Stereotip je sklop pojednostavljenih i pretjerano uopćenih osobina koje se pridaju svim pripadnicima neke društvene skupine, glasi definicija Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže.
Jedan od glavnih stereotipa raširenih kako u hrvatskom, tako i globalnom društvu, jest onaj o ženama kao lošim vozačicama automobila. A upravo tome kontrira Stoja Dujaković, vlasnica i vozačica taksi službe s područja Koprivnice koja i po 12 dnevno provede za upravljačem.
– Vjerujem kako su žene pažljivije. Gledajući muške i ženske poslove, mislim da, posebice u današnje vrijeme, to nije važno. Žene su policajke, voze autobuse ili kamione, muškarci rade kućanske poslove. Naravno, muškarci mogu odraditi teže fizičke poslove. Ostalo je nebitno – započinje ona svoju priču.
Uvidjela je potrebu za prijevozom osoba s invaliditetom
Ljudi su, prisjetivši se početaka 2009. godine, bili iznenađeni vidjeti je na vozačkom sjedištu.
– Teško je voziti i voditi firmu, ali nekako sve uskladim. Ovisi kakav je dan. Fizički nije teško. Psihički, zaista, morate biti jaki. Kada vozim, papire završavam navečer. Imam i supruga koji mi pomaže te, također, vozi – govori ona.
Kako kaže, naviknula se. Već deset godina radi ovaj posao, a posebno je zanimljivo čuti kako je sve krenulo. Naime, dugi niz godine zajedno sa suprugom i djecom živjela je u Njemačkoj, kamo je otišla za vrijeme rata. Radili su na građevini, odnosno u dućanu, s time da su djeca još bila mlada. Njihova dob ujedno je bila jedan od razloga povratka u Hrvatsku jer smatra kako je lakše preseliti se kada su mladi. Iako su i ondje bili zadovoljni, drugi razlog bile su simpatije prema Koprivnici kao mirnome, malenome gradu koji im se oduvijek sviđao.
Dolaskom u novu životnu sredinu, započela je volontirati u Udruzi Bolje sutra, uvidjevši potrebu za prijevozom osoba s invaliditetom.
– Realizirali smo projekt s Gradom i udrugama. Morala sam imati taksi službu kako bih se time mogla baviti. S obzirom na naše godine, drugačije smo razmišljali. Bilo je motivirajuće samim time što je prijevoz bio jako skup. Nitko u Hrvatskoj nije imao privatno organiziran prijevoz za osobe s invaliditetom u sklopu taksi službe. U inozemstvu je to sasvim normalno. Tako smo krenuli, pokušali i uspjelo je – prisjeća se ona, nastavljajući.
– Imamo ugovor s Gradom za korisnike s ovoga područja kojima se prijevoz sufinancira. Radi se o, među ostalim, teže pokretnim ili slijepim osobama. Često ih prevozimo kada trebaju ići doktoru – objašnjava koprivnička taksistica, ukazavši kako su dosadašnje kombije zamijenili novim automobilom s rampom za kolica.
K tome u popis svojih usluga uskoro će dodati onu za VIP korisnike.
– Kupujemo drugi auto, bez oznaka, za poslovne ljude kojima je to važno. Imamo klijente poput vlasnika kompanija iz okolice, koje prevozimo od i do aerodroma – objašnjava Stoja.
Najduža ruta iznosila je 1300 kilometara
Tijekom ostatka svakodnevnih dugih smjena u svojim automobilima prevozi sve društvene skupine, od djece, preko studenata do starijih osoba. Dakako, to su se najčešće vožnje unutar grada, no nerijetko na period od nekoliko dana odlazi van državnih granica. Primjerice, u Austriju, aerodrom u Budimpešti, Sloveniju ili Njemačku. Inače, upravo je sjever Njemačke, ruta od 1300 kilometara, bio najudaljeniji cilj.
– Ljudi te vožnje organiziraju najčešće preko projekata pa je teško reći koliko cijena takvih putovanja iznosi. Ponekad i strani partneri plate dio, odnosno subvencioniraju. Nije bilo problema oko plaćanja – tvrdi Stoja koja voli putovati i u slobodno vrijeme.
– Imamo veliku obitelji koju volimo obići. Proputovali smo brojna mjesta, a posebno mi se sviđaju Austrija i Njemačka – dodaje, prisjećajući se odlaska u jedan prenamijenjeni, iznimno zanimljivi rudnik duži od dvije tisuće metara.
Gotovo da nije doživjela negativna iskustva
Iako svjesna kako ljudi nemaju visoka primanja, mišljenja je kako bi, promatrajući cijene goriva te porez, cijena taksi usluga mogla biti i nešto viša. Valja ovdje ukazati na koprivnički kontekst, grad u kojemu trenutno četiri službe nude usluge prijevoza, i u kojemu, tvrdi Dujaković, dnevno zajedno sa svojim zaposlenicima, ima stotinjak vožnji što rezultira pristojnim životom, obilježenim napornim tempom.
– Možda se muškarci ponekad i pokušaju nabacivati, ali u pozitivnom smislu. Maleni smo grad, svi se poznajemo tako da se vole šaliti. Iznenađena samo koliko je, zapravo, stanje dobro. Posebice što radimo i noćne smjene. Prema meni se lijepo odnose, s poštovanjem – svjedočanstva su taksistkinje koja uz osmijeh govori kako je, valjda, prati sreća.
Negativna iskustva nije doživjela niti prilikom spomenutih noćnih smjena uz koje se, posebice vikendima, mogu povezati osobe u alkoholiziranome stanju.
– Nije me bilo strah voziti noću. Tada je manja gužva u prometu, a vrijeme brže teče jer sam konstantno u pokretu. Sada ne radim noćne smjene vikendom jer vozim duže relacije pa ne stignem – pojašavanja ona.
– Osobe pod utjecajem alkohola ispričavaju se što su u takvome stanju. Ukoliko su zaista puno popili, uvijek imaju nekoga tko ih prati kući. Sve je u granicama normalnoga. Zapravo, kada su pijani ne znaju ništa. Mogla bih reći da su najbolji, mirni – prepričava Stoja.
Što donosi budućnost
Na pitanje do kada će voziti, kaže da ne može dati odgovor. Uz zdravlje je, šaleći se, ukazala na važnost mirovinske reforme koja bi je za volanom mogla zadržati dugi niz godina.
– Teško je planirati na veliko. Možda će netko od mlađih imati volju preuzeti, ali za sada djeca nisu pokazala interes. Ne znam za najmlađega, on je trenutno fokusiran na fakultet. Bilo bi mi, naravno, drago. Ipak sam se trudila tolike godine – za kraj je rekla ova simpatična taksistica.
