Sprovodi ne čekaju lijepo vrijeme ni ugodne temperature, pokojnici se pokapaju u svako doba godine i po svim vremenskim uvjetima, a to znači i po debelim minusima. Najteže je tada iskopati grob. Zemlja je tvrda, hladnoća grize, no nema druge nego obaviti svoj posao.
Radni vijek grobara prepun je teških trenutaka, no prema riječima Mevludina Mujčinovića, takvi trenuci iznimno su zahtjevni. Čak i za njega, iskusnog grobara s 25 godina provedenih na koprivničkom groblju.
Malo poslova zahtijeva toliku količinu fizičke, psihičke i emocionalne snage koju morate posjedovati. Grobari su zaduženi praktički za sve što se događa na prostoru groblja, od kopanja grobova, košnje trave, čišćenje snijega pa do sudjelovanja na sprovodima, spuštanja tijela u zemlju ili pak posebno neugodnih ekshumacija, odnosno iskapanja pokojnika.
– Ekshumacije ne bih želio nikome. Prilikom iskapanja tijela ima jako ružnih prizora, pogotovo dok se radi o nedavno pokojnima. Ispočetka mi je znalo i pozliti, no kasnije vam se želudac i na to navikne – priznaje Mujčinović.
U 25 godina skupio je nevjerojatan staž na sprovodima. Budući da u pravilu sudjeluje na sprovodu svakome za koji je iskopao grob, a iskopao ih je više od 10.000, malo je reći da se nagledao teških i emotivnih trenutaka.
– Najteže je kada je u pitanju dijete. Nosite ga na rukama do grabe, ne možete drugačije, morate tako. Noge ti otkažu… Moraš biti jak. Moraš – kazuje on.
Kaže da ne možeš biti potpuno hladan. Treba se prilagoditi i ljudima, nije to samo da dođeš na sprovod i obaviš posao.
– Moraš i suosjećati s njima. Treba biti normalan, ozbiljan, nema zezancije nikakve. Još uvijek to djeluje na mene, nemoguće se potpuno isključiti. Pogotovo kada su u pitanju djeca ili mladi ljudi, poginuli u prometnim nesrećama. Naravno, nije ti svejedno dok je netko star, ali barem je proživio život. Barem je meni tako – smatra Mujčinović.
Od tisuća pokopa na kojima je bio, na nekima je bilo nekoliko ljudi, a na nekima su se rijeke ožalošćenih slijevale niz puteljke groblja. Njemu je posebno u sjećanju ostao jedan iz 2009. godine, kada su pokopana braća, poginuli u prometnoj nesreći kod Senja.
– Sjećam se pogreba braće blizanaca Đelekovčan iz Koprivnice. To je bio najveći sprovod, bilo je oko 7000 ljudi. Puno ljudi dolazi i dok su mladi ljudi u pitanju, ili pak neki direktori – opisuje nam on.
Grobare vrijeme ne pita, a Mevludin nam je pokušao dočarati kako je to kad se radi s velikim minusima u zraku.
– Ove godine još i nije toliko smrznuta zemlja, snijeg je pokrio pa se smrzlo samo pet centimetara. Prošle godine smo imali 35 centimetara smrznute zemlje, užasno. Ipak, lakše je nego prije. Sada imamo i strojeve, bušilice, a i mali bager. No, još uvijek često moramo sve ručno. Gadno je po zimi. Po ljeti je bolje, malo ti je vruće pa se skloniš u hlad – kaže nam iskusni grobar.
Nema posebnih metoda za zagrijavanje tijekom ovakvih minusa, kaže on. Primjerice, u četvrtak je ujutro temperatura pala i do -20, no kopati se moralo, u subotu je bilo zakazano nekoliko sprovoda. Zimska radna odjeća drži ga dovoljno dugo toplim dok ne postigne “radnu temperaturu”.
– Posao te zagrije, nema tu posebnih tajni. Moraš raditi i nije ti hladno, što brže radiš, to ti je toplije – uz smijeh će on.
Sve je lakše uz dobru ekipu, a za njih Mujčinović ima samo pohvale. Svi su iskusni, znaju koja su im zaduženja i s njima nema neugodnih iznenađenja. Njih 14, koliko ih radi taj posao, ostalo je tijekom godina kada se pokazalo da imaju što je potrebno za taj posao. A ako neki posao nije za svakoga, onda je to posao grobara.
– Kada imaš pravu ekipu u koju imaš povjerenja, onda je to to, onda se samo pogledima radi, svi sve znaju. Jer, dođu tu svakakvi, bilo je tu svega od 1993. Dođe prvi dan, šef mu dodijeli starijeg radnika da mu pokaže što treba znati, kako se kopa i ostalo, tako sam i ja učio. I onda, drugi dan ga više nema. Onda opet dođe neki drugi, vidi kost u grobu, ne može to podnijeti i idući dan ga više nema. Nisu svi za taj posao – svjestan je Mujčinović.
No, ekipa koja je sada tamo očito se zna nositi s jedinstvenim zahtjevima grobarskog posla. U najhladnijem jutru godine, kada je bilo teško i izaći iz toplog kreveta, Mujčinović i njegovi kolege primili su se lopate i uprli i ledenu zemlju. Kada smo bili među njima, atmosfera je bila sve samo ne sumorna. Smijeh, prijateljska dobacivanja i zafrkancija olakšavaju im težak posao i daju snage da izdrže ono što ih čeka na sprovodima.
– Ne razmišljam previše o smrti. Čovjek se mora znati isključiti. Zacrtam si u glavi da je to posao, kao što to radiš i ti i bilo tko drugi. Moram tako, inače ne bih mogao funkcionirati – zaključio je Mevludin Mujčinović.
