Vedran Šikić, koprivnički profesor geografije u Srednjoj školi Koprivnica, proteklih je tjedana javnosti predstavio svoj projekt Nestajući zavičaj.
Njegova rekreativna vožnja biciklom pretvorila se tako u projekt očuvanja od zaborava brojnih sela u našem okruženju. Tijekom prošle godine obilaskom 37 sela s manje od 50 stanovnika u krugu do 20 kilometara oko Koprivnice nastale su brojne fotografije i zanimljiva iskustva.
– Biciklom se vozim već više od 15 godina i sva ta sela obišao sam mnogo puta, poznajem ih od prije. Na jednoj takvoj vožnji došao sam na ideju kako bi bilo zanimljivo napraviti priču o selima kroz koja prolazim, a u njima zapravo malo tko živi – govori nam Vedran o počecima razvijanja ovog projekta.

Na društvene je mreže povremeno stavljao fotografije, a interes javnosti postajao je sve veći.
– Većina vožnji tijekom kojih sam zabilježio život u tim selima bila je u proljeće prošle godine. Imao sam osam ruta po kojima sam vozio, a neke sam i ponavljao u želji da fotografijom zabilježim što više toga – kaže nam.
Kako bi obišao sva sela koja je odlučio uključiti u projekt, biciklom je ukupno obišao oko 550 kilometara.
– Preko službenih statističkih podataka došao sam do onih sela koja broje manje od 50 stanovnika, no zapravo sam uzeo granicu od 60 stanovnika jer je popis bio prije nekoliko godina, što se na kraju pokazalo dobrim jer sam obuhvatio realniji broj sela – napominje.
Njegova je ideja osim toga da šira javnost upozna ova sela, da potakne ljude na rekreaciju, jer upravo naš kraj smatra idealnim za tako nešto.
– Osim biciklom, neke sam rute prolazio i trčeći, poput sela Srdinac, Javorovac, Segovina te Vojakovačka sela, što je ukupno oko 20 kilometara – govori.
Šikić: Neka sela još nemaju asfalt, uspjeh projekta bio bi da ga dobiju
Na svojim je obilascima nailazio na sela u različitim situacijama, neka su u dobrom stanju, a neka u izrazito lošem.
– Postoje sela koja su u sramotnom stanju i to nije krivnja ljudi koji tamo žive, već onih koji bi trebali brinuti o njima. Do prije pet godina dobar dio tih sela nije imao asfalt. Danas su ostala još samo tri takva sela, a jedno od njih je Kostadinovac u okolici Križevaca. Selo je to sa sedam stanovnika, a moja učenica je jedna od njih. Asfalt dolazi do table koja označava ulazak u selo i dalje ga više nema. Ispada kao da je netko to namjerno tako napravio – mišljenja je.
Drugo selo je Grbaševec, koje je u sastavu općine Rasinja, a nalazi se svega desetak kilometara od Koprivnice. U ovom je selu 15 stanovnika, iako službeni podaci navode kako je tamo 21 stanovnik.

– Postoji članak iz novina i to iz 1982. godine gdje se ljudi iz tog sela žale da stalno slušaju obećanja o asfaltu. Prošle su 43 godine i dalje je ista priča – opisuje.
Posljednje u ovom nizu je selo Kamenica, koje se teritorijalno nalazi iznad Jagnjedovca, ali u općini Sokolovac. U ovom selu službeno živi devet ljudi, no realno na terenu, tamo je osam stanovnika.
– Ako bih morao izdvojiti neki poseban cilj ovog projekta, odnosno ono što bi me učinilo sretnim, jest da ova sela dobiju asfalt – iskreno će Vedran.
Dobar dio sela ide prema izumiranju
Od svih sela koja je obišao, njih 37, po strukturi stanovništva ako se ništa ne promijeni, oko 10 posto će kroz određeni period ostati bez i jednog stanovnika.
– Osim te činjenice, po čemu se i projekt zove Nestajući zavičaj, druga je karakteristika ovih sela prekrasna priroda. Za one koji razmišljaju o ruralnom turizmu, nema boljih lokacija. Sve je blizu glavnih gradskih središta, površine su ogromne, a nisam tamo našao niti jednu kuću za odmor – govori.
Sela su i različitih gabarita, pa tako ima onih koja su izrazito mala, do onih koja se protežu na velikoj površini.

