Kročio na svih sedam kontinenata

FOTO Svjetski putnik Zoran Bijač: Živite sad, bez odlaganja, bez čekanja, jer vrijeme koje uzaludno izgubimo ne možemo nadoknaditi

Na putovanju želim što više vidjeti, no ono što je još važnije, to i osjetiti, doživjeti, istražiti, otvoriti vidike. Stoga, kad god je moguće, radim opsežan plan putovanja i sve je spremno i do šest mjeseci prije samog polaska, priča Bijač.

13:30h
0
Podijeli objavu
Pingvinima se na Antarktici možeš nasmijati do suza // Foto: Zoran Bijač

Negdje me fascinira priroda, a negdje ljudi, no svako putovanje je poseban doživljaj koji obogaćuje život – počinje svoju priču Zoran Bijač, koprivnički poduzetnik kojem je putovanje postalo stil života.

Posjetio je svih sedam kontinenata, a nikad nije izbrojio na tlo koliko zemalja je kročio. Bijač je inače jedan od najinteligentnijih ljudi na svijetu, s kvocijentom inteligencije (IQ) 180 po Wechslerovoj skali, nalazi se na 14. mjestu World Genius Directoryja, najrelevantnijeg popisa najinteligentnijih ljudi na svijetu.

– Inteligentna smo bića i važno je da težimo novim spoznajama, kako o sebi, tako i o svijetu u kojem živimo – kazuje nam on.

Vodeći se tom mišlju, pokrenuo je web stranicu Globe IQ na kojoj objavljuje vlastite IQ testove i fotografije s putovanja te je naveo kako je stranica namijenjena svima koji se žele zabaviti, bolje razumjeti samoga sebe te istraživati predivan planet na kojem živimo.

Umorni od dalekog puta u rikši u Japanu // Foto: Zoran Bijač

Iako je do tada obišao dobar dio Europe, sve je počelo 2002. godine, s njegovih 37, kada je kao vatreni navijač posjetio Svjetsko nogometno prvenstvo u Japanu.

Privukli su me drukčiji običaji, ljudi i u meni se rodila želja za putovanjem. U Maleziji sam kupio prvi digitalni fotić i istog trena postao strastveni fotograf. Na putovanja sam povukao obitelj i naša avantura je mogla početi. Veliki istraživač, avanturista i moj česti suputnik je kćer Lea, koja je prije svog 18. rođendana već bila na svih sedam kontinenata – priča nam on.

Da ih pomazim sad ili drugi put // Foto: Zoran Bijač

Kaže da je na svom prvom dalekom putovanju, u Maleziji i Japanu vidio i doživio drukčije običaje, ljude, način života pa je iz želje da svoj doživljaj prenese i drugima, počeo fotografirati te je tako do danas napravio više desetaka tisuća fotografija i videa.

– Na putovanju želim što više vidjeti, no ono što je još važnije, to i osjetiti, doživjeti, istražiti, otvoriti vidike. Stoga, kad god je moguće, radim opsežan plan putovanja i sve je spremno i do šest mjeseci prije samog polaska – priča nam on.

Uvezeni kauboj u Australiji // Foto: Zoran Bijač

Aljaska, Argentina, Indija, Australija i Novi Zeland, Paragvaj, Brazil samo su neka od mjesta koja mu prva padaju na pamet, a ono što ga je zaista fasciniralo je Antarktika.

Ledeni mozaik // Foto: Zoran Bijač

– S kćerkom Leom sam krenuo brodom iz Ognjene zemlje i preko Drakeovog prolaza, najnemirnijeg mora na svijetu, gdje su valovi često i preko 15 metara. Nakon dva dana doplovili smo do Antarktike, najvjetrovitijeg i najhladnijeg kontinenta. S obzirom da je bio prosinac, kad je na južnoj polutki sredina ljeta i kad se temperatura zna podići i iznad nule, ipak je bilo vrlo hladno, pogotovo kako smo išli južnije – priča nam on.

Zadivljujuća priroda Antarktike // Foto: Zoran Bijač

Zbog 24-satnog polarnog dana imali su problema sa spavanjem, no svi problemi bili su zanemarivi u usporedbi s doživljajem netaknute prirode.

