boje mojih snova

FOTO Lidija iz Ždale ostvarila američki san i pronašla drugi dom: Kockala sam u Las Vegasu, biciklirala po Central Parku, a stranci su mi postali obitelj

O svojem bi iskustvu Lidija mogla pričati satima. Njezine su emocije snažne i intenzivne za dio života koji je za nju nezaboravan, ali je isto tako njezin i nitko joj ga ne može uzeti. Njezina su sjećanja i uspomene bogatstvo kakvo malo tko može i zamisliti.

20:00h
0

Koji je trenutak najbolji za iskočiti iz sigurne zone? Zakoračiti u životnu avanturu? Kada je vrijeme da otpustimo kočnice i strahove, budemo ono što jesmo, živimo ovaj jedan život punim plućima? Jeste li ikad razmišljali da ostvarite svoje želje? Lidija Šomodi rodom iz Ždale jedna je od milijun koja je snove pretvorila u stvarnost, viziju u realnost, a drugi dom pronašla u dalekoj Americi i to kroz program work&travel. Pravi trenutak bio je – odmah. Sad ili nikad. 

– Moja američka priča započela je 2017. godine. Nakon što sam od nekoliko prijateljica čula za taj program. Ponijela me velika znatiželja i nemiran duh te sam se odlučila prijaviti. Nikad neću zaboraviti osjećaj kada sam uplatila prvu ratu agenciji preko koje sam sudjelovala u tom programu. Imala sam osjećaj kao da napokon ja vladam svojim životom i donosim ozbiljne odluke – počela je svoju priču vrckava i očigledno odlučna Lidija koja je studirala komunikologiju na Hrvatskim studijima kada se odlučila otputovati u Ameriku, a sada ponosno nosi titulu magistre komunikologije.

Program work & travel nudi studentima odlazak na različita mjesta, a nerijetko je to i na drugom kraju svijeta. Lidija se na četvrtoj godini fakulteta odvažila, a imala je sreće jer je upoznala puno ljudi koji su u samom programu i sudjelovali.

Lidija s kolegama // Privatna arhiva

– Sam proces prijave trajao je od studenog do svibnja. U studenom sam se prijavila, ispunila online prijavnicu u kojoj su me pitali sve o meni, od toga što studiram do toga zbog čega sam odabrala baš taj smjer, ali ih je zanimalo i moje dosadašnje radno iskustvo. Kada sam prvi put išla na program, morala sam odraditi i intervju s Area Repom, odnosno osobom koja je procijenila moje znanje engleskog. Nakon toga je slijedio odabir poslodavca. S obzirom na to da sam išla sama, nije mi bilo bitno gdje ću završiti. Iako je moja želja bila otići na istočnu ili zapadnu obalu zbog toga što volim vodu i ocean, na kraju sam završila u planinama na 3000 metara nadmorske visine – istaknula je Lidija koja nije skidala osmijeh s lica pričajući o svojoj avanturi.

Ona je i godinu ranije razmišljala o tom pothvatu, no kako kaže, nije osjećala da je pravo vrijeme. Njezina prijateljica bila je na tom programu i vratila se kući puna dojmova i lijepih priča pa joj je, shodno tome, to bila dodatna motivacija za prijavu.

Aspen, Colorado // Foto: Privatna arhiva

– Kada sam birala poslodavca, bitni su mi bili jedino da mi osiguraju smještaj te da je u tom mjestu gdje odlazim jednostavno pronaći drugi posao. Intervju s poslodavcem odradila sam putem Skypea. Postavio mi je sva pitanja koja se i inače spominju na intervjuima za posao. Zanimalo ga je zbog čega sam se odlučila prijaviti na ovaj program, što od njega očekujem, koja su moja dosadašnja radna iskustva i slično. Nekoliko dana nakon razgovora javili su mi je da sam dobila posao hostese u restoranu – ispričala nam je ona.

Kaže kako Amerikanci imaju različitu podjelu poslova po restoranima pa je tako hostesa osoba koja dočekuje goste pri ulazu i smješta ih za njihov stol te im daje meni.

