Program obilježavanja održan je u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Muzeja grada Koprivnice, Gimnazije Fran Galović i Udruge za edukaciju i promicanje ljudskih prava Židovska općina Koprivnica, a pod pokroviteljstvom Grada Koprivnice i Koprivničko-križevačke županije.
U sklopu programa obilježavanja 75. godišnjice osnutka prvog koncentracijskog logora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Spomendan za Danicu na spomen-području Danica kod Koprivnice danas, u petak, položeno je cvijeće u spomen na stradale logoraše.
Ispred Grada Koprivnice vijenac su u spomen na žrtve fašizma položili Mišel Jakšić, zamjenik koprivničke gradonačelnice, i Anica Desnica, gradska vijećnica..
Usto, u Muzeju grada Koprivnice otvorena je velika izložba o logoru na Danici Donacija dr. Zdravka Dizdara: Danica, prvi koncentracijski logor u NDH 1941.-1942.
Ova donacija prikazuje brojnu građu i to faksimilnu dokumentaciju o radu logora nastalu u vremenskom periodu postojanja logora od 15. travnja 1941.godine do 1. rujna 1942. godine, a koju je tijekom svog 40-godišnjeg istraživačkog rada prikupio Dizdar, znanstveni savjetnik Hrvatskog instituta za povijest i sveučilišni profesor.
– S humanističkog aspekta ovo je najznačajnija donacija Muzeju grada Koprivnice u njegovoj povijesti jer konačno objelodanjuje istinu o najtraumatičnijem periodu povijesti Koprivnice u 20. stoljeću. Kroz logor je prošlo oko 5600 logoraša, poimence su utvrđeni podaci za njih 4269, dok je prema dosadašnjem istraživanju ubijeno njih tridesetak. – rekao je Dražen Ernečić, autor izložbe i viši kustos, za službene internetske gradske stranice.
Program obilježavanja održan je u organizaciji Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Muzeja grada Koprivnice, Gimnazije Fran Galović i Udruge za edukaciju i promicanje ljudskih prava Židovska općina Koprivnica, a pod pokroviteljstvom Grada Koprivnice i Koprivničko-križevačke županije.
Da je 40prve bilo tolko antifašista ko sad na Danici, ne bi Adolph ni 4 dana bil živ. Niti bi postojal taj logor. A sad sve jedan Boško Buha do drugog, samo su falili Mesić, Pušić i Josipović… Al’ lakše je biti antifašist sa mikrofonom nego s puškom. I isplativije.
Gospodine ‘Jakow Shelaw’, ako smijem odgovoriti, 1941. u Hrvatskoj nije bilo
anitfasista, bilo je cetnika/balvanasa i jugo-komunista/partizana, neprijatelja
hrvatske drzave, isto kao i devedesetih.
Nisu su se oni borili protiv Hitlera, oni su se borili protiv hrvatske drzave i
hrvatskog naroda.
Slažem se, nije ih bilo uopće tijekom 2. svj. rata. Zato ih ima danas – “antihrvatisti” sektaši rođeni u Hrvatskoj, rovare protiv Hrvatske i Hrvata i za to dobiju hrvatske Kune. Ne bi njih bilo da smo mi ustaše, mi smo Dudeki, tužili bumo suseda za među, al nebumo titoljupcima pokazali zube, još im narod daje glas… Trebamo pod hitno zbuditi Bana.
Gospodine ‘Jakow Shelaw’, u pravu ste.
Ali mislim da Podravci i Zagorci nisu “Dudeki” u ‘dudekovom’
smislu, niti “ustase” u smislu jugo-komunistickog ili veliko-
-srpskog tumacenja.
Mi smo Ustase jer uvijek ustajemo u obranu svoje obitelji, doma
i domovine.
Morate priznati, da su mnogi Podravci, dali zivote za obranu
svoje domovine, kako 1941-1945, tako i devedesetih.
Na zalost, 70 godina a jos uvijek i danas, takozvani antifasisti
su nevjerojatnim lazima pokusavali krivotvoriti nasu, hrvatsku,
povijest. To zaludjivanje naseg naroda je nazalost ostavilo
traga, tako da danas, kako Vi kazete, mnogi daju glas tim
samozvanim antifasitima.
Mislim da drugi problem lezi u tome sto su se bivsi jugo-
-komunisti ‘fino’ pozicionirali u nase takozvano visestrancje, pa
tako prakticki narod nema trecu opciju (ja sam na kratko mislio
da ‘most’ moze biti neka treca opcija, ali mislim da sam u krivu).
