Uživaj u trenutku, Helena. Bila je to jedna od novogodišnjih odluka koje se za sada relativno dobro pridržavam. Odluka je to koja je uvelike promijenila moje stanje uma i srca. Kako? Najbolje da počnem od samog početka.

Dugo sam bila uvjerena da nema ljepšeg mjesta na zemlji od naše prekrasne jadranske obale. Opatija je za mene godinama bila sinonim za radost, osmijeh. Uvelike je to zato što tamo živi jedna Marina za koju volim kazati da je moja osoba i dovoljno je da se oko mene muva, pjeva neku pjesmu i doručkuje sa mnom da budem sretna. Taj osjećaj čuvam sebično za sebe, a Opatija mi je i dalje jedno od najdražih odredišta. Marina je i dalje moja osoba.

No, iako sam nemirnog duha i u meni neprestano kuca putoholičarsko srce nisam se nadala da ću u Indiji pronaći mir i spoznati čistu sreću. Malo mjesto na jugu imenom Varkala za mene je bilo otkrivenje. Budila sam se u kućici od bambusa tik do Indijskog oceana. Mogla sam čuti valove koji su nošeni laganim povjetarcem pljuštali o hrid, moje oči upijale su ogromne, veličanstvene palme, a miris ribe iz obližnjeg restorana to je mjesto činio toplim, savršenim, srcu ugodnim. Sve, baš sve je sjelo na mjesto i stvorilo raj na zemlji i mir koji sam osjećala u srcu: Indijke koje su mi htjele pod svaku cijenu uz širok osmijeh uvaliti barem jednu od svojih prekrasnih šarenih haljina te nerijetko u tome i uspijevale, kafići na stijeni koji su odisali raznim slatkim okusima pića, restorani s ponudom najbolje ribe koju sam ikad jela, plaža po kojoj Indijci šeću i vode svoje žene koje sramežljivo skrivaju tijelo divnim sarijima u bojama kakve ne možete ni zamisliti, zvuk tuk tuka kojim sam se vozila svakodnevno te osmijesi na licima vozača i taj njihov naglasak kada pitaju: „Where are you from?“, indijski masala čaj koji je sve samo ne tipičan čaj, ali odiše Indijom baš takvom kakva je – posebna, šarena, drugačija, jedinstvena; Indija, zemlja velikih osmijeha, jednostavnih ljudi, Indija u kojoj je sve moguće, zemlja sreće, ali i tuge, one dječje, nevine protkane siromaštvom, neimaštinom i nemoći.

Ispisujući ove rečenice jasno se sjećam kako nisam bila prisutna u trenutku čekajući da se dogodi čudo dok se ono odvijalo pred mojim očima. Indiju sam uzela s rezervom, a dala mi je toliko mnogo. Osvijestila sam se koliko mogu biti sretna, a tako sam nezahvalna. Svim čulima osjetila sam sreću ljudi koji imaju tako malo, a ipak kroz život koračaju s osmijehom na licu izražavajući svoje osjećaje na najiskreniji mogući način – lijepim riječima, sitnim gestama, štujući svetost svega u što vjeruju. Hvala Indija. Hvala svemu što me okružuje. Pozitivnim ljudima, onima koji me čini boljom osobom, koji sjaje u punom sjaju i svoj sjaj poklanjaju meni. Hvala na osmjehu, ramenu, ruci podrške, toplim riječima i zagrljaju. Toliko mi znači. Toliko sam zahvalna. Hvala Indija.

Uživaj u trenutku, Helena.

Nešto drugačija priča odvijala se na ulicama Santorinija u danima provedenim na magičnom otoku u Grčkoj. Kockice u mojoj glavi poslagivale su se tjednima prije puta. Htjela sam upiti sve što mi Santorini može dati, željela sam biti otvorena za avanturu pred sobom, tražila sam sreću, čeznula sam za mirom.