Lidija s kolegama // Foto: Privatna arhiva

– Dogovorili smo satnicu, objasnio mi je gdje će biti moj smještaj i to je bilo to. Mogla sam početi s izradom putovnice i prijavom za vizu. Razgovor u ambasadi tekao je glatko i u roku od minute imala sam američku vizu u rukama. Nakon toga sam kupila avionsku kartu putem agencije i pripremila se na avanturu života – rekla je hrabra Lidija koja je svoj život odlučila prigrliti najjače što može i iskoristiti svaku priliku.

Ipak, teško je ostaviti sve što imaš iza sebe, napraviti dar-mar i otići. No, ona je to učinila bez puno zadrške. I nije požalila.  

Kada ti jednom odobre vizu i kada platiš kartu za avion, zaboraviš na sve ostalo od svih emocija koje te preplave. Pakiranje sam doslovno obavila u dva dana, uzela sam veliki kofer koji sam samo dopola napunila jer su nas svi savjetovali da uzmemo što manje stvari zato što ćemo si tamo sve moći kupiti vrlo jeftino. U putnu torbu koju sam smjela unijeti u avion spremila sam nešto domaće hrane i odjeću za svaki slučaj ako bi bilo nekih neočekivanih situacija tijekom puta s obzirom na to da sam do krajnje destinacije sveukupno putovala 35 sati – naglasila je Lidija.

LA staza slavnih // Foto: Privatna arhiva

Nikada prije nije letjela preko oceana.

U Denveru sam morala čak i prespavati na aerodromu jer sam sletjela u devet navečer, a tada više nije bilo raspoloživog prijevoza do Breckenridgea, moje krajnje destinacije. Sljedeće jutro u devet sati sam sjela u kombi koji me odveo točno pred resort u kojem sam trebala raditi sljedeća tri mjeseca – ispričala je ona svoj put.

Kada je napokon došla u Breckenridge, najteže joj je bilo naviknuti na klimu.

– Živjeti na tako visokoj nadmorskoj visini nije bilo nimalo jednostavno. Sjećam se da jedino što sam htjela nakon što sam napokon došla u svoju sobu bilo topli tuš i krevet. Idući dan sam se upoznala i s ostalim cimericama, Petrom iz Slovenije, Žaklinom iz Hrvatske i Stephani iz Makedonije. Susjedi su nam bili Marko iz Slovenije i Andrija i Danijel iz Hrvatske. Imala sam prijatelje – kroz smijeh je rekla Lidija.

Huston, Nasa // Foto: Privatna arhiva

Samu sebe je iznenadila brzinom prilagodbe na drugi kontinent i vremensku zonu.

– Što se tiče posla, na početku nisam mogla shvatiti koliko je njima posao sasvim sporedna stvar u životu i koliko ga neopterećeno obavljaju. Znaju, ako im se jedan posao ne sviđa, da će lako pronaći neki drugi. Sama sam na svoje oči vidjela kako se jedan dečko posvađao sa šefom i dao otkaz jer je bio nezadovoljan. Nije se brinuo hoće li drugi dan imati što za jesti jer je znao da će drugi posao pronaći kad god poželi. Kada sam nakon mjesec dana pronašla i drugi posao, tada sam se posve opustila i odlučila uživati. Nisam razmišljala hoću li nešto izgovoriti krivo ili ću nešto napraviti pogrešno na poslu. Iako je ponekad znalo biti naporno, sve se to zaboravilo kada su krenula putovanja i zasluženi odmor – objasnila je ona.

No, prvi dani su prolazili, a njoj se posao hostese nije sviđao. Znala je odraditi cijelu smjenu, a da je stajala na jednom mjestu te je vrlo malo komunicirala s ljudima.

