U Podravini suđenice dolaze kao kovitlanje zraka ili kroz ključanicu te prognoziraju kakva će djetetu biti budućnost, koliko će živjeti i slično, kaže Marija Mesarić.
Savršeno se poklopivši s temom Noći muzeja u Đurđevcu pod nazivom Podravina između mitova i legendi, nastavljamo u istom tonu sa serijom o mitskim bićima našega podneblja. U ovaj mistični i bajkoviti svijet upućuje nas etnologinja Marija Mesarić, kustosica u koprivničkom muzeju, a sve je popraćeno fotografijama Ive Lulić čije su vizije tih bića dočarane kroz objektiv te pretočene u izložbu i predavanje u đurđevačkom muzeju.
Kako je kustosica već rekla, gotovo sva mitska bića bila su dvojakih osobnosti – uglavnom nije bilo onih apsolutno dobrih, ili isključivo zlih.
– Iako su neka od njih vrlo lijepo i privlačno izgledala, izazivala su strah i oprez u ljudi iz nedovoljnog poznavanja, jer nisu znali kakav će ishod imati njihov kontakt – objašnjava naša sugovornica.
Generalić je tako kroz svoje djelo, osim coprnice, prikazao i rogatog konja odnosno jednoroga za kojeg se vjerovalo da donosi sreću.
– Na slici su ga vidjeli baba i djed, što znači da će se oni pomladiti. Jednorog svakome ispunjava njegovu želju te se u 19. stoljeću, osim što je lijep, smatrao pozitivnim bićem – prepričava M. Mesarić.
Isto tako, u Podravini su bila vrlo raširena vjerovanja u vile i suđenice. Vile su karakterizirane kao lijepe žene obučene u bijelo, s bijelim velom, a koje su prvenstveno činile dobro, iako su mogle biti i zle.
– Gdje se naišlo na ugaženu travu, tumačilo se da su one tu plesale vilinsko kolo kojih je u njemu uglavnom bilo do deset. Tu dolazi do proturječja nadnaravne i socijalne dimenzije, jer se pričalo da su one stupale u kontakte s mladićima odnosno koristilo ih se kao izgovor za društveno neprihvatljivo ponašanje – objašnjava kustosica.
Kaže kako su znale pastirima izazivati nevolje i plesti konjske grive što bi bio dokaz njihova prisustva. Neka sjećanja bilježe i kako je uz njihovu ljepotu, ponekad, u nastavku bila i stražnja konjska noga.
– Ljudi su mitska bića uglavnom susretali u prirodi, jer su nekoć više bili u suživotu s njom. Tako su vile uglavnom viđali pastiri, a na Dravi su se ribari susretali s vodenjacima, pri čemu su, dok pecaju ribu, morali paziti da ih vodenjak ne povuče na dno da se ne utope – priča nam sugovornica za nas danas potpuno egzotične i mistične priče, opisujući vodenjaka u vodi kao prozirnoga, dok je kad bi izašao van promijenio lik i bio u zelenom odijelu.
Vile se, također, dijele na nekoliko vrsta – riječne odnosno dravske te šumske i tako dalje. Etnologinja kaže da su one generalno bile dobre, no ukoliko bi netko došao u kontakt s njima, nije to smio reći. Međutim vjeruje se, otkad dolazi do urbanizacije sela i sve manje ljudi odlaze u šume, da više nema vila te da mitska bića nestaju.
– U Horvatovoj bilješki stoji kako vila više nema, jer im smeta pucketanje bića pastira, topot konja, a u novije doba i zvukovi automobila – objašnjava M. Mesarić.
Zanimljiv je primjer sa suđenicama koje poprilično podsjećaju na dobre vile, kume popularne Trnoružice. One uvijek dolaze u skupini od tri te zajedno određuju sudbinu djeteta.
– U Podravini one dolaze kao kovitlanje zraka ili kroz ključanicu te prognoziraju kakva će djetetu biti budućnost, koliko će živjeti i slično. Međutim, u Ivancu sam saznala da su mogle dolaziti i po dvije – prepričava kustosica svoja istraživanja i nadodaje kako se njih moralo dočekivati kruhom, svijećom i drugim detaljima na stolu. Prema njenim saznanjima, jedna je donosila dobro, a druga zlo pa su vijećale i nadglasavale se dok nisu odredile sudbinu.
– Ljudi su imali ta mistična bića i vjerovanja kako bi si objasnili stvari koje u to vrijeme još nisu bile dovoljno istražene da bi se mogle objasniti, popuput bolesti, ali i kako bi sebi i drugima opravdali neka društveno neprihvatljiva ponašanja pa su, primjerice, coprnice i vile optuživali za zavođenje – pojasnila je M. Mesarić uzroke praznovjerja u prošlosti i bića koja su proizašla iz njih.