Sletjevši u zračnu luku dočekalo nas je tmurno vrijeme uz povjetarac koji sam brzo prihvatila kao čar mjesta. Frizura mi je postala nebitna, vjetar kojeg je nosilo moćno Egejsko more učinio je moju kosu živom i ja sam bila zadovoljna. Imala sam dobar osjećaj. Taj me osjećaj nije prestao pratiti. Kako je grad Karterados gdje se nalazio hotel udaljen tek četiri kilometara od aerodroma taksi nije dolazio u obzir što zbog 50 eura koliko je koštao, što zbog moje odluke.

Uživaj u trenutku, Helena.

Negdje sam pročitala da se čari putovanja odvijaju na putu pa sam shodno tome prihvatila sve što mi se našlo pred nosom. Polja ivančica, koje sam u danima pred sobom ponosno nosila u rukama jer se nisam mogla suzdržati da ih ne uberem, bilo je prvo što mi je upalo u oči napravivši tek nekoliko koraka do odredišta. Maleni automobili, miris mora. Zvuk motora. Sol. Otok. Počeli su se nazirati bijelo plavi krovovi kuća. Moje su noge požurile, a srce me upozorilo da ostanem u trenutku. Opet sam htjela sve i odmah. No, ovog sam puta slušala srce.

Foto: Privatna arhiva

Santorini, otok poznat i kao Thera mnogima je najljepši grčki otok. Nalazi se u južnom Egejskom moru, 200 kilometara jugoistočno od grčkog kopna i pripada skupini Ciklada. Otok  je praktički kaldera, a današnji izgled duguje erupciji vulkana.

Na istočnoj strani otoka smješteni su hoteli dok je na zapadnoj strani, na 300 metara visokoj litici, gradić Thira koji oduševljava svjetski poznatim plavo-bijelim izgledom i veličanstvenim pogledom. Santorini krasi i slikovito selo Oia, okarakterizirano kao najljepše turističko selo na svijetu.

Hotel Cyclades već je na prvu u meni stvorio osjećaj doma. Odmah sam znala da će oproštaj od ovog mjesta biti teži no što sam mislila. Dočekani smo uz osmijeh simpatične recepcionarke Charitini. Rođena je na Santoriniju i mada je studirala u Ateni i puno putovala rekla mi je da ljepšeg mjesta od ovog otoka nema. Nakon nekoliko dana postale smo prijateljice. I ja sam se složila s njom.

Kofer sam otvorila najbrže što sam mogla. Obukla haljinu s vrha hrpe. Bližio se pravoslavni Uskrs. Proljeće je uzelo maha. Sezona samo što nije počela. Santorini se budio. Lokalci su izašli na ulicu, bojali svoje ograde, vrata i kuće u plavu i bijelu boju praćeni znatiželjnim očima turista. Japanci, Kinezi, Englezi, Hrvati nahrupili su na otok. Svatko je imao svoje razloge, ali volim misliti da svi tražimo osjećaj mira i sreće gdje god bili. Praćeni drvoredima, restoranima i motorima čiji je zvuk s obzirom na popularnost tog sredstva na dva kotača zaštitni znak otoka stigli smo u magičnu Thiru, glavni grad. Velika bijela pravoslavna katedrala ponosno krasi ovaj i ovako predivan gradić. Na samom ulazu u Thiru trgovci nam nude sve i svašta po vrtoglavim cijenama. Tu su magneti, razglednice, igračke, majice, kape, haljine. Od igle do slona snalažljivi Grci prodaju milijunima turista koji na godišnjoj razini posjete ovaj otok. I baš sve je precijenjeno.

Foto: Privatna arhiva

Šarenilo i buka vlada malim uličicama, nalik našima na Jadranu. Dućan do dućana, restoran do restorana, sjaj iz zlatarnica dopire do šetnice; mali, šareni kafići puni turista koji razgovarajući pijuckaju kavu za pet ili koktel za 20 eura i puni dojmova nastavljaju svoje istraživanje otoka; slastičarnice koje u svojim izlozima nude oku primamljive slastice koje moraš probati koliko god koštale. I pogled.

Bio je to trenutak o kojem sam maštala gledajući fotografije Santorinija. Bili smo u labirintu šetnice koja nas je vodila do pogleda koji oduzima dah.

