Život poljoprivrednika

FOTO Kupci dolaze Finki Lovrić po starinske ‘šeflje’, vole njene domaće proizvode, no otkrila nam je zašto nakon 20 godina odlazi s tržnice

Početak je bio težak, no s vremenom je išlo sve bolje. Onda su došli prvi trgovački centri i ponovno je pomalo počela opadati prodaja. No, mi smo se borili, ulagali smo u plastenike i još uvijek većinu prodamo, kaže Finka Lovrić.

12:41h
0
Finka Lovrić
Foto: Ivan Brkić

Koprivnička tržnica ovih je dana ogledalo šarene jeseni, a upravo je tako i na štandu Finke Lovrić.

Kupci k njoj rado dolaze po domaći češnjak, luk, mrkvu, zelje, papriku i ostale sezonske plodove, no posebnu pažnju su nam privukle četiri tikve vrlo zanimljivog oblika. Kako nam je njihova vlasnica otkrila, nisu namijenjene za jelo, no i danas i u prošlosti imale su razne druge svrhe.

– To je starinska sorta, zovu se ‘šeflje’ zbog svog oblika, a većinom ih ljudi imaju za ukras. Mogu se i izdubiti pa se u njih stavi svijeća. Nekada su bake iz toga pile vino, tako kažu. Sjeme sam dobila od svojih roditelja pa ih sadim i sama – kaže nam ona.

‘Šeflje’ nisu privukle samo našu pozornost, i kupci ih zamjećuju tako da je zasad prodala 40-ak komada otkad su počele sazrijevati.

Finka Lovrić, prodavačica povrća na koprivničkom placu // Foto: Matija Gudlin
Foto: Matija Gudlin

Kao i kod većine dugogodišnjih prodavača na tržnici, prodaja kroz godine joj je rasla i padala, a prijelomna točka je bilo gomilanje trgovačkih centara u okolici.

– Početak je bio težak, no s vremenom je išlo sve bolje. Onda su došli prvi trgovački centri i ponovno je pomalo počela opadati prodaja. No, mi smo se borili, ulagali smo u plastenike i još uvijek većinu prodamo. Koliko ima kupaca ovisi i o vremenskim uvjetima, kiša, snijeg, hladnoća, vrućina… – kaže nam F. Lovrić.

Finka Lovrić prodaje na tržnici cijele godine, i to gotovo 20 godina. S obzirom na to da ima široku ponudu, uvijek se nađe nešto čime može popuniti štand, no to ipak uzima svoj danak.

– Još dvije godine ćemo biti na tržnici, tako smo odlučili. Ne možemo više, samo suprug i ja radimo, on je u mirovini i želimo to još malo života što nam je ostalo iskoristiti na uživanje. Cijele godine treba nešto zalijevati, kopati, saditi. Ovome poslu nikad nema kraja – zaključuje ona.