SPORTSKA ŽIVOTNA PRIČA

FOTO/VIDEO Ivica ‘Terror’ Trušček sijao je strah u neljudskom broju mečeva, htio je postati ninja i mučio se u Big Brotheru: Možda ne bi rekli, ali zapravo sam sramežljiv

Potpuno iskreni MMA borac iz Svetog Petra Orehovca, poznatiji kao Terror, u našem razgovoru dotaknuo se sportske karijere, obitelji, privatnog posla, vremena provedenog u Big Brotheru i još mnogo toga.

18:36h
0
Ivica Trušćek Terror // Foto: Matija Gudlin
Foto: Matija Gudlin

Ako je cilj graditi uspješnu karijeru i zaraditi novac, onda sam se nelogično ponašao. Prva je to rečenica Ivice Truščeka, u kojoj je sažeta sva njegova osobnost, suprotna MMA borcima među koje se i sam ubraja.

– Terror? – upitao je jedan od mještana na upit zna li gdje je Ivičin dom, uputivši nas, potom, na drugi kraj Svetog Petra Orehovca, mjesta u kojemu Trušček živi.

Pronašli smo ga, ispričali mu ukratko kako je tekla naša potraga za njegovom adresom, čime se razgovor zakotrljao.

– Nisam bahat, tko me poznaje zna da je suprotno. Iako od toga nema koristi, lijepo mi je kada me prepoznaju i kažu da su gledali moj meč – kaže Trušček.

A njegovih mečeva mogli su vidjeti abnormalno puno, čak 70! Od toga je score tijesno prevagnuo na pozitivnu stranu, 38 pobjeda nasuprot 32 poraza, prema službenoj statistici. Prosječno, od 24. do današnje, 35. godine, godišnje je imao sedam nastupa. Za usporedbu koju je sam iznio, normalan tempo UFC boraca su dvije ili tri borbe tijekom 12 mjeseci.

– Važnije od pobjede, u jednom dijelu karijere, bilo mi je boriti se. Ulazio bih u mečeve, iako sam znao da ću izgubiti. Nitko me nije tjerao na borbe, želio sam ih. Dokazivao sam se samome sebi. Volio sam biti u centru pozornosti, testirati se – izjavio je, iznenadivši nas.

Ivica Trušćek Terror // Foto: Matija Gudlin
Ivica Trušček s dvoje, od svoje troje djece // Foto: Matija Gudlin
Mali dečec u odraslom telu

– Meni MMA nije nasilje ili tučnjava, već šah s tijelima. Postoji more tehnika, zbog čega isključivo s brzinom i snagom ne možeš doći dalje od početnog nivoa. Potrebno je biti strpljiv, smiren i učiti. Razumijem ako netko to vidi kao nasilje. Ali, fizička i psihička priprema iznimno su važni – smatra.

U jednome trenutku pojašnjava kako voli pogađati prednji direkt, za njega podcijenjeni udarac, savladavati protivnike double leg rušenjem ili giljotinom. Pogodiš li 20 ili 30 puta nekoga malom rukavicom u nos, kaže, a on nema odgovara, tada si pobijedio.

Ivica Terror Trušček // FOTO: osobna arhiva
Foto: Privatna arhiva

– Znam da nije uobičajeno, ali tijekom 70 borbi u “kavezu bez pravila” nisam imao nijednu ozbiljniju ozljedu. U moj stil ugrađen je gard jer stojim bočnije, ne frontalno. Puno me teže udariti s power strane. Borbe sam, većinski, izgubio polugom ili gušenjem te na bodove. Volim udarati, ali uz obranu. Nazvao bih to tehničkom-agresijom – priča, duboko uživljen.

Minutu kasnije, pak, s neupitnim osmijehom i veseljem promatra Ivu i Janka, uz najstariju Laru koja je bila u školi – svoju djecu. Truščekovo je to, zapravo, pravo izdanje, ono malog dečeca u odraslom telu, kako je samoga sebe okarakterizirao, željnog zabave. Uživao je boreći se, što je sportu koji nerijetko završava krvlju zamrljanim ringom teško povjerovati.

– S dvadeset poraza manje možda bih dobio deset tisuća eura po meču, ne tisuću. Opet, tada ne bih uživao. Nije me uvijek zadovoljavao isključivo rezultat. Pitanje je hoćeš li manje uživati i dobiti više novca za meč, ili obrnuto. Imam staru kuću, gdje god dođem imam najstariji automobil. Ne treba mi puno, nisam željan, ne znam, novog BMW-a. Možda, čak, ne bih ništa promijenio – zamišljeno kaže Trušček, dodajući kako je gotovo sav teško zarađeni novac potrošen na treninge, pripreme i benzin koji je automobil “progutao” prilikom putovanja.

‘Moj score ne govori cijelu priču, ne govori da sam bolji od onoga što bi netko zaključio’
Ivica Trušćek Terror // Foto: Matija Gudlin
Foto: Matija Gudlin

Da nastavimo u paradoksalnom tonu, Trušček sa sigurnošću kaže kako bi radije izgubio u atraktivnoj, nego pobijedio u dosadnoj borbi, pa da ljudi fućkaju. U korak s time ide činjenica kako praktički sve njegove borbe završavaju prije isteka vremena, odnosno nokautom, što ga čini atraktivnim borcem.