Hrvati u Brecku gledaju finale svjetskog prvenstva // Foto: Privatna arhiva

– Nakon nekoliko tjedana privikavanja na novu okolinu, potražila sam i drugi posao. Njega sam također našla u jednom drugom restoranu, na poziciji bussera, odnosno osobe koja skuplja tanjure sa stolova i nosi ih u praonicu. Na tom poslu sam puno više komunicirala i s ljudima koji su tamo bili zaposleni, ali i sa samim gostima. Hans, poslodavac s prvog posla, primijetio je koliko sam se udobrovoljila nakon što sam si našla posao koji odgovara mom karakteru pa mi je i sam ponudio da to isto radim i kod njega s mogućnošću napretka u servera. Server je pak osoba koja preuzima narudžbe i komunicira s gostima, pazi da im nikada ništa ne nedostaje na stolu i kod njega gosti plaćaju svoj račun i ostavljaju napojnice koje su u Americi obvezne. Nakon što sam manje od mjesec dana radila kao busser na oba posla, Hans mi je pružio priliku i postavio na poziciju servera. Morala sam naučiti meni za doručak i ručak, a Amerikanci su specifični po tome što vole znati što točno naručuju. Oni će se raspitati i o najmanjem sastojku u nekom jelu samo da budu sigurni što naručuju. To mi je predstavljalo mali problem, jer osim što sam morala znati sve što se nalazi na meniju, morala sam puno znati i o samim sastojcima i načinu pripremi jela koja je veoma drugačija od naše – ispričala je Lidija.

Svi su bili zadovoljni njezinom snalažljivošću te su je odmah zamolili da se vrati i iduće godine. Obećali su joj poziciju servera, ali osim doručka i ručka, odrađivala bi i večere u restoranu u kojem su se posluživali steakovi i jela za više od 40 dolara.

Ali, naravno, Lidija nije samo radila. Kako i priliči jednoj vedroj i pametnoj studentici ona je zabavu potražila putujući. 

– Imam sreću što rođendan slavim tijekom ljetnih mjeseci pa smo tom prilikom Žaklina i ja otišle u Miami. Let i smještaj su bili prejeftini, ali Miami kao grad je dosta skup za naše standarde. Prvu večer smo izašle u klub i RedBull votku platile 25 dolara. To nam je bio i posljednji izlazak u Miamiju. Drugu večer, baš na moj rođendan odlučile smo se počastiti večerom koju smo platile stotinjak dolara s napojnicom i to svaka. Ona je jela tjesteninu, a ja hobotnicu sa špinatom. Svaka je uzela i desert i čašu vina – kroz smijeh je naglasila Lidija.

Svemu lijepom dođe kraj pa se tako i njezinoj avanturi bližio.

– Kada je došlo vrijeme rastanka, osjećala sam kao da napuštam svoj dom. Način na koji se zbližiš s tim ljudima u ta tri mjeseca je nemoguće opisati, fascinantno je koliko se možeš povezati s nekime tko ti je do jučer bio stranac. Neki dan sam pročitala jednu objavu djevojke koja je također sudjelovala na tom programu, a u kojoj je napisala da treba puno hrabrosti za prijaviti se na ovaj program, hrabrosti za napustiti svoje roditelje i prijatelje, ali i hrabrosti za onaj trenutak kada dođe vrijeme rastanka s tim ljudima koji su ti bili podrška svih tih mjeseci. Najgore od svega je što zaista ne znamo hoćemo li te ljude ikad više u životu sresti – Lidija je promijenila izraz lica i nostalgično pričala odlasku.

Chicago, Millenium park // Foto: Privatna arhiva

No, nakon što je napustila posao, došlo je vrijeme putovanja.

– Svoj grace period isplanirala sam sa Žaklinom. Najprije smo iz Denvera letjele za Los Angeles, zatim u Las Vegas i Grand Canyon, nakon toga u San Francisco i na kraju u New York. Iako se mnogi sudionici na ovom programu odluče na rentanje auta kako bi još bolje doživjeli američku kulturu, nama zbog ograničenog vremena koje smo imale prije povratka u Hrvatsku to nije odgovaralo. U svakom od ovih gradova smo provele po tri dana i zaista smo vidjele sve što nas je zanimalo. Osjećaj koji imaš kada hodaš preko Golden Gate Bridgea u San Franciscu ili po stazi slavnih u Los Angelesu je neopisiv. Znaš da si tamo, vidiš sve svojim očima, ali i dalje ne vjeruješ gdje se nalaziš – pričala je ona o američkom snu koji je ostvarila. 