Kontinent fascinantnih reljefa okovan je ledom, a plutajuće sante leda prava su umjetnička djela prirode. Kao nigdje na našem planetu, tamo priroda sama sebe štiti. Hladni Južni ocean kruži oko Antarktike i njegove struje ne dozvoljavaju da do kopna dopru tople struje ostalih oceana. Tako Antarktika ostaje hladna, ali i apsolutno čista, do nje ne može doprijeti ni trunka smeća. I mi smo kod svakog iskrcavanja na kopno i ponovnog povratka na brod imali dezinfekciju obuće – priča Bijač.

Dva su tjedna proveli na brodu i svaki dan imali dva do tri višesatna izlaska na kopno. U obalnom području se odvija sav život, tamo se skupljaju pingvini i tuljani i hrane račićima, ali i grdosije kitovi.

Razigrana grdosija // Foto: Zoran Bijač

 

Kad je bio na Aljasci Zoran je doživio i rijedak fenomen, a uspio ga je i ovjekovječiti fotoaparatom. Veliki grbavi kit je cijelom dužinom izronio iz mora, skočio u zrak pa se vratio u podvodni svijet.

Bili su samo pet metara od nas i tek u njihovoj blizini osjetiš koliko smo zapravo krhki te se jave pomiješani osjećaji divljenja i strahopoštovanja. Interakcija sa životinjama je poseban doživljaj, a pingvini su priča za sebe, možeš im se nasmijati do suza – prepričava on svoje doživljaje.

U Argentini i Brazilu tri je dana proveo na Iguazu vodopadima koji imaju 2700 metara duljine i spadaju u sedam svjetskih čuda prirode. Punu snagu slapa osjetio je kada su se gliserom približili na samo nekoliko metara i praktički bili u slapu, mokri do kože, ali s nevjerojatnim osjećajem ispod kože.

Iguazu vodopadi, jedno od 7 svjetskih čuda iz helikoptera // Foto: Zoran Bijač

Kako ga je na Antarktici fascinirala priroda, tako su to u Indiji bili ljudi.

– Ljudi, kultura, događanja, ama baš sve je drukčije, no posebno mi je u sjećanju ostao promet. Ako tamo kao suvozač ne izletiš od straha u prvih pet minuta, položio si – prisjeća se on.

Bijač uz smijeh priča kako u Indiji nema pravila, već vožnja podrazumijeva da svi mogu proći ako ima mjesta.

Gotovo svakodnevna situacija u Indiji // Foto: Zoran Bijač

– Bitno je da je što veći protok vozila te vozač sagledava više faktora. Tko mu ide ususret, ima li mjesta uz cestu, uz drugi auto, koliko su široki pa tako pretječu da u punoj brzini prolaze tri, a često i četiri vozila. Uz to, uzmite u obzir da su na cesti i kamioni, autobusi s ljudima na krovu, pretrpani bicikli i motocikli, krave, slonovi, konji, rikše, deve i pješaci. I svi ulijeću i prolaze, ludilo – smije se on.

Dodaje da nema ljutnje i nitko nikome ne smeta, a vozila nemaju retrovizore jer im samo smetaju.

Mali indijski prijatelji Anil Khumar i Sneha // Foto: Zoran Bijač

– Vrijeme je kod njih potpuno nebitno, to je iracionalan pojam. Promet se zaustavlja jer primjerice, na cesti leži krava. Nitko ju neće potjerati, nego ju mirno zaobilaze – priča.

U sjećanju mu je ostala rečenica vozača koja objašnjava njihovu životnu filozofiju.
Kad ga je pitao koliko im treba da autoputom dođu do odredišta udaljenog 240 kilometara, vozač im je objasnio: Minimalno šest sati, maksimalno – no limit.

Kina, Vijetnam i Kambodža su pak osim po kulturi, apsolutno drukčiji u pogledu prehrambenih navika.

Kineski specijaliteti // Foto: Zoran Bijač

– U Kini sam gledao štandove sa raznim “delicijama” pa mi je trgovac pokazao na neko meso uz glasove vau, vau, objašnjavajući mi da je to pas. Kad sam s gađenjem odmahnuo glavom, onda mi je pokazao drugo meso i pitao mijau, mijau? I to mi nije leglo, ali da baš ne ostanem gladan, jeo sam zmiju – govori Bijač.

Ukusna tarantula u Kambodži // Foto: Zoran Bijač

U Vijetnamu i Kambodži je probao crve, tarantule, skakavce, dok je u Brazilu jeo i žive crve i kaže da uopće nisu loši.

