Iz dnevnika istraživača

FOTO U selu sa čarobnjacima

Prošlu večer sam bila toliko prepečena da se nisam ni znojila, ali mi je zato tjelesna temperatura bila tolika, da sam za vrijeme večere imala poremećenu percepciju stvarnosti, halucinirala sam i imala filing ko da sam pod utjecajem nekih čudnih opijata - priznaje jedina ženska članica naše ekspedicije.

14:47h
0
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek

Nastavljamo veslanje rijekom Tsiribinom. Često bi zastajali, neodlučni kojim rukavcem da pođemo. Kako rijeka nije ni trunke obuzdana kao u takozvanom civiliziranom svijetu, sama si neprestano krči nove staze, stvarajući privremene otočiće brzo zarasle gustom vegetacijom. “Tsiribina na malgaškom jeziku znači neprijelazna rijeka”, ponosan je svojim znanjem John. Što zbog jake struje i mijenjajućih rukavaca, što zbog krokodila koji su činili prelazak vrlo riskantnim u tim danima bez motora i vatrenog oružja. Da, tu ima krokodila, pomislih dok mi je adrenalin curio u žile pa sam instinktivno izvukao prste iz vode. I to onih velikih za ljude opasnih, ali u zadnje vrijeme ih se sve manje susreće zbog neprimjerenog ubijanja.

Usmjerili smo stoga pažnju na blatne obale, u nadi da ćemo uočiti kojeg od njih. Kad je sunce konačno počelo blijedjeti baš kao i moj entuzijazam, uđosmo u pošumljeni kanjon. Odmah smo se s olakšanjem preselili na sjenovitu stranu rijeke, prvu danas nakon silne savane. Nismo međutim dugo veslali, a brzo smo pristali uz jednu čistinu na obali. Tu ćemo dakle prespavati, gorio sam od želje da vidim što ovdje ima.

Odmah su nas namirisala djeca. Skupila su se oko nas, s vidno pomiješanim osjećajima straha i znatiželje. Najmanja su bila bez ikakve odjeće, ona nešto veća u gaćama. Zakoračili smo nesigurno u dvorište okruženo jednostavnim drvenim nastambama sa zidovima od sasušenog blata i krovovima od palminog lišća. Svaka koliba imala je samo jedan ulaz i bila bez dimnjaka; dim se stoga ravnomjerno pušio sa cijeloga krova na nekima od njih. Bilo je i nešto ljudi. Neki bijahu u poslu, dok su drugi ležali ispred svojih nastambi. Izuzev nešto odjeće i predmeta činilo se da civilizacija nije nikad zavirila u ovaj zaboravljeni kutak.

Selo // Foto: Goran Šafarek

„Salama” pozdravljali smo uobičajenim pozdravom i pomalo sa strepnjom ušetali unutra, jer u takvim seoskim zajednicama vladaju mnogi običaji koje ne valja prekršiti. Ne tako davno bilo je i ubojstava nezvanih stranaca, sjećam se još Payinih priča. Osim toga, zapadna su plemena Madagaskara poznata po ratobornosti zbog većeg udjela afričkog naslijeđa. “Crni geni” vide se dobro po jakoj tjelesnoj građi i intenzivno tamnoj koži, za razliku od ljudi sa središnje visoravni bljeđe puti i kosijih očiju.

“Salama”, odzdravljali su i oni nama, prekinuvši posao i gledajući nas sa zanimanjem. S nespokojem očekivao sam bilo kakvu reakciju, srećom tu je John koji nas predstavlja i mislim da neće biti problema za sada.

U čamcu // Foto: Goran Šafarek

Nakon podizanja šatora pod velikim drvetom, krenuli smo malo bolje upoznati seoce. “To je zapravo samo jedna velika obitelj, nekoliko braće koja su se odlučila izolirati ovdje u kanjonu i jedini kontakti su im prolazeći čamci” kaže John. Kako se noć bližila, tako su se intenzivirali poslovi oko večere, što će reći prosijavanje i čišćenje riže koja se dotad sušila na suncu. Njom se bave isključivo žene, a muškarci se zabavljaju drugim stvarima poput spremanja ulovljene ribe ili donošenjem materijala iz šume. Uzgajaju i zebue u brdima okolo nas. Jednostavno ih ostave da se sami snađu, a skupljaju ih kada im zatrebaju. Život je ovdje jednostavan, pomislih izgubljen u prostoru i vremenu.