Upravo zbog svih tih pozivnih iskustva koje je doživjela u Americi, odlučila se na program prijaviti i drugi put. Sve je bilo više-manje slično, osim procesa prijave koji je bio jednostavniji i razgovora i ambasadi za vizu koji je potrajao duže s obzirom na to da je već bila apsolventska godina pa ih je trebala malo duže uvjeravati da ne planira ostati ilegalno u Americi.

Odlazak u Ameriku drugi put // Foto: Privatna arhiva

Kada sam druge godine stigla u Breck osjećala sam se kao da sam došla kući. Iako neki ljudi više nisu radili u tom resortu, a umjesto njih su došli drugi, brzo smo se svi sprijateljili i nastavili tamo gdje smo stali prošle godine. Kako mi je bilo i obećano, dobila sam poziciju servera i to za sve smjene. Iako sam bila u velikom strahu hoću li moći sve naučiti, i kolege, ali i gosti su imali puno razumijevanja. U korist mi je svakako išla i činjenica da su naši nogometaši odlično igrali na Svjetskom prvenstvu pa čim bi se spomenuo Luka Modrić, odmah se sve loše zaboravilo. Fasciniralo me kod gostiju koliko se sjećaju i nekih starijih igrača poput Šukera, Bobana i sličnih. U svim tim razgovorima s gostima, doznala sam da je jedna američka obitelj pomogla jednoj hrvatskoj obitelji za vrijeme rata tako što su im pružili smještaj i brinuli se o njima – ispričala je ona svoje anegdote s gostima.

Tog ljeta za rođendan nije putovala nikud izvan Colorada, ali je zato imala priliku posjetiti Texas i ići na američko vjenčanje.

New York, Statue of liberty // Foto: Privatna arhiva

– Naravno da sam se spakirala u rekordnom roku, naručila svečanu haljinu i bila sam spremna. Američka vjenčanja nisu ni približna našima. Njima je važnije da im je ambijent savršeno uređen, a oko hrane i pića se ne brinu toliko. Okupljanje na imanju gdje je bila svadba počelo je u 18 sati, održan je obred, malo se pojelo i popilo, DJ je svirao i do ponoći je bio kraj. No usprkos tome, zaista je bilo prelijepo i mladencima smo predložili da na medeni mjesec otputuju u Hrvatsku – rekla je Lidija.

Za Amerikance kaže da su zaista prekrasni ljudi.

– Kod njih nema zavisti ili ogovaranja, svatko radi onoliko koliko želi da si osigura životni standard o kojem sanja. Jedna Amerikanka me zamolila da svim prijateljima i poznanicima kažem kako nisu svi Amerikanci loši, debeli i glupi te da i na onoj strani svijeta žive dobri ljudi koji su u svakom trenutku spremni pomoći, ne samo svojima, već i tuđima – objasnila je ona.

S obzirom da je imala vremena u Texasu, odlučila je na jedan dan posjetiti i NASU.

– Vožnja od Austina, glavnog grada, do Houstona trajala je tri sata, ali sjećam se da se činilo i duže jer je bilo pakleno vruće. NASA je bila zadivljujuća, trebao bi nam cijeli dan da sve obiđimo, no mi smo se zadržali nekih četiri sata u kojima smo pokušali vidjeti što je više moguće – istaknula je ona.

Nakon povratka iz Texasa u Breck, odradila je još mjesec dana u restoranu te se nakon toga, ovoga puta, odlučila putovati sama.

Otišla sam u Chicago i ponovno u New York jer prošlogodišnja tri dana nisu ni približno dovoljna da se sve vidi. Chicago me oduševio, od parkova do zgrada, zaista jedan od najljepših gradova koje sam vidjela. S New Yorkom nisam imala tolike sreće. Najprije sam skužila da sam rezervirala užasan smještaj pa sam se u roku od jednog dana morala snaći i naći i nešto drugo, što me naravno i puno više koštalo. Zatim, vrijeme nije bilo baš idealno, ali je bilo ugodno za šetnje. Prošle godine smo Žaklina i ja išle na vrh Empire State Buildinga i pogledale smo predstavu Chicago na Broadwayu, a ove godine me zanimao pogled s Rockefellerovog centra. Također, vidjela sam i 9/11 memorijal, Wall Street, prepješačila sam Brooklyn Bridge i na kraju sam se htjela provozati rentanim biciklom pa Central parku, ali je puhao prejak vjetar – ispričala nam je ova avanturistica koja nas je oduševila svojom hrabrošću i pozitivnošću.

