U malom mjestu Jarčani kod Križevaca živi čovjek koji, čini se, može sve. Naizgled, on je običan, uzgaja pse i s njima ide na natjecanja. No, njegov je život bio obavijen bitkom koju je vodio za vlastiti život. On je Dalibor Peršin, a ispričao nam je svoju životnu priču koja se od teške i naizgled neizlazne, pretvorila u čudesnu, lijepu i hvalevrijednu.

Naime, Dalibor se bavi uzgojem njemačkih ovčara, a kroz njegove je ruke i trening prošla su točno 272 psa. Velika priča stoji iza brojnih medalja i pehara koje krase jednu cijelu prostoriju u njegovoj kući. Sve je počelo kada je završio policijsku akademiju. Želio je raditi na policiji sa psima. Međutim, postavili su ga u tajnu službu i tamo je nakon 33 dana rada dobio metak te je ostao paraliziran.

– Stradao sam na dužnosti. Moj šef, kolega, nenamjerno me napucao neispravnim oružjem. Stradao mi je bubreg, jetra, 12. prsni kralježak, leđna moždina i bilo je pitanje hoću li preživjeti. Doktor mi je rekao da sam jedva izvukao živu glavu te da ću zauvijek biti nepokretan. Da ću iz kreveta moći jedino u invalidska kolca. To je bila najbolja prognoza. No, zahvaljujući njegovim riječima ja sam se zainatio, bio uporan. Znao sam ga pitati kada ću početi osjećati noge, a on mi je odgovorio da iz mene nikad neće biti ništa. Bio sam živi mrtvac, imao sam samo 18 godina. Međutim, snagom volje i obukom sam već nakon tri mjeseca počeo polako hodati. Trenirao sam i išao na operaciju jetre paralelno, imunitet mi je bio na nuli, imao sam 60 kilograma na svojih metar devedeset. Tada su počeli vjerovati u mene – ispričao je Dalibor početak životnog puta kojeg danas živi.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Iz Zagreba su ga poslali u Varaždinske toplice pa su ga vratili nazad jer je tamo skoro umro te je išao na operaciju. Zatim je opet išao u toplice. Kada se jetra obnovila, krenuo je minimalan oporavak. Produžili su mu boravak zahvaljujući njegovom radu, trudu i ustrajnosti jer je jako napredovao, a potencijal su prepoznali u toplicama.

– Isto tako, obećao sam im da ću trenirati kada dođem kući, a tako je i bilo. Tako sam se u toplice vratio u boljem stanju, nego sam otišao. Svi su bili u šoku i iznenađeni napretkom. Kupio sam si utege, a sada imam kod kuće teretanu i traku za trčanje, uložio sam sve što sam imao u preparate, vitamine i proteine, časopise i knjige za učenje o treniranju za sebe, ali i za pse, a sve kako bi se oporavio. Moje metode za oporavak su bile šokantne. Imao sam pokret u nogama, ali nisam imao osjet, kada sam hodao po mraku pao sam jer nisam imao ravnotežu. Recimo, kada ljudi stanu na tlo, to i osjećaju, ja nisam. Sa štakama sam u to vrijeme išao po brijegu i po snijegu, po izoranim oranicama. Bio sam ustrajan i vjerovao sam da ću jednoga dana u potpunosti i samostalno moći hodati. Padao sam, ali sam se i dizao. Također, kupio sam si utege za noge te se svakodnevno tako šetao do sela deset kilometara i nazad – ispričao nam je Dalibor čija je priča nevjerojatna i inspirativna.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Kirurg koji u njega nije vjerovao rekao mu je da će jednog dana njegov slučaj zabilježiti u svojoj knjizi kao slučaj medicinskog fenomena. Daliborova ovojnica na leđnoj moždini se regenerirala, a navodno je dokazano da se ne može oporaviti. Međutim, po novim istraživanjima situacija je ipak povoljnija te stručnjaci daju šanse oporavku, a Dalibor je pravi primjer toga.

Čovjek koji ga je nenamjerno ranio puno mu je pomogao i dogovarao preglede u Zagrebu, a za svaku pomoć mu je zahvalan. Tu počinje priča sa psima.

– Zapravo sam psa imao i kada sam bio u bolnici, ali mi ga je susjeda otrovala pa se pokušavam ne previše vezati za njih. Tetak mi je zatim poklonio kujicu koja je bila sa mnom kada sam se oporavljao i hodao na štakama. Puno mi je pomogla, bio sam tada sam sa sobom, nisam nikamo išao, nisam se ni s kim družio, samo sam trenirao. Trebao mi je pas. Sjećam se kada sam došao nakon nekog vremena kod kirurga s jednom štakom, ostao je u šoku. Ali, sljedeći put došao sam bez štaka, uvjeravao me da je to nemoguće, da je čudo. Moj je oporavak otišao u dobrom smjeru, a zahvaljujući psima, radu i trudu na sebi, ali i na njima jer su mi služili kao terapija nisam završio na drogama i alkoholu. Hvala Bogu mentalno sam zdrav iako sam na najgore pomišljao u najgorim fazama života, kada sam bespomoćno ležao. Imao sam snage samo da uzmem žlicu sa stola – prisjeća se Dalibor.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Danas on hoda kao da nikada nije bio paraliziran, a sa svojim psima ide na razna prvenstva, ona tragačka izgledaju tako da sa psom stane pred suca i on ih upućuje da krenu.

