ili aperkate te koristio kroše svjestan kako je, zapravo, bolji trener no što će biti kao borac.

– Imam žicu za trenerstvo. Radio sam s Leonardom Pijetrajem, kvalitetnim trenerom i osobom, mojim mentorom. Shvatio sam da, kao borac, imam mnogo nedostataka koje u kasnim dvadesetima nisam mogao uloviti – prisjeća se Pečarić, dodajući kako je njegovo oko primjećivalo boksačke elemente koje valja poboljšati.

– Ne možeš samome sebi biti trener – siguran je.

Foto: Ivan Balija
U 21. godini krenuo je s boksom nakon što je do 18. godine trenirao nogomet u današnjem križevačkom Radniku // Foto: Ivan Balija

Temelji Pečarićeva kluba pokrenutog 2013. godine imaju one tragove klasičnih filmskih boksačkih priča. Krenuo je od nule – u špajzi, kako veli za dvoranu u Osnovnoj školi Vladimir Nazor – borio se, prošao težak put do stvaranja svoje bebe, kako mu tepa.

– Bila je pljesniva, katastrofa. Tako ružne dvorane nema ni u Rockyju. Iz tih 60-ak kvadrata preselili smo se u dvoranu Osnovne škole Ljudevita Modeca. Nismo napravili velik iskorak, iako je prostor bio veći. Nije bilo grijanja, zidovi crni, prokišnjavalo se… Derutna dvorana, zid se osipao, sve se rušilo – prepričava nam.

Projekti o novoj dvorani, znao je, postoje. Bila je hazardna pa se složio s planom. S druge strane, kamo s Roninom? Što ću, di ću, što dalje, pitao se Pečarić. K tome, pandemija koronavirusa prolongirala je ulazak kluba pod okrilje Hrvatskog boksačkog saveza. Srećom, i to je sada riješeno, što znači da će Križevci dobiti klub u ovom borilačkom sportu.

Foto: Ivan Balija
“Boks je kod nas još uvijek tabu tema, mnogi misle kako se njime bave totalni divljaci. Totalna glupost.” // Foto: Ivan Balija
“Boks je kod nas još uvijek tabu tema.”

Dobra vijest je i otvaranje vrata novoga prostora u Koprivničkoj ulici 9 u kojemu nas je Pečarić, u pravoj sportskoj atmosferi – okružene fokuserima, rukavicama, vrećama i sjedeći na tatamiju – ugostio. U boksačkoj školi ima 23 člana od šest do deset godina koji treniraju triput tjedno. Od starijih, pak, tu je njih 25. Dakle, Ronin broji gotovo 50 članova koji treniraju u prostoru u kojemu su se ranije prodavali autodijelovi.

– Boks je kod nas još uvijek tabu tema, mnogi misle kako se njime bave totalni divljaci. Totalna glupost. Veliku ulogu igra odgoj djeteta, odnosno osobe. U skladu s time, dobra je izjava prema kojoj će osoba boksati onoliko dobro koliko je dobro odgojena. Naravno, veliku ulogu igra žica, talent. Primijetio sam da žene puno bolje boksaju nego muškarci jer nemaju toliki ego. S druge strane, brže odustaju, nemaju strast – objašnjava.

Foto: Ivan Balija
Oduvijek je, kaže, znao da će biti bolji trener nego što je borac // Foto: Ivan Balija

Prije tri godine Emilija Novosel i Luka Balen, članovi Ronina, osvojili su medalje na mlađem seniorskom Prvenstvu Hrvatske. Boksačem se na rađa, siguran je, niti će u njemu biti uspješniji onaj koji je po prirodi agresivniji. U pitanju nije divljaštvo, već sport u kojemu djeca napreduju po planu motoričkih sposobnosti kao što su koordinacija, balans ili ritam. Ukoliko je netko zainteresiran uključiti se, bit će mu važne informacije kako rekreativci kod Pečarića ne spariraju, ako ne žele. Fokus je na vježbama izdržljivosti, balansa ili snage, rade s vrećama i vijačama ili grade tehniku. Ostali, pak, pred natjecanja dobivaju sparing partnere i vježbaju. U duhu sporta.

– Zadovoljan sam dosad ostvarenim, iako uvijek može bolje. Doduše, ovaj put nikome ne bih preporučio, to je krvav, krvav posao. Išao sam sâm, nisam imao nikakav kapital, borba za članove iz mjeseca u mjesec. U konačnici, s obzirom na to da ste novi trener, ne znate radite li dobro. Pa nemaš novca za jednu vreću, pa je kupiš i na njoj radiš. Pa dvije… Išao sam puževim koracima. Sada bih već mogao i tražiti sponzorstvo, a zahvalan sam i na dosadašnjoj podršci – rezimira Pečarić.

Nezadovoljan je odnosom šire populacije prema vlastitom tijelu

U sklopu boksačkih prostora Pečarić je organizirao malenu teretanu. Želja mu je, naime, raditi na rehabilitaciji, uzevši u obzir kako je primijetio brojne probleme običnih građana s, recimo, koljenima ili kralježnicom.

Foto: Ivan Balija
“Primijetio sam da žene puno bolje boksaju nego muškarci jer nemaju toliki ego. S druge strane, brže odustaju, nemaju strast” Foto: Ivan Balija

– Rođeni smo da bismo se kretali i time bili zdravi, ne sjedili. Govoreći ljudima da se moraju kretati, obično misle kako se to odnosi na teretane i dizanje 150 kilograma. Ne! Šećite 45 minuta, hodajte šumama, budite na zraku, vozite bicikl. Nije potrebno ubijati se i sprintati – govori Pečarić pun života, a opet nezadovoljan odnosom šire populacije prema vlastitom tijelu.

Uvidjeli smo kako je riječ o motiviranom kineziologu željnom rada – kako u školi s djecom, tako i u klubu. Nastavnik će biti, uz smijeh zaključuje, do penzije, dok će Ronina gurati koliko god bude mogao.

– Uhodan sam, ljudi mi vjeruju. Htio bih da Boksački klub Ronin ima natjecatelje, da se za nas čuje. Želim mlade odvojiti od kafića i ulice, neka budu sportaši. Želja mi je, također, baviti se rehabilitacijom ljudi – zaključuje.

U međuvremenu, nakon razgovora i pisanja ovoga tekst, Vlada RH predstavila je nove epidemiološke mjere kojima je obustavljen rad brojnih sportskih klubova pa tako i Boksačkog kluba Ronin.

– COVID-19 napravio je ozbiljan problem svakom fitness centru i sportskom klubu te sportu općenito. Kretanje i vježbanje su izuzetno važni za stjecanje jačeg imuniteta koji nam pomaže da budemo otporniji prema bolestima, zato ne razumijem čemu gašenje sporta na četiri tjedna. Sportski klubovi i teretane nisu izvori žarišta jer se ljudi tamo zadržavaju relativno kratko i svi se uvijek pridržavaju pravila. Naravno da smo u tijeku priprema za mečeve te nam je ovo napravilo problem, ali nadam se da će ovo biti zadnji lockdown koji će se dogoditi – komentirao je Pečarić novonastalu situaciju.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

čitam...