Nazalost, kako sada stvari stoje [gospodine, pogledajete samo
nedavne izjave Kolinde i Tima], mislim da se to nece naskoro
promijeniti, pa tako nama ostaje samo da pisemo komentare od
kojih bas i nema puno koristi, ili pak da se sami ukljucimo na
lokalnoj razini u bitku za istjerivanje istine na cistac.
Svakako, to nece promijeniti nasu ekonomsku stvarnost, ali
moze pridonijeti sveukupnom zajednistvu hrvatskog naroda.
Bilo bi dobro digitalizirati donaciju gospodina Dizdara i uciniti je dostupnom na internetu.
Svatko ima pravo izabrati datum kad se želi poklonit žrtvi i s kime u društvu.
Uz duzno postovanje svakoj nevinoj zrtvi, bilo to samo jedna ili stotine tisuca
ubijenih, namece se pitanje koliko je to zrtava bilo u samom radnom logoru Danici
za vrijeme NDH.
Jer ‘Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske’ kao i hrvatski
a takodjer i koprivnicki jugo-komunisti i veliko-srbi uporno, 70-tak godina i jos
uvijek sada, nastoje preko Jasenovca a kako vidimo i preko Danice, nametnuti Hrvatima genocidni, a po njihovom “ustaski” karakter.
Po mom shvacanju, a vjerujem i mnogih drugih kako Hrvata tako i hrvatskih gradjana,
mi smo Ustase jer smo uvijek, i uvijek cemo, ustati u obranu svoje obitelji, doma
i svoje domovine.
Sto se pak Dizdarovog istraživačkog rada tice, on pokusava na kapaljku iznositi mali
dio istine kako se ne bi slucajno zamjerio svojim gazdama, komunistickim kadrovima
rasporedjenim u nasem “hrvatskom visestrancju”:
– u prvom redu Danica, kao i Jasenovac, nije bio koncentracijski logor, to je bio radni,
sabirni logor. Kao i devedesetih kad su se nahuskani pravoslavni/takozvani Srbi digli
protiv Hrvata, tako su i 1941. oni koji su radili protiv Hrvatske drzave zavrsili na
Danici te kasnije otpremljeni u druge radne logore.
Slucajno sam, na prvoj slici, zamijetio “ratnog koprivnickog gimnazijalca” zatocenika
ustaskog logora Jasenovac od listopada 1943. do veljace 1944. godine, kako se on
sam izjasnio.
Mislim da je to ista osoba koja je prije par godina bila na proslavi Dana Grada
Koprivnice 7.studenoga u Muzeju grada Koprivnice gdje je bila otvorena spomen-
-izlozba “70 godina prvog oslobodenja Koprivnice 7.11.1943.-7.11.2013.”
Naime, doticni skojevac u Jasenovcu potpisuje sljedeci radni ugovor:
:
»Radni ugovor za hrvatske nepoljodjelske radnike«, potpisao je i Josip Herceg,
koprivnicki clan SKOJ-a, koji je nakon uhicenja 1944. poslan iz Jasenovca u Njemacku
u veljaci 1945. godine.
U ugovoru stoji da ce mu pocetna placa biti 0,63 rajhsmarke po satu, a da ce za
uzdrzavanje dobivati 1,20 maraka po danu. Stanovat ce besplatno u radnickim
barakama. Na poledini ugovora su i ostali opci radni uvjeti, koji su utanaceni jos 1941.
i 1942. godine. Oni radnicima jamce godisnji od 20 dana, nakon godine dana
provedene na radu. U pogledu radnih uvjeta, radnici iz NDH-a bili su u nacelu
izjednaceni istovrsnim njemackim radnicima. Za prekovremeni rad, blagdane i
nedjelje ugovor je propisivao dodatke koji vrijede u Njemackoj. Za radnike iz NDH-a dodatno je slobodan dan bio 10. travnja.
– kao drugo, zar nije krajnje licemjerno od Židovske općine i koprivnickih jugo-
-komunista nositi cvijece a jos uvijek uzivati stanove, kuce i ostalu imovinu otetu 1945.
u “ime naroda” od Zidova ?
– i naposljetku, kako to da istrazivac Dizdar, ili pak vlast ne inicira istrazivanja rada
logora Danica nakon 1945.?
Danicu je “narodna vlast” koristila iza 1945. za fizicko eliminiranje narodnih neprijatelja
ili ih pak slala u sibirke gulage iz kojih se gotovo nitko nije vratio.
Navodno, jos uvijek ima zivucih izvrsitelja te komunisticke “pravde” nad hrvatskim
gradjanima i vojnicima u logoru Danici.
Zar oni ne bi smjeli odgovarati za svoje zlocine ???