iz dnevnika istraživača

FOTO Ekspedicija na Andamane 2. dio

Naš razlog za dolazak na Andamane nije uživanje u prelijepom krajoliku već posao. Istražujemo opet vodozemce. Možete reći dosadno, ali teško je švrljati pa je većina znanstvenika specijalizirana na određena polja. 

13:30h
0
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek

Tko to mi? Milivoje Krvavac sa Sveučilišta u Novom Sadu, prekaljeni biolog s iskustvom iz Kolumbije, Malezije, Tajlanda i Indije. Njegovo poznavanje vrsta i staništa bit će neprocjenjivo. Potom je tu Olga Jovanović, doktorica znanosti, specijalist za otrovne žabe i njihovu evoluciju. I ja, Goran Šafarek, također biolog s iskustvom iz Afrike i Latinske Amerike (zajedno s Olgom sam sudjelovao u otkrićima desetak novih vrsta životinja) te sada prvi put i u Aziji.

Cilj nam je napraviti popis vrsta vodozemaca ovog područja. Odrađeno je do sada svega nekoliko sporadičnih istraživanja i zabilježen je tek manji broj vrsta.

Za razliku od ostalih lokacija gdje smo do sada bili, Andamani ne vrve vrstama. Prilično su udaljeni od najbližeg kopna, te mnoge vrste ovih relativno slabo pokretnih organizama nisu mogle naseliti otočje. Već su Nikobari na jugu bliži Sumatri te udomljavaju više vrsta. Drugi problem je indijska birokracija i paranoja.

Čak je i domaćim znanstvenicima otežano boraviti na otoku zbog cijelog niza potrebnih dozvola i ograničenja. Tako smo i mi za sada ograničeni samo na dijelove Andamana, a najveći i najzanimljiviji dio nam leži daleko od mogućnosti. Također nemamo dozvolu ni za uzimanje DNK uzoraka što je danas uobičajena praksa. Ali dobro, ovo je samo možda početak daljnjih istraživanja, uostalom, jedno istraživanje nikad nije dovoljno.

Kako su vodozemci uglavnom aktivni noću, tako i mi često radimo navečer. Oboružani smo svjetiljkama, premazani repelentom za komarce te oprezno probijamo put kroz džunglu. To baš i nije lako jer ova je džungla isto tako teško prohodna kao i ostale. Posebno su nezgodne skliske strmine, potoci u dubokim kanjonima, često s prelijepim slapovima.

Jednom smo krenuli u džunglu danju i vraćali se po mraku i teško se snalazili, jeri danju je svako drvo isto, a kamoli noću. Srećom, imali smo GPS i pratili put kojim smo došli. Eto, što su današnji razmaženi istraživači. Tražimo dakako i danju ili barem istražujemo mogućnosti za kasnije.

Jedan od glavnih ciljeva je istraživanje krošanja drveća. Poznato je da tropske kišne šume imaju posebno razvijene „gornje katove“. Zato istraživanje samo prizemlja šume ne daje pravu sliku. Na Madagaskaru primjerice polovica vrsta žaba živi, raste, hrani se i razmnožava upravo na drveću ili grmlju. Na Andamanima nije zabilježena nijedna arborealna vrsta žabe (koja živi na drveću). Da bi saznali, moramo se popeti gore.

Veliki je problem što se većina stabala grana tek na nekoliko metara nad tlom pa se nije moguće popeti kao kad se penjemo na trešnju kod susjeda. Moramo koristiti donekle modificiranu alpinističku opremu: pojas, karabinere, uže, kacige, ATC… Imamo posebnu spravicu za uspinjanje– ascension (penjalica). Te spravice u obliku ručki mogu gore, ali ne i dolje te sprečavaju pad. Dakako, netko mora dolje osiguravati. Malo-pomalo, stiže se gore do prve grane i onda osigurava neovisno sa drugim trakama ili užadi. Može se stoga ostati gore po volji. Arborealne žabe za sada nam ostaju skrivene ako ih uopće ima.

Nakon napornog dana vraćamo se u našu istraživačku stanicu ANET-a (Andaman and Nicobar Environmental Team). ANET je organizacija za istraživanje i zaštitu otočja. Ovdje spavamo, jedemo, ali i dalje radimo. U knjižnici imamo struju, čak i internetsku vezu zahvaljujući satelitu. Police krasi i lijepa kolekcija knjiga, što stručnih što popularnih.

Analiza snimljenih vrsta temeljna je zadaća. Spavamo u kolibama na stupovima. Ima ograda, ali ne i pravih zidova tako da je noću lijepo friško, inače bi se skuhali. Dakako, kreveti su zaštićeni od komaraca i ostalih „gamadi“ mrežama. Ipak, koji komarac tu i tamo zaluta i napravi kaos. Srećom, uzimamo antimalarike pa tim nadam se izbjegavamo vrlo opasnu cerebralnu malariju (Plasmodium falciparum soj).

Nekoliko ljudi iz stanice je već gadno oboljelo proteklih godina, a jedna osoba je i umrla. Ima tu još toga na ponudi od bolesti, ali o tome na predavanju po povratku. Inače, neprestano se češamo od silnih ugriza pješčanih mušica protiv kojih nema spasa, no srećom ne prenose nikakve boleštine.

Toliko za sada, pozdrav iz daleke tople Azije!

 

čitam...
Loading...