Franjo Posarić, posljednji je križevački, školovani klobučar, koji je 1974. godine preuzeo radnju svoga oca. Točnije, s 24 godine preuzeo je tatin posao, ali od malih nogu je pokazivao interes prema klobučarstvu. Iste godine kada je radnja postala njegova, Franjo se iz Vrbovačke Dubrave doselio u Križevce, a tu ga je privukla ljubav.
Božica Posarić, njegova supruga, rođena je Križevčanka koja je završila tekstilnu školu za krojača pa joj šivanje šešira i kapa nije bio stran pojam kad je s mužem krenula u tu avanturu. Cijeli život njih dvoje rade skupa, svojevremeno, kad su bila bolja vremena, imali su i radnika. Danas su u mirovini, a izrada šešira njihov je hobi i ljubav.
– Kak’ je to prije izgledalo? Ujutro se digneš u pet i radiš do ponoći, od ve do ve. Cijelo vrijeme smo bili u radioni, djeca su se igrala oko nas. Kuhalo se, peklo, šivalo, peglalo, igralo, išlo na sajmove, sve u jednom se delalo – prisjeća se Božica.
Franjo dodaje kako sajmova danas više nema, točnije ima ih nekoliko, ali vremena su drugačija, i nešto što su prije radili na tjednoj bazi, sada rade dva puta godišnje. Prije su na sajmovima prodali sve šešire, danas ih na štandu posjećuju ljudi i njihovi znatiželjni pogledi, ali nemaju potrebu za kupovinom.
– Odemo u Gudovac dva puta godišnje, ali nema više tu života. Nekad su ljudi stvarno nosili šešire, djeca su od samog rođenja imala svoje šešire, svi su ih nosili. Bez šešira se nije išlo van iz kuće. Danas toga nema – kaže Franjo i dodaje kako se često ljudi čude i pitaju ih ‘To još uvijek postoji?’.
Prisjećaju se Posarići kako su izrađivali šešire za razne prigode, postojali su oni koji su se nosili samo u crkvu, ili samo na sprovod, za odlazak u grad ili šetnju. Radnice su ih nosile u tvornicama čelika, nisu bili rezervirani samo za gospodu. Nekad su ih gotovo svi nosili, a danas ih izrađuju za folkloraše ili, pak, lovce. No i to je u sve manjoj mjeri.
– Kulturna društva više njeguju kulturu nošenja šešira, pogotovo Slavonci, tako da ih njima i dan danas izrađujemo. Kad nas to i zamole ne radi se o velikom broju, tipa dvadesetak šešira izradimo. Mislim da je samo jedan jedini klobučar u Hrvatskoj, smješten u Zagrebu, nema ih više. Tako da svi dolaze k nama – govore nam.
Božica i Franjo sve rade ručno tako da niti jedan šešir nije identičan. Jedan je širi, drugi malo uži. S druge strane, na policama njihove radnje vidjeli smo i puno šilterica.
– Uvoz iz Kine nas je dosta poljuljao. Prije smo mnogim firmama izrađivali šilterice, a sada ih svi kupe po vrlo jeftinim cijenama i samo naštikaju svoj logo gore – kaže Božica.
Kultura nošenja šešira nestala je već poslije rata, kaže nam Božica, a slučajnih prolaznika koji bi stali u njihovoj radnji i razgledali ili kupili šešir danas nažalost nema.
– Prije niste mogli zakopati čovjeka bez šešira, bila bi to sramota da ‘deda nema šešira’, danas toga isto nema. Vremena su drugačija. Mi ovo volimo raditi, nemremo mi to samo tako ostaviti bez obzira na promjenu – ponavljaju nam sugovornici.
Prilagodili su se Franjo i Božica vremenu pa su tako nedavno posjetili Koprivnicu u sklopu manifestacije Tradicija naših starih i tamo su, osim šešira, prezentirali i ŠČ! šilterice.
– Djeci su bile interesantne, ipak je to generacija kojoj se ta muzika sviđa pa su poželjeli i kape – govore sa smiješkom i dodaju kako su nekad prije radili puno šilterica za posadu na brodovima, takozvane kapetanice.
Njihova djeca su već odrasli ljudi, a ideja da bi netko od njih preuzeo ovu radnju Božici i Franji je nepojmljiva, jer kako i sami kažu, tu više nema života, ovo je samo hobi, posao ne može biti.
– U prosincu će biti 50 godina kako se bavimo ovime, s vremenom smo shvatili da smo dosta toga napravili, djeca su završila fakultete i započela svoje živote, ne žalimo što je ova era prošla. Ne znam kako bi uopće mladi preživjeli radeći ovo što smo mi cijeli život radili. Nemoguće je – kaže Božica.
Franjo je svjestan svega kao i Božica, a jedino što misli da bi se s njegovom radnjom moglo u budućnosti dogoditi jest da dio ponude, kalupa ili nekih drugih predmeta završe u muzeju.
– Ma ja sam još poslije rata vidio da nema hrane u tome i rekao sam djeci da se školuju i završe fakultete, da u ovom poslu ne bi imali za kruh. Bliži se kraj, čini mi se, mislim da ćemo još ovu godinu nešto raditi i možda iduće godine – nadovezao se Franjo.
Sjetu u glasu smo osjetili, oči su rekle svoje, a nakon kratke pauze sjetio se Franjo svoga vinograda i šampionskog vina kojeg proizvodi pa se osmijeh vratio.
– Imam ja i drugi hobi! Vino! Nemrem vam ni pokazati koliko diploma imam. Zlato, šampion izložbe u Križevcima, u Mađarskoj sam dobio najveće zlato… – rekao je Franjo za kraj i pozvao nas u gorice na druženje!
Drugi put Franjo, drugi put, stižemo sto posto!