Kada smo se vratili u Hrvatsku danima nisam znala kako napisati i prenijeti osjećaj s čarobnog otoka na kojem sam bila sretna. Ni fotografije kojima sam obasipala društvene mreže tih dana nisu mogle prenijeti svu ljepotu divnog Santorinija.

Plavo bijele kuće nanizane jedna pored i ispod druge pretvorene su u luksuzne restorane, kafiće i apartmane s privatnim terasama, bazenima i jacuzijima. Moje su oči upijale bogatstvo boja. Odjednom je bilo tiho. Kao da je sve na trenutak stalo. Zastala sam i promatrala čudo pred sobom. Tirkizno plavo Egejsko more tepih je magičnom Santoriniju s kojeg se pruža pogled na vulkanski otok. Od tog sam pogleda mogla živjeti. Bijelo plave kuće na crnim vulkanskim liticama. Nitko mi nije naplatio magičan prikaz koji sam imala sreće gledati pred sobom. Bila sam sretna.

Uživala sam u trenutku.

Foto: Privatna arhiva

Oia. Čarobna Oia. Biser Santorinija. Selo iz mašte. Fotografije ne mogu dočarati ljepotu malog mjesta do kojeg smo iz Thire pješačili 12-ak kilometara preko planinske hridi s koje se pružao pogled na Egejsko more i bijelo plave krovove koji oduzima dah. Oia slovi kao dom mnogih umjetnika što se očituje po ulicama koje krase brojne galerije i atelieri, šarenilo i dobro raspoloženje. I mir. Selo u pravom smislu riječi. Obuzeo me taj dugo očekivani mir. Miris girosa vodio nas je do centra koji je ujedno i autobusna stanica. Vreva ljudi, glasni razgovori i osmjesi, sunce kao glavna atrakcija Oie, sladoled. Poželjela sam biti dio otoka.

Još otkad sam se zaljubila u putovanja prati me osjećaj da u svakom mjestu koje posjetim žive ljudi koji su sretniji od onih koje poznajem u domovini. Oia je u meni stvorila mir. Dugo sam ga tražila. Vođena tim osjećajem i šetajući ovim mjestom misli su me odvele u sobu u kojoj već godinama leži moja baka. Suze su mi navrle na oči koje sam skrivala ispod naočala. Davno mi je pričala kako ju je djed na traktoru vozio iz sela u grad jer je morala posjetiti liječnika. Bila je to za nju avantura života. Nije to prvo putovanje koje me podsjetilo na njezine riječi. Nekako me uvijek prati nasmiješeno lice bake Mare. Srce me zaboli jače kada sam na putu. Žao mi je što nije imala prilike vidjeti sve što moje oči vide, što su vremena bila drugačija, što za bolje nije znala. A možda i bolje da nije.

Šetajući tim magičnim mjestom pod suncem oko mi je zapelo za malu kućicu koja odiše Grčkom. Jedna je starica jedva nosila pune ruke rublja i kvačila ih o žicu ne bi li se na laganom povjetarcu i posušilo. Lice joj je naborano, duga sjeda kosa raspuštena, njezine teške ruke vješto su poslagivale odjeću. Sama. Jedan stolac i stol. Cvijet u vazi. I terasa s pogledom od milijun dolara. Duboko u sjećanje urezao mi se taj prizor. Je li sreća pratila njezine pute? Kakav li je život imala? Je li imala priliku za ruku vodati svoju unučad? Koliko je ljubavi protkano u njenim danima? Oia je raj na zemlji. Tamo sam bila sretna. No, isto tako tamo sam shvatila kako sreća ne ovisi o mjestu gdje se nalaziš, o imovini koju posjeduješ. Sreća je ono što nosiš u srcu i da isto to možeš nekome i dati.

