Od sutra neću, imam u džepu, dosta je. Ili, k vragu, ponovno sam izgubio, neću više igrati. Ili, od sutra više ne pijem. Koliko ste puta čuli te rečenice, možda ih i sami izgovorili nakon što ste pretjerali s alkoholom, uplaćivanjem novca na kojekakve rulete, listiće i aparate ili, možda, drogom? Jeste li svjedočili samouništavanju vama drage osobe, možda i sami bili ti koji si kratite život, a imate samo jedan? Zapitajte se.

Članovi Bratovštine Sveti Vinko Paulski iz Vrbovca su među onima koji su se zapitali.

– Ljudi dolaze u komadima, uništeni. Dvije su opcije: ostani sam kao pseto ili radi na sebi – tvrdi Josip, korisnik koji je unutra godinu i pol dana.

– Baš me udarilo s 26 godina, došlo mi je u glavu: Marko, što to radiš? Kao savjest, kazao sam si kako nisam normalan, kamo to ide? Vidio sam da mi treba pomoć, bilo me sram – prisjeća se Marko, korisnik koji je unutra tri godine.

“Vani bi se ljudi potukli, a mi smo izašli nasmijani”

Bratovština je dio prostrane mreže Zajednice Cenacolo, osnovane 16. srpnja 1983. godine, koja svoje zajednice – ne komune jer ih pripadnici prihvaćaju kao obitelj, naglašava Josip – ima diljem svijeta, od Perua i Brazila, preko SAD-a, Liberije, Poljske, Slovačke ili, dakle, Hrvatske. Ključno ime je Elvira Petrozzi, časna sestra koja je navedenog datuma u talijanskom Saluzzu od razrušene zgrade stvorila zajednicu, prvu u nizu. Nadomak Križevaca, dvadesetak minuta vožnje automobilom nalazi se jedna od šest hrvatskih, pri čemu su četiri za muškarce i dvije namijenjene ženama. Iako naši sugovornici, spremni podijeliti svoje priče, nisu iz Podravine i Prigorja, valja napomenuti kako ih je više koračalo dvorcem.

Trenutno je ondje 25 muškaraca između 19 i 53 godine iz Slovačke, Albanije, Kosova, Hrvatske, a bilo je i Talijana ili Austrijanaca.

– Vlada kultura prihvaćanja. Imamo dobre i loše strane, ali moramo živjeti zajedno. Živimo vjeru, prenosimo način života. Nedavno smo sjeli za stol i satima razgovarali. Vani bi se ljudi potukli, a mi smo izašli nasmijani. Imamo puno mini pravila. Osnovno i najteže je ostajanje u tišini. Što god ti netko dobaci, ne smiješ odgovoriti. Moraš progutati, doći drugi dan i reći toj osobi što nije u redu. Ne biste vjerovali koliko je to teško. Padali smo i lomili se kad život nije išao kako smo htjeli – prepričava Josip.

Lako je zaključiti – bratovština se temelji na vjeri, kršćanskom nauku. Iako Marko i Josip prije ulaska jesu vjerovali, ali nisu prakticirali isto, danas je stanje drugačije.

– Živimo od providnosti i svojeg rada, ne brinemo se oko novca. Učimo da su vjera i Bog prvi, da ćemo doći na svoje budemo li vjerovali, radili i molili – smatra Josip, dok Marko na naš upit govori kako su ateisti ili pripadnici drugih vjera dobrodošli, s time da moraju moliti krunicu.

Izrađuju keramičke ukrase, odjeću peru na ruke, obrađuju vrt i brinu se o životinjama

Pripremajući se za razgovor, očekivali smo kako ćemo razgovarati sa službenom, vodećom osobom. Zanimljivo, nismo je dočekali. Jer je nema. Međusobno se nadziru, kontroliraju, savjetuju. I to sve razgovorom.

– Ustajemo u šest, 15 minuta kasnije molimo krunicu, a krevet vidimo u 21.30 sati. Imamo pola sata nakon ručka i večere kada ponovno, najčešće u paru, razgovaramo, igramo stolni tenis ili se okupimo na nogometu. Nemamo pristup internetu, a filmove i utakmice gledamo tek ponekad. Tempo je jak – kaže Marko.

Tih petnaestak sati ispunjavaju bez problema. Veliko imanje kojim su nas proveli sastoji se od radionice keramike u kojoj nastaju ukrasi, križevi ili šalice u kojima su poslužili kavu i koje prodaju u zamjenu za dobrovoljne priloge, zatim štale sa životinjama, kuhinje, praonice, cipelarnice, drvarnice i vrta. Dio odjeće peru ručno, kao što sami pripremaju ono što će pojesti.

– Počinješ sa sitnim obavezama. Primjerice, ne smiješ odmah baratati sjekirom ili pilom. Nije stvar u tome da je netko glup. Mora biti ponizan, prihvatiti obavezu i napredovati. Ništa nemaš na dobar dan, cijeniš stvari koje prije nisi vidio. Gledali smo utakmicu, što je dar – riječi su Josipove.

Prolazite li Kućarima, mjestom u kojemu je zajednica smještena, bacit ćete pogled na njihovo imanje, ali teško je vjerovati da ćete, ne znate li, pomisliti kako je riječ o zajednici. Barem mi nismo. Nema ograda, restrikcija, apsolutno su otvoreni u skladu s činjenicom da mogu otići i vratiti se u bilo kojem trenutku, iako program rehabilitacije traje, kažu, tri godine. Samoinicijativno, bez stvarne prisile, obavljaju poslove. Dio je to terapije koja, s druge strane, ne podrazumijeva oslanjanje na medicinu.

