Matej Herent (26) zajedno sa suigračima pokazao je iznimu požrtvovnost u finalu Županijskog kupa kojega je klub čekao cijelu vječnost.
Nakon što su dvama brzim pogocima šokirali Borac, igrači Mladosti iz Kloštra Podravskog povukli su se na svoju polovicu i čekali priliku iz kontre i polukontre koje je prvenstveno povlačio Herent. Izgledao je neumorno, gradio se i tukao s Imbriovčanima, ukravši veliki komad vremena koji je njemu i njegovim suigračima osigurao dugo očekivani naslov. Oni koji ga poznaju svjesni su kako drugačije niti ne zna nego boriti se.
– Kloštar je malo mjesto koje nikada nije osvojilo Kup. Svi su živjeli su s nama, podržavali nas. Zbilja vrhunska atmosfera. Uvijek nas prate navijači, čak su išli u Orahovicu. Izgubili ili pobijedili utakmicu, nema veze. Rijetke su takve klape kakva smo mi – govori.
Pogonjen motivom koji nadilazi nogomet, sport uopće, pa i život, stigao je do naslova kojega je, kao i sve pogotke, posvetio pokojnome ocu, nekada članu upravo kloštranskog kluba.
– Bio mi je i jest idol, ne samo u nogometu – tvrdi Herent koji je svoj nogometni put gradio preko Grabrovnice, Pitomače, đurđevačkog Graničara i Slaven Belupa, a zatim nosio dres Koprivnice, austrijskog Festenburga, Pitomače i sada Mladosti.
Igrao je flastera na bivšem igraču Reala, milanskog Intera, a danas članu Chelseaja
Na popisu po kvaliteti i statusu odudara koprivnički prvoligaš čiji je dio Herent bio osam godina. Stekao je brojne lijepe uspomene i prijatelje. Ističe Kvarnersku rivijeru, međunarodni turnir na kojemu je osvojio drugo mjesto, ali se sjećanja prvenstveno okreću najvećim utakmicama. Debitantski nastup u seniorskom dresu Farmaceuta ubilježio je protiv jednoga od najvećih domaćih klubova, zagrebačkog Dinama, i to na Maksimiru. Poziv za ulazak u svlačionicu velikih stigao je od tadašnjeg trenera Roya Ferenčine.
– Bio sam sretan što mogu igrati s iskusnim igračima kao što je Davor Vugrinec. Obitelj je bila ponosna – prisjeća se, nastavljajući.
– Navijač sam Dinama, stoga mi je san bio igrati takvu utakmicu. Predobar osjećaj, dobio sam 15 minuta tijekom kojih nisam osjetio pritisak – tvrdi.
Uz Vugrinca, ikonu domaćeg nogometa, među ostalima prisjetio se Čanađije, Brleka, Bubnjića i Genga s kojim se najviše družio, a sada mu je i kum. S druge strane, mogli bismo reći kako je batine dijelio s današnjim igračem Chelseaja, bivšim milanskog Intera, Real Madrida i zagrebačkog Dinama.
– Na turniru sam igrao flastera na Mateu Kovačiću. Već se u mlađim uzrastima primijetio njegov potencijal. Klasa. Danas se mogu pohvaliti kako sam igrao protiv takvih igrača – ponosno i uz osmijeh kaže, dodajući, onako iz glave, na listu suparničkih igrača Vrsaljka, Šituma i Livaju.
‘Pozdravio sam ga i od tada ga više nisam vidio’
Pohvaliti se može i kako se izborio, odnosno kako se i sada, kaže, bori u samome sebi, s velikom tragedijom. Nakon pet utakmica za Slaven protiv Dinama, Intera, Zadra, Hajduka i Rijeke, koja je bila premijerni protivnik s kojim se obračunao od prve minute, smrt oca zaustavila je njegov nogometni napredak i to u vrijeme kada mu je oslonac bio najpotrebniji.
– Bio sam na treningu kada je sestra zvala da je tata u bolnici. Potom sam ga posjetio u koprivničkoj bolnici te otišao na drugi trening. Međutim, novi sestrin poziv govorio je kako je tata na putu za Zagreb. Pitanje života i smrti. Jurio sam i stigao pet minuta prije nego je išao na operaciju. Pozdravio ga i od tada ga više nisam vidio – prepričava potresne trenutke tada 21. godišnji nogometaš.
San mu je bio postići nešto, doći nekamo. No, nepredvidiva situacija natjerala ga je da se vrati kući kako bi pomagao majci i sestri, uzevši u obzir da je tata jedini radio. Pronašao je posao kako bi zaradio za život, svoj i njihov. Nogomet mu u tome trenutku nije mogao osigurati financijsku stabilnost.
– Bilo je puno odricanja, ali nije u potpunosti ispalo kako sam želio. Ipak, ne žalim ni za čime. Možda bih promijenio sitnice, više trenirao. Ali, mirno spavam, zadovoljan sam – kazuje.
Koliko je to uopće moguće, nastavio je dalje.
– Vjerujem da bih uz poguranac i da se nije dogodilo što se dogodilo, danas igrao na višoj razini – kaže.
Godine 2015. nakon dugoga perioda u gradskom prvoligašu, s kojim ga vežu isključivo pozitivne uspomene, otišao je u Festenburg, austrijskog niželigaša.
– Plaća je bila dobra. Petkom sam imao trening, a vikendom utakmicu. Međutim, bilo je teško biti daleko od obitelji. Izgubiš cijeli vikend, iako si preko tjedna doma. Vratio sam se kući, pronašao posao i prešao u Pitomaču – prepričava.
Razdoblje u tome klubu prekinuo je poziv trenera Mladostaša i njegova prijatelja Ivana Presečana.
– Odlaskom iz Slavena mislio sam kako više neću niti igrati nogomet. Ipak, otvorila se prilika i s Kloštrom smo sada napravili veliku stvar – vraća se na nedavni uspjeh Herent.
Napornome radu naučio ga je otac, a u nogometu želi biti i nakon igraće karijere
Velika stvar očekuje ga i izvan terena. Naime, listopad ove godine rezerviran je za vjenčanje njega i Martine Keljar, djevojke s kojom dobro i zlo dijeli već deset godina.
– Planirali smo sve unaprijed više od godinu dana. Nema strke-zbrke. Bit će prekrasno – najavljuje.
Opuštenost pred veliki dan možda je rezultat dobrih organizacijskih vještina koje usavršava protekle dvije godine pripremajući treninge za U-10 ekipu Mladosti. Želi završiti za trenera po uzoru na Zvonimira Keleka, Vedrana Medenjaka, Josipa Omrčena-Čeku te Pavu Crnca od kojega je imao izrazitu potporu kako na, tako i izvan nogometnoga svijeta.
– Ponekad ih je teško trenirati, ipak su zaigrana djeca u pitanju. Uz volju mi, s obzirom da volim djecu, nije teško. Želio bih barem položiti za B licencu kako bih mogao voditi županijske klubove – navodi, dodajući kako je strog kada mora biti.
Kaže kako ima nekolicinu talentiranih igrača. No, poučen vlastitim životnim iskustvom kaže kako se teško izboriti, posebice zbog financijskog stanja u kojemu se mnogi roditelji nalaze.
I sam, na način na koji ga je naučio otac, naporno radi, boraveći svaki drugi tjedan na naftnim bušotinama i radeći oko 12 sati dnevno. Ne žali se, zadovoljan je. Unatoč svemu, ide korak po korak, stepenicu po stepenicu.
– Guram, moram – zaključuje.