Nakon zalaza sunca i mi smo počeli s večerom. Raširili smo se na podu uz svijeće, gutali naravno rižu, no prvi bljeskovi u daljini nisu obećavali dobro. Nije dugo trebalo da krene grmljavina, a zatim i pljusak. Prolom oblaka koji je zatim uslijedio kao da se svom silinom htio iskupiti za dnevnu pripeku. Gromovi su sve jače tukli, a nama je preostalo jedino da se šćućurimo pod palminim lišćem u turobnoj atmosferi polutamne kolibe.

Zavladao je muk, a kad se kiša smirila naši su malgaški pratioci nešto ozbiljno i tiho razgovarali. “Tina se boji gromova i duhova oko nas”, obratio nam se John osjetivši našu odijeljenost od priče. Snažan i živ u vožnji, pomalo mačo tip i ponosni vlasnik majice s Osamom bin Ladenom sada se boji grmljavine. Tko bi to rekao. Ipak, zna li se kakva sve vjerovanja na Madagaskaru postoje, ništa tu nije čudno. Jer Malagezi su narod čijim životima upravljaju umrli preko sustava tabua zvanima fady.

Vazimba // Foto: Goran Šafarek

“Ovdje se ne mole navečer, jer se boje da će to uzrokovati loše vrijeme” nakon kraće pauze dodaje John, ponesen našim interesom za ove stvari. Ova obitelj uz sve to, više vjeruje lokalnim iscjeliteljima zvanim ombiasy koji liječe mistikom i ljekovitim biljem, nego modernoj medicini. Ti vračevi još su vrlo prisutni i utjecajni u životu ovdašnjih žitelja. “Još tajnovitiji od njih su divlji ljudi vazimba što još uvijek obitavaju duboko u šumi” mistično je izjavio naš vodič koji se sve više unio u tematiku, dok su mu plamenovi svijeće plesali na obrazu. Vani je još bljeskalo i postajalo je sve teže podnositi vlagu zbog kiše koju je pretopla zemlja počela isparavati.

Vazimba, zadrhtao sam na tu riječ, pojam koji označava mistične prve stanovnike Madagaskara o kojima se sada ništa više ne zna. Vjeruje se da su nastanjivali otok davno prije nego što su Malagašani došli. Pretpostavlja se da su davno nestali, ali bez ikakvih tragova. “Oni koji ih sretnu, imat će sreće u životu” sa smiješkom je završio večeru John. Sreće možda neće imati ako duboko usred džungle sretnu nisku, bradatu pojavu divljeg čovjeka s crvenim očima, duge brade i stopalima usmjerenim unazad kalonora.

Tsirbina slap // Foto: Goran Šafarek

Noć je bila teška, tijela su nam isparavala nakupljenu toplinu poput užarenog radijatora a zbog potpuno zatvorenog šatora nastala je sauna. Koža je pekla na svaki dodir, najviše je stradala Olja. Blijeda put i pjegice nisu izdržale pa su joj se leđa i vrat pretvorili u bojno polje prepuno bolesno crvenih plikova i ranica. “Prošlu večer sam bila toliko prepečena da se nisam ni znojila, ali mi je zato tjelesna temperatura bila tolika, da sam za vrijeme večere imala poremećenu percepciju stvarnosti, halucinirala sam i imala filing ko da sam pod utjecajem nekih čudnih opijata…” priznaje jedina ženska članica naše ekspedicije iduće jutro dok je pakirala stvari.

Preživjeli smo ipak i ponovo se ukrcavali u kanu, ovaj put s dugim rukavima na sebi.

čitam...
Loading...