Rodio se u jutarnjim satima, apgar (stanje tek rođenog djeteta) je bio 10 od 10, težina oko 3400, sve je bilo kako treba biti. Liječnik ga je i pregledao i rekao da je sve u redu, sve dok nije stigla večer, kada su ga uzeli na kupanje i dugo ga nisu vratili. Uskoro je stigla sestra i rekla da će doći doktor jer mora sa mnom razgovarati. Znala sam da nešto nije u redu, započinje njihovu emotivnu priču Kristina Dološčak, majka 19-godišnjeg Karla koji ima Down sindrom.
Karlo je danas jedno divno, sretno dijete s kromosom viška i onoliko ljubavi u sebi, koliko svima nama zapravo nedostaje. Iz tog razloga, on razlike ne poznaje, a u ljudima vidi samo dobrotu, koju ako ne znate iskazati, on će vam pomoći.
Upravo se danas obilježava međunarodni dan osoba s Downovim sindromom.
Vraćajući se sve te godine unazad, Kristina se prisjetila kako joj je liječnik priopćio vijest da je rodila dijete sa sindromom Down, iako baš ništa nije na to upućivalo i trudnoća je bila uredna.
– Kad su ga vratili s kupanja, rekli su mi da vjerojatno ima Downov sindrom i da će kasnije početi hodati, pričati… Onda su se nanizali zdravstveni problemi, završio je na tjedan dana u inkubatoru. Nakon nekoliko dana stigla je potvrda da je zaista riječ o tom genetskom poremećaju. Zamislite koji sam šok doživjela. Najgore mi je bilo to što mi je liječnik rekao sve najgore, nisam čula niti jednu ohrabrujuću riječ ili podršku – kazala je K. Dološčak.
Suočena s takvom dijagnozom, nije joj bilo lako na početku prihvatiti da će imati dijete koje će trebati njezinu brigu i pomoć cijeli život, no dan po dan, shvatila je da to nije najgore što se moglo dogoditi njezinom djetetu jer postoje i mnoge teže bolesti.
– Njegovo odrastanje nije bilo lako, ali isto tako nije bilo ni sve crno kako mi je liječnik govorio. Prohodao je s 19 mjeseci, pelenu smo skinuli kad je imao dvije i pol godine. No, nažalost, zdravstvenih problema ima mnogo. Prošao je već tri operacije srca, a sada čekamo četvrtu. Prije sedam godina je dobio šećernu bolest. Kao da to nije bilo dosta, prošao je i operaciju obje noge. Ma čudo toga. No, ne možete vjerovati koliko je jak te sve podnosi kao pravi lav. Nedavno je strgao ruku i četiri dana je šutio i trpio bolove dok nisam sama shvatila da nešto nije u redu pa smo brzo otišli doktoru i dobio je gips – kazala nam je.
Karlo s obitelji živi u Milićanima u općini Sokolovac, a ima i dva brata, Luku (16) i Ivana (14). Iako su liječnici rekli da bi mogla opet roditi dijete s tim genetskim poremećajem, nije odustajala od želje da ponovo postane majka.
– Karlo uz braću super napreduje. Kad nekuda moram ići, mogu Karla ostaviti s njima, a ako treba izmjerit će mu i šećer i dati mu terapiju. Paze na njega i sretna sam što se mogu osloniti na njih. Posvađaju se nekad oko playstationa, moraju malo i to, sve je to normalno među braćom – kaže nam kroz osmijeh Karlova majka.
Osjećajan je i druželjubiv. Voli se maziti i grliti. U to smo se i sami uvjerili jer nas je ‘počastio’ s bezbroj zagrljaja i poljubaca. Voli i glazbu, posebno Učiteljice te Ivana Zaka. Na popisu najdražih mu je i naša koprivnička pjevačica Romana Pavliša.
– Od sedme godine ide u COOR Podravsko sunce. Čitati ne zna, ali poznaje slova. Također, obožava konje i već 12 godina ide u Peteranec, na terapije jahanja. Baš uživa u tome, nekako ga to smiruje. Moram reći i da je tvrdoglav i da s njim ne možete ništa na silu. Primjerice, ujutro dok ustaje za školu, prvo moram leći s njim u krevet, pomaziti se, a onda tek ustajemo. On je moj veseljak, uvijek raspoložen za druženje i razgovor – rekla nam je majka.
Upitali smo je i koji bi savjet dala svim onima koji se nalaze u istoj situaciji.
– Ne treba odustajati, treba biti jaka i čvrsta, ići dan po dan uz puno ljubavi i strpljenja – kaže nam.
Dok smo nas dvije pričale, Karlo je oduševljeno pozirao našem fotografu. Veselo je skakutao po dječjem igralištu, namještao se kao pravi maneken. Zaista nije skidao osmijeh s lica. A otkrio nam je i što voli.
– Volim nogomet i pjevati, imam kod kuće bend, sviram klavijature. Volim ići i na koncerte. U školi je dobro, igramo nogomet, košarku… – kazao nam je.
Ispričao nam je i da ima najbolju prijateljicu Anu te da jedva čeka da avionom odleti u Dubrovnik, tome se sad posebno veseli.
Posebno nas je nasmijao kad nam je rekao da mu je najdrža hrana grah, a kad smo ga pitali sluša li svoju mamu, kratko i jasno nam je odgovorio: – Taman –
Sve vas je dirnula i priča o malom Lovri, koju možete pročitati u prilogu:
https://epodravina.hr/mama-nada-lovro-toliko-savrsen-da-se-pitam-li-kromosom-viska-ih-svi-imamo-manjka/