Foto: Privatna arhiva

Zlatno sunce spuštalo se u Egejsko more. Oia je pokazala lice romantike. Nije ni čudo što mladenci ovamo dolaze na medeni mjesec. Ispila sam zadnji gutljaj njihovog odličnog domaćeg crnog vina. Bilo je vrijeme da napustimo selo u kojem sam spoznala istinu. No, prije toga navratila sam u dućan sa suvenirima i dobro da jesam. Smiren, prosjed čovjek s licem koje ulijeva povjerenje sjedi u šarenilu boja vlastite simpatične prodavaonice. Iskoristila sam priliku upitavši ga što zapravo predstavljaju boje kojima je Santorini okupan. Objasnio mi je kako su bijela i plava boja zaštitnice zdravlja. Nešto kasnije isto sam pitala i Charitini, a ona mi je rekla da predstavljaju more i nebo. Odlučila sam si sama odabrati razloge, ali nije mi bilo ni važno dokle god stojim na zemlji ovog divnog otoka. Simpatičan prodavač osmjehnuo se čim sam rekla od kuda dolazim. Njegove oči otkrile su mi žal za Hrvatskom. No, nije mi rekao baš ništa, osim: „You live in so beautiful country. Say hay to Croatia.“ Osmjehnula sam se potvrdno. Svatko ima svoju priču.

Na drugoj strani otoka upoznali smo drugačiji Santorini te plaže Perissu, Kamari i Crvenu plažu. Kilometri pod nogama na užarenim sitnim kamenčićima. Sunce koje nam je svoju toplinu poklanjalo u svim danima provedenim na otoku, omogućilo je da se na ležaljkama ispružimo i tog divnog dana. I uživamo u trenutku. Plaža Kamari za mene jedna je od najljepših na otoku. Brojni hoteli, beach barovi i restorani čine ju živom. Ležaljke su vlasništvo kafića koji nude razna pića, a konobari ih neumorno nose i skupo naplaćuju, no mir koji sam osjećala u svakoj pori svoga bića nitko mi nije mogao naplatiti. Sviđao mi se tempo otoka, voljela sam Grke, osjećala sam da sam kod kuće. Jela sam fine girose po tri eura, pila vino iz dućana, upijala Santorini na sve načine iako je za mene preskup, smijala se svemu, svačemu i svakomu.

Foto: Privatna arhiva

Ostala su nam još dva dana na otoku. Vozeći se u autobusu prema hotelu počela sam osjećati nervozu. Nisam željela otići. Kroz prozor su se pružala polja vinove loze drugačije od naših. Njihova loza posađena je nisko i više nalikuje na grm, ali, složit će se mnogi, daje prefina vina. Santorini je postao dio mene i ja sam bila dio njega.

Jednu od večeri provela sam u društvu našeg domaćina iz hotela i njegove žene. On je rođen na Santoriniju, a ona je Poljakinja. Željela sam znati sve o otoku. Tko su ljudi koji čine otok? No, ostala sam razočarana. Prvi sam se puta zabrinula za Santorini. Moj mi je domaćin rekao kako na otoku nema pravog prijatelja zbog novca koji zarađaju na teret turizma te da danas svatko graba za sebe. Otok je naselilo mnogo stranaca kojima je miris novca privlačan, a zarađuju ga na sve moguće načine. Jedan indijski restoran glavno jelo naplaćuje 20 eura, a takav sam isti ručak u Indiji jela za 20 kuna; apartmani, hoteli, usluge masaža, kokteli, vino, pivo… Sve, baš sve je skupo. No, ipak, snalažljivi Hrvati koji si ne mogu priuštiti otok uvijek nađu iznimku. Tako i mi. Jeli smo ručak za tri eura u restoranu izvan grada, ali smo si piće ipak priuštili u Thiri, u vrevi događanja, doduše najskuplje koje smo ikad pili. No, Grci u nekim restoranima imaju menije i za 10 eura i mogli smo se pošteno najesti te ih transparentno nude zaustavljajući turiste vičući za njima. Otok zimi ne spava. Kako nam je ispričao jedan od konobara, zimi se vrše popravci i sve se priprema za još jednu sezonu koja na Santoriniju traje devet mjeseci. Kruzerima ovaj otok godišnje posjeti tisuće i tisuće turista koji od mjesta uzimaju sve. Stanovništvo se udvostručilo unazad nekoliko godina baš zbog popularnosti otoka. Masovni turizam kuca na vrata ovog mjesta koje me zarobilo i uzelo pod svoje. Pitala sam imaju li ograničen broj ljudi koji u jednom danu mogu doći na otok. Nemaju. Sreća je što smo došli u predsezoni, dalo se disati iako su autobusi bili krcati, uličice pune nasmiješenih lica. Navodno će kroz godinu dana početi naplaćivati ulaz u Oiu pa će tako kontrolirati broj turista. Čudan osjećaj obuzeo je moj duh. Žive li sretni ljudi ovdje? Uživaju li u trenutku? Ili je novac postao preći od osjećaja koji Santorini daje? 