Lidijin rođendan u Breckenridgeu // Foto: Privatna arhiva

Kao najveću prednost ove avanture ističe promjenu perspektive i pogleda na svijet.

– Upoznala sam nove ljude, novu kulturu, novi način rada. U potpunosti mi se promijenio svjetonazor, naučila sam brinuti sama o sebi, donositi odluke bez uplitanja roditelja, postala samostalnija nego ikad prije. Ipak, najveći problem bio je spakirati se i krenuti kući. Ali ne zbog prepunog kofera, već zbog činjenice da napuštam mjesto koje mi je bilo dom tri mjeseca, a uopće nisam sigurna hoću li te ljude ikad više vidjeti u svom životu. No na svu sreću, zahvaljujući modernoj tehnologiji lako sam ostala u kontaktu sa svima, no jasno je da tijekom vremena ti odnosi nažalost izblijede. Nadam se da će oni, ako se ja ne odlučim na ponovni odlazak tamo, doći posjetiti mene u Hrvatsku – rekla je optimistično i sa sjajem u očima naša sugovornica.

S kolegama na putovanju // Foto: Privatna arhiva

O svojem bi iskustvu Lidija mogla pričati satima. Njezine su emocije snažne i intenzivne za dio života koji je za nju nezaboravan, ali je isto tako njezin i nitko joj ga ne može uzeti. Njezina su sjećanja i uspomene bogatstvo kakvo malo tko može i zamisliti.

– Iskreno smatram da mi je to najbolja odluka koju sam dosad donijela u svom životu. Pod dojmom ostaješ čak i nakon toliko vremena od povratka kući i to jednostavno postaje dio tebe. Svima koji se dvoume savjetovala bih da se prijave što prije jer sam sigurna da će to unatoč onome što dožive na svojoj američkoj avanturi zasigurno biti nezaboravno i posve drugačije nego išta prije. Iako mi je užasno žao što više ne mogu sudjelovati na ovom programu s obzirom na to da sam diplomirala, iskreno se nadam da će me život još koji put odvesti u Ameriku. Jer sve ono što sam tamo osobno doživjela je iskustvo za sto života i stvarno mogu reći da nakon sudjelovanja na W&T na svijet gledam drugim očima – zaključila je Lidija.

Grand Canyon // Foto: Privatna arhiva

I zato, živite, dišite, hodajte. Budite svoji, ostvarujte želje jer vam ih nitko drugi neće ostvariti osim vas samih. Život se događa vama. Pravog i idealnog trenutka nema. On je zabluda u kojoj na kraju ostanemo tonući sve dublje i zavaravajući svoje želje, snove i srce. Rastite, gradite se i ne osvrćite se. Zaista nije važno što će reći ljudi. Što vas je više strah to je više ispravno. Izađite iz sigurne zone, hodajte cestom svojih uvjerenja, smiješite se svemu i svačemu. I sebi i drugima. Neka vam ova hrabra djevojka bude samo primjer za budućnost. Lidija je sama krenula u nepoznati svijet, šetala New Yorkom, Chicagom, Texasom. Uživala je u pogledu s Rockefellerovog centra, vozila bicikl po Central parku, kockala u Las Vegasu. Upoznavala je nove ljude, stekla prijatelje, osamostalila se, pronašla svoj dom na drugom kraju svijeta. Ona je ostvarila svoje snove. Svoj američki san. I tu ne misli stati. Što mi čekamo?

– Često se zamislim. Shvatila sam da smo čudnog mentaliteta. Mi samo čekamo da se čudo dogodi, a ne stvaramo ga sami. Važno je spakirati kofere, sve će ostalo sjesti na mjesto – na kraju je istaknula Lidija, a nas je ostavila da ostvarimo svoje snove ugledajući se na njezine. 

New York, Central Park
čitam...
Loading...