– U zajednici ne možeš uzimati terapiju, potrebna ti je liječnička potvrda kako bi ušao. Boli te glava? Nećeš dobiti tabletu. Preživi, sutra te neće boljeti. Vani se skini s tableta, pa ćemo ti pomoći. Ne možemo te vezati za radijator. Postoje ljudi koji su se liječili godinama, kako bi bilo da netko donese tablete – pitaju se, naglasivši kako će, naravno, posjetiti doktora ili zubara čime ne odbacuju medicinu.

– Namazat ćemo peršinom – uz smijeh dodaje Josip, komentirajući kako nisu svojevrsna sekta.

“Ovdje ima priča u koje ne biste povjerovali”

– Neki su do 16. godine uništili obitelji. Sa mnom u Biogradu bio je dečko koji je četiri mjeseca proveo u popravnom domu u Rijeci, a da nitko nije znao tko je on. Išao je na utakmicu iz Zagreba, napravio probleme, a nije imao dokumente i nije htio reći tko je. Tražili su ga roditelji, ali tko bi ga prepoznao? Malo dijete, ćelav, a na fotografiji plava kosa. Gljive, trava, droga, mlatio ljude. Ovdje ima priča u koje ne biste povjerovali – prisjeća se Josip.

A zašto su on i Marko uopće unutra, sigurno ste se do sada pitali. Kocka.

Složivši se, kažu – kad si ovisnik, gubiš koliko imaš. Neočekivano otvoreni ispričali su nam svoju povijest. U jednome dahu, bez zastajkivanja, svjesni onoga što su činili. Josipu je, inače, ovo druga runda u zajednici, nakon što ju je prije sedam godina napustio na svoju ruku. Smatrao se spremnim okrenuti novu stranicu. Nije bio.

–  Nisam kockao, ali nisam promijenio način života. Mnogo se toga natrpalo, život se srušio u tjedan dana. Izgubili smo milijunske poslove, upali u dugove, majka se razboljela i kasnije preminula. Mislio sam, sve je na mojim leđima. I, eto, ode Josip na rulet. Usred obiteljske tragedije, s trudnom ženom, sve sam začinio. Bio sam nakupina jada i bijede. No, danas sam daleko od te situacije. Dijete se rodilo, sa suprugom se često viđam. Teško joj je, ostalo je puno problema. Radimo na tome da mi oprosti, da iščisti to iz sebe, da budemo pravi muž i žena – govori Josip kojemu se u glasu osjeća olakšanje.

Čim sam ustao, otišao bih na kocku, započinje Marko, gotovo ne vjerujući vlastitim riječima. Ali, tako je bilo, pa i puno strašnije. Ljudi su patili tijekom deset problematičnih godina.

– Živio sam dva života, jedan u kojemu sam živio s curom i drugi u kojemu sam kockao. Gubio sam, dobivao, budio se i planirao kome što moram lagati, posao uopće nisam doživljavao, bio sam lijen. Cura, koja je kasnije postala žena, ništa nije znala. A kada je saznala, rekla je: Marko, zajednica ili se rastajemo! Rekao sam da ću ići svugdje, ali u zajednicu nikada. Bio sam izgubljen, trebao sam pomoć. Malo po malo, na razgovorima sam vidio drugačije ljude od onih s kojima sam se družio. Dobro su izgledali, zdravo, razgovarali su. Nikada to nisam vidio. A ja? Podočnjaci, potonuo, nikakav. Rodila se u meni volja da pokušam – ispričao je Marko.

Danas, nažalost, više nisu u braku. Jednostavno, otišla je svojim putem. Iako mu je bilo teško prihvatiti rastanak, ne krivi je.

– Spasila mi je život, ne znam gdje bih danas bio. Ovisnika moraš pritisnuti. Tražio sam jednu dlaku za koju bih se uhvatio i okrenuo je, samo da je popustila. Ali nije. Ispunila je svoju misiju. Rekao bih da za ovisnika postoji jedna osoba preko koje Bog može djelovati, koja te može nagovoriti – siguran je u ono što govori.

“Razlika između ovisnika i drugih osoba su prioriteti”

Dio ovisnika odustane na pripremnim razgovorima, dio netom nakon ulaska. Kako bi ostali što duže, kako bi spasili što se spasiti može, prvih mjesec dana dodjeljuje im se anđeo čuvar. Tako oni imenuju starijeg, iskusnijeg člana koji novopridošle uvodi u zajednicu, provodeći s njima 24 sata dok se ne aklimatiziraju. Tim se postupkom rađaju prava, cjeloživotna prijateljstva. Mreža se širi učestalim selidbama, premještanjem bivših ovisnika diljem Hrvatske, ali i Europe, čime proživljavaju dodatni test.

– Razlika između ovisnika i drugih osoba su prioriteti, ciljevi – misle.

Napuštajući zajednicu, postavljali smo si pitanja koliko su metode ispravne, slažemo se ili ne s njihovim riječima te raspravljali kolika je mogućnost da se izlaskom vrate svojim katastrofalnim navikama. U konačnici, ne znamo, ali se nadamo kako će nastavak njihovih života biti bolji od onih u kojima su se našli.