Foto: Privatna arhiva

U našem kvartu nalazio se dućančić u kojem je vrijeme stalo, a prodavačica nije znala ni riječi engleskog. Račun nismo dobili, a proizvodi su šlampavo bili posloženi na policama. Bilo mi je to simpatično. Smijala sam se. Sve mi je postalo simpatično. Preko puta nalazio se restoran oku primamljiv, a kako smo kasnije saznali i nepcu. Taverna kako je oni nazivaju u vlasništvu je lokalcima poznatog Grka koji poslužuje tradicionalna jela na razne načine, a nudi i domaće vino od kojeg se jedne od večeri nisam odvajala. Stol do našeg bio je rezerviran za veliku i razigranu grčku obitelj. Svirala je njihova domaća glazba, ambijent kao u snu: lampice koje su osvjetljavale desetak stolova, miris hrane i vino u kojem sam guštala, možda i previše. No, jasno se sjećam da sam te večeri donijela odluku kako ću se vratiti na ovaj čaroban otok. 

Čudno je zaista da mi putovanja donose mir. No, kažu da dom moraš pronaći u sebi, da ne ovisi od mjesta. Posjetila sam nekolicinu država, njih 14. Uvijek bih mi po povratku bilo žao što se vjerojatno neću vratiti samo zato što bih voljela vidjeti još, više, ljepše. Ali ovoga puta bilo je drugačije. Stopila sam se s mjestom gotovo u istom trenutku kada je avion sletio na pistu. Santorini je zaista postao dio mene, a ja sam bila dio otoka. Kada bih otok morala opisati jednom rečenicom usporedila bih ga s mojom drugom ljubavi, čitanjem. Da je Santorini knjiga, čitala bih je svaki dan iznova. 

Foto: Privatna arhiva

Još je jedna noć pred nama. Uživaj u trenutku, Helena.

Pravoslavni Uskrs kuca na vrata. U gradiću na brdu imenom Pyrgos ceremoniju na Veliki Petak osvjetljava tisuće baklji. Šetali smo kroz male uličice zajedno s brojnim turistima, noć se spuštala, a svjetla su se počela nazirati. U jednom je trenutku baš svaka baklja bila upaljena. Veličanstveno, spokojno. Procesijama u Pyrgosu odaje se slava i hvala Isusu u grobu. Grcima Uskrs predstavlja veliko veselje. Charitini mi je rekla kako joj je jako žao što neću doživjeti slavlje Uskrsa u njihovim selima. Naime, let nam je bio zakazan na sam Uskrs, sat vremena nakon ponoći.

Nisam se opraštala od otoka. No, i dalje sam bila zabrinuta. Članci koje sam kasnije pročitala o previše turista, nedopustivom broju ljudi koji svakodnevno uništavaju otok u meni su stvorili nemir. Studirala sam turizam i tim više sam upućena u problematiku i jaz između očuvanja kulture, lokalnog stanovništva, srži otoka i novca – pokretača turizma koji uništava čar, trenutak. 

Avion je poletio. Ostala mi je molitva. Za otok, za ljude. Bila sam sretna. Santorini me učinio sretnom. Još sam se jednom zapitala ima li išta ljepšeg od kamenčića koji ti se zaviju između nožnih prstiju, zalaska sunca u Egejsko more, mirisa girosa, grčkih sela i osmjeha koji život znače, tjeraju te da hodaš, da se boriš, da uživaš svim čulima. U trenutku.

čitam...