– U Amazoni sam imao adrenalinsko kupanje na mjestu gdje smo prije toga lovili pirane, a zatim smo u prašumi spavali pod vedrim nebom. Iako nam nije bilo svejedno i slušali smo svaki zvuk i krik, doživljaj jutarnjeg buđenja prašume je fascinantan – sjeća se on svojih doživljaja.

Spašavanje ljenjivca u Amazoni // Foto: Zoran Bijač

Proputovao je i Aljasku, otočje Svalbard, Čile, Paragvaj, Urugvaj, Argentinu, Afriku, Australiju.

– U središnjem dijelu Australije kad smo krenuli na kanjone i Uluru, svetu planinu Aboridžina, zahvatio nas je uragan kakav se događa jednom u dvadeset godina te donio ogromne poplave – prisjeća se on.

Prijatelji u Australiji // Foto: Zoran Bijač

Stoga su morali promijeniti plan pa su tri dana više proveli na Velikom koraljnom grebenu gdje su ronili i uživali u predivnom podvodnom svijetu koralja i šarenih tropskih riba, iako je postojala opasnost od velikih bijelih psina.

No Bijač je imao i susret s morskim psom i to na Floridi.

Lov na morsku psinu na Floridi //Foto: Lea Bijač

– Pojavio se iznenada i to vrlo blizu. Nakon prvobitnog šoka, shvatio sam da nije velika bijela psina. Brzinski sam opalio dvije fotke, a tada sam mu postao nezanimljiv pa se počeo udaljavati. Zaronio sam i krenuo za njim sa željom da ga ulovim za rep. Kad sam ga sustigao i došao u priliku da ispunim svoj suludi naum, u zadnji tren sam mučnuo glavom i odustao. Lea je snimala, imam čak i klipić – smije se on, dok kaže da mu je barakuda pred licem iskesila zube i da ga je u Australiji poveća riba i napala, no uspio ju je otjerati perajama.

– Ronio sam i u Egiptu, ali tamo je podmorje devastirano, dok je u Australiji uščuvano i pod morem vlada savršen mir, sklad i idila. Dok ne naletiš na psinu – kaže on.

Malo nas je, al nas ima i na Antarktici // Foto: Lea Bijač

Dalje u planu ima obići Viktorijine vodopade u Africi, otočje Galapagos, američke kanjone, dio kojih je vidio dok je bio u Las Vegasu, a sada želi u detaljan obilazak tog prirodnog fenomena. I još puno toga, bude li prilika i mogućnosti.  Putovanja Europom, kaže, čuva za starije dane kad više neće moći na udaljene destinacije.

– Želje moram usklađivati sa kćerkom i suprugom koja ipak više voli komfor, dok je Lea spremna na sve – kaže nam on.

Savjetuje svima da u granicama svojih mogućnosti pokušaju živjeti svaki trenutak, da žive sad, bez odlaganja, bez čekanja, jer vrijeme koje uzaludno izgubimo, nikada nećemo moći nadoknaditi.

Nikog na vidiku u Australiji // Foto: Zoran Bijač

Ne osvrćimo se u prošlost, pamtimo samo lijepe stvari i gledajmo naprijed. Jednog ćemo dana svi podvući crtu i pitat ćemo se jesmo li dali sve od sebe. A zadovoljstvo i sreća neće doći sami od sebe, moramo ih tražiti, provocirati i činiti ono čega se čovjek najviše boji – suočiti se sami sa sobom – kazuje Bijač.

Mala pomoć raspjevanim Kubancima // Foto: Zoran Bijač

Zaključuje kako je vidio sve od raskoši do sirotinje i negdje su ljudi sretni, a negdje tužni i nesretni, što uopće nema veze s uvjetima u kojima žive, već ovisi o trendovima.

– Na Kubi na ulicama plešu salsu, pjevaju, a u trgovinama, kao i u njihovim stambenim prostorima, police su prazne. Nemaju ni s čim, ni što kupiti. No ljudi žive i pjevaju jer im je danas malo bolje nego je to bilo jučer, pa će sutra, vjeruju, biti još bolje – zaključuje on svoju, složit ćete se, nevjerojatnu priču.

IQ testove i fotografije Zorana Bijača možete pogledati na njegovoj stranici Globe IQ, a na portalu ePodravina uskoro možete čitati kolumnu Lee Bijač o njihovim dalekim putovanjima.

 

 

 

Podijeli objavu