– Tada se ja obraćam psu, kažem mu da krene i on počne tragati. Pas mora naći sedam predmeta, ima prave i oštre kutove, polukrug, lažni trag. Svaki predmet mora pokazati osim lažnog. Na kraju se odjavimo i pogledamo kako stojimo, koliko smo izgubili bodova na predmetima, linijama, je li pas pouzdan i siguran u sebe. Iznesu nam pozitivne i negativne činjenice samog traganja – objasnio je on.

Najbolji rezultat na svjetskom prvenstvu bio mu je 24. mjesto 2010. godine, riječ je bila o tragačkom prvenstvu. Te je godine Hrvatska imala prvi put plasman na svjetskom prvenstvu. Oba člana ekipe imala su plasman.

– Tada smo bili na drugoj trećini na tablici ukupnog poretka. Uza toga su se rezultati počeli nizati jer prije toga nije bilo iskustva ni volje u Hrvatskoj. Jedan je od razloga i taj da je trening za psa tragača vrlo zahtjevan. Ipak, imam najviše medalja s prvenstva na razini Hrvatske, na svjetskim prvenstvima dobio sam za uspomenu medalju i bokal, a prva tri mjesta dobiju službeni pehar – rekao je Dalibor koji nam je otkrio i koje natjecanje smatra svojim najvećim uspjehom.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

– Moj najveći uspjeh je taj što sam s izložbenim njemačkim ovčarom jedne godine kvalificirao na tri svjetska prvenstva i na sva tri na različitim programima sam imao prolaz. Ne znam je li itko to uspio. To je za svakog trenera dokaz da vrijedi te da ima iskustvo i znanje. Ali i dokaz da je izložbeni pas kvalitetan te da može te programe savladati. On nema šanse za prvo mjesto, ali u nekim disciplinama je među prvih 50 od 180 što je veliki uspjeh – naglasio je.

Trening mu oduzima pet, deset do 45 minuta dnevno, a za tragača tri sata. On zahtjeva mnogo vremena. Ponekad trening traje i nekoliko sati.

– Moram prvo sam sjesti u automobil, postaviti trag deset kilometara odavde, vratiti se i za dva sata opet otići postaviti lažni trag. Potom uzeti psa, otići s njim na livadu, napraviti trening s njim, istrčati ga i motivirati. U jednom takvom danu izgubim četiri sata sigurno i napravim 50 kilometara. Treba naći i slobodnu parcelu jer ima ljudi koji nas potjeraju sa svoje parcele – objasnio je.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Počeo je s uzgojom njemačkih ovčara izložbenog i radnog tipa 1999. godine, točno prije 20 godina, a danas ima 7 kuja u uzgoju, ali dvije nisu imale legla.

– Ne znam još u čemu je problem. Cilj mi je imati pet kvalitetnih kuja i jednog natjecateljskog psa. Jer je vrlo bitno da mogu o pet legla voditi brigu na razini godine. Čim ih ima više može se dogoditi da ne izvučem potencijal od nekog od pasa ili pak nemam titule, nema interesa ni cijenu za prodaju – rekao je Dalibor.

Svaki pas godišnje minimalno na ishranu, navodi, troši dvije do tri tisuće kuna. Ako u obzir uzme i natjecanja koja se plaćaju 150 kuna tu su i troškovi pa i gorivo, veterinar i čipiranje, a ide i u Čakovec dva puta tjedno.

– Riječ je o Kinološkom športskom klubu Schamano u Čakovcu gdje treniram već pet godina i nastupam za njih. Njihov sam član, a to je klub koji se bavi isključivo radom sa psima. Znači samo trag, poslušnost, obrana i napad – objasnio je Dalibor koji je ujedno i internacionalni sudac prve kategorije.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Sve o treningu pasa prvo je učio iz knjiga, a kada se počeo oporavljati s kujom išao je na sve seminare po cijeloj Hrvatskoj.

– Najviše sam ipak naučio na natjecanjima i u samom radu sa psima. Svaki je pas priča za sebe, moram biti strpljiv i psiholog za psa. Moram procijeniti kakav je, može li se s njim na igru, maženje ili na autoritet. Važna je i procjena što mu odgovara i kako se ja postavim prema njemu. Moram biti dosljedan metodama kojima učim psa. Ljubav dolazi na kraju. Kada s njim sve prođem. U treningu se morate podnositi i veseliti se njegovom napretku, a svakog psa zavolim kroz rad i druženje s njim – rekao je Dalibor koji je lijek, sreću i mir pronašao sa životinjama.

Imena njegovih njemačkih ovčara lijepa su i posebna. Gejša Vonhouse Dalibor (Gejša u Daliborovoj kući), Zara Vonhouse Dalibor, Alfa Vonhouse Dalibor, Zeli Vonhouse Dalibor, Tara Vonhouse Dalibor, Tafi Vonhouse Dalibor, Nik Vonhouse Dalibor.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

On je iz svoje teške životne situacije, iz kreveta na kojem se mogao prepustiti i umrijeti izvukao najbolje. Ustrajnost, vjera, hrabrost i nada. Dalibor danas živi životom običnog čovjeka, ali on nikako nije običan. Izvukao se iz pakla radeći na sebi i na svojim životinjama.

– Zbog nesreće koja mi se dogodila tu sam di jesam. Netko je jednom rekao da je Bog namijenio najveće planove za ljude pred koje je postavio najveće patnje, vjerujem da je tako. Stavljen sam pred test koji sam položio – rekao je ovaj veseli čovjek koji se bavi i pošumljavanjem parcela, već je zasadio 10 tisuća sadnica šume, a ima i tovne panonske kuniće.

čitam...