– Selo Mali Botinovac stane u jednu sliku, ima jednu tablu na ulasku, a s druge strane nema, jer je tamo već šuma. Brojna sela koja sam obišao upravo su takva, na brdovitom terenu i uz rub, naslonjena na šume. S druge strane, selo Koprivnička Rijeka ima također manje od 50 stanovnika, a duže je od pet kilometara – opisuje.
Susreti s lokalnim stanovništvom ostavili poseban dojam na njega
Iako je riječ o selima koja su u određenoj mjeri izolirana, neki od rijetkih mladih stanovnika s kojima je razgovarao ne žele otići iz njih.
– Iako bi se očekivalo da mladi jedva čekaju da odu, to nije tako. Njima je lijepo što su okruženi lijepom prirodom i što je to život s puno manje stresa. Stariji s kojima sam razgovarao bili su sretni zbog mog dolaska jer su osjetili da je nekome stalo do toga što se tamo događa – pojašnjava.
Zanimljivih trenutaka na njegovim obilascima nije nedostajalo, pa je tako vrlo srdačno dočekan u selu Pobrđani Vojakovački.
– Sišao sam s bicikla i fotografirao crkvu, a onda su me pozvali iz obližnjeg vinograda da im se pridružim. Inače su ljudi jako otvoreni i drago im je kad netko dođe. S njima sam proveo puna tri sata, uživao u vinu, kobasicama, špeku i zanimljivom razgovoru – prisjeća se.

Selo Srdinac pored Novigrada Podravskog na njega je također ostavilo utisak.
– Selo ima tradiciju od 16. stoljeća, a tamo su ljudi iz Zagorja i Međimurja dolazili kao sluge. Bilo je to jako bogato selo, danas ima službeno 16 ljudi, ali mislim da realno ima manje od deset. Zanimljivo je kako se stvari kroz godine promijene – kazuje.
Njemu najdraže fotografije nastale su upravo u ovom selu, a susreo je i jednog stanovnika koji u tom dijelu sela živi sa svojim ovcama.
– Jako simbolična slika njega s ovcama, pored stare kuće i ograde od koje su ostala samo vrata, a sve oko njih pustoš – opisuje.

Multikulturalnost jako izražena
Povijesno gledano dobar dio sela pripada pravoslavnoj vjeroispovijesti.
– Razgovarao sam s jednom ženom u selu Velika Branjska koja je rekla da je pravoslavne vjeroispovijesti i sa suzama u oku pričala mi da su u Maloj Branjskoj doselili ljudi iz Zagorja koji su najbolji ljudi na svijetu – govori i dodaje kako mu je upravo puno ljudi reklo tu činjenicu da nije važno tko je tko, već su odnosi među ljudima jako dobri.
Upravo ta multikulturalnost motiv je koji se proteže kroz njegov projekt.
– Uglavnom se radi o miješanom katoličkom i pravoslavnom stanovništvu, a svi govore kako su jako složni i zapravo je sve kao neka idila – kaže nam.
Jedino selo za koje može reći da ne izumire je Vojvodinec u kojem ima više mladog nego starog stanovništva, a ujedno i jedino uz Malu Branjsku gdje je vidio djecu.
– U Maloj Branjskoj sreo sam dječaka kojem je bilo neobično vidjeti me. I on je bio na biciklu, pa smo se utrkivali ulicom. Njemu je to bio pravi doživljaj – govori.

Stanovnici se većinom bave poljoprivredom, od čega i žive, a u dosta ovih sela nalaze se veća poljoprivredna gospodarstva.
– Vidi se po mehanizaciji, iako to jest siromašan kraj, ima tamo i imućnijih ljudi. Nije da sam naišao na neke velike posjede, ali ima lijepih kuća – opisuje te dodaje kako se u ovim selima dio ljudi bavi šumarstvom, prodajom trupaca ali i onime po čemu je taj kraj poznat, proizvodnjom ugljena.
A da još uvijek postoji nada da će ova sela opstati govori i podatak iz Malog Botinovca, koji je nedavno dobio novog stanovnika.
– Tamo se doselio čovjek iz Varaždina, a mislim da će u budućnosti ovaj kraj biti zanimljiv ljudima iz drugih gradova, primjerice Zagreba. Sadašnje stanovništvo nažalost odlazi, trendovi su toliko loši da mislim da tu povratka nema, ali doseljavanje ljudi iz urbanih područja vidim kao budućnost – zaključuje.

Ova inspirativna priča koja je nastala iz čiste znatiželje, a onda i potrebe da se pokaže kakvo bogatstvo se krije oko nas možda će potaknuti neke od vas da idilu svoje svakodnevice pronađete upravo tamo.
Nakon prezentacije njegove priče u Koprivnici, slijedi gostovanje u Ludbregu 20. veljače, a u planu je i objava monografije za koju postoji interes izdavača.