– Moj score ne govori cijelu priču, ne govori da sam bolji od onoga što bi netko zaključio kada bi pogledao omjer poraza i pobjeda. Dogodio bi se presedan kada bi me UFC uzeo, bez obzira što više od 90 posto mojih borbi završi prije službenog kraja. Sve pada u vodu kada se vidi broj poraza – dodaje.

Opisujući stanje oko postojanosti brojnih borilačkih organizacija, jednostavno kaže – Divlji zapad. Tko god se sjeti, s ciljem zarade, otvara dvoranu, zove borce i naplaćuje ulaznice. Samo je potrebno osmisliti ime, govori. U slovenskom WFC-u (World Freefighting Challenge) okitio se naslovom prvaka koji je dvaput obranio. Organizacija je to pod čijim je okriljem odradio većinu svojih mečeva, iako ima i drugih. Aktualan je njegov niz od šest uzastopnih pobjeda, s time da ni sa kim nije potpisao ugovor na dulje razdoblje.

‘Sve bi bilo bolje da sam ih slušao’

Ljubiteljima borilačkih vještina, Truščekove statistike, sportske mane i vrline te druge kuloarske informacije vjerojatno su poznate. No, kao otvorena osoba, što mu neki i zamjeraju, bez problema upustio se i u priču o obiteljskom poslu.

– Tata i mama 1992. godine osnovali su tiskaru. Nagovarali su me da upišem Grafički ili neki drugi fakultet. Tata je umro prije deset godina, a firma se raspala. Trenutno samostalno, što nikad nisam htio, radim grafiku. Da sam išao u Zagreb na faks, upoznao bih mnogo ljudi i naučio bolje raditi. K tome bih mogao svakodnevno trenirati. Sve bi bilo bolje da sam ih slušao – smatra Trušček.

Posljednjih godinu i pol živi, dakle, od privatnog obrta. Među ostalim, radi tisak na majicama, pozivnice ili blokove.

– Trebao bih više tražiti posao, nuditi se, potruditi. Možda budem više kada se prestanem boriti. Zapravo sam sramežljiv. Razmišljao sam malo o samome sebi. Ne razgovaramo li o MMA, o području koje razumijem, ljudi bi rekli da sam mutav – izrekao je, ponovno nas zaprepastivši svojom iskrenošću.

Ivica Trušćek Terror // Foto: Matija Gudlin
Foto: Matija Gudlin

Ono što, pretražujući internet, nećete pronaći, jest podatak da je Trušček radio u vojsci. Je li, uopće, potrebno reći kako je sve, pa i najmanji detalj, iznio u treptaj oka, bez dlake na jeziku, kako se voli reći?

– Htio sam biti specijalac. Nisam želio biti obični vojnik, već ninja. Danas mi je to glupo izgovoriti, ali tako je bilo. Razočaralo me što svega par ljudi radi posao koji sam htio. Glupe straže za srednji ili mali novac u Gospiću nisam želio. Nema života, ljudi iz dosade piju kao da sutra ne postoji. Dao sam otkaz nakon šest mjeseci – prisjeća se.

Osebujan privatni život obilježilo je razdoblje provedeno u Big Brotheru, popularnom showu. Prema njegovim tvrdnjama, ponudu za ulazak u kuću prihvatio je tek iz trećega puta.

– Ušao sam čisto radi novca. U mjesec dana zaradio sam četiri plaće. Bilo je užasno, ne bih to ponovio, osim kada bi to bio jedini način za prehraniti obitelj. Traže od tebe dramu, makar i izmišljenu. Nisam im to mogao dati, iako razumijem kako se to gleda. Nedostajala su mi djeca, trening i mir. Puno su mi platili kako ne bih radio ništa, ali svejedno se toga nerado prisjećam – u grču govori.

‘Hoćeš li doći do nečega, moraš raditi stvari koje ti se ne sviđaju’

Majka, s kojom je iznimno blizak, te pokojni otac nisu bili oduševljeni njegovom upletenošću u borilački svijet, vidjeli su sport kao nasilje, opasnost.

– Mama i danas, kada joj kažem da idem u Rusiju boriti se, pita moram li baš. Ponaša se kao da mi je to tek sada palo na pamet – uz smijeh kaže.

Ivica Trušćek Terror // Foto: Matija Gudlin
Foto: Matija Gudlin

Zanimljivo je, stoga, vidjeti kakvim očima danas gleda. Jer, i on je roditelj.

– Djeci ne bih branio borbe. Jednako tako, ne bih branio, recimo, Janku kada bi želio biti baletan. Moraš raditi ono što voliš kako bi bio sretan. Nije svaki trening uživancija, i sam se ponekad moram natjerati, no hoćeš li do nečega doći, moraš raditi i stvari koje ti se ne sviđaju. Pomogao bih im koliko mogu, prvenstveno bismo radili na obrani kako ne bi dobili previše udaraca – oprezan je Trušček.

Otvaranjem vlastita kluba u Križevcima, prije tri godine pokušao je pomoći sugrađanima željnim znanja potrebnog za preživljavanje unutar ringa.

Ivica Trušćek Terror // Foto: Matija Gudlin
Foto: Matija Gudlin

– Na prvom treningu nije bilo mjesta za parking. Danas treniram kod kuće, u podrumu punom vlage. Dolaze dva čovjeka, 22-godišnjak i 27-godišnjak. Mnogi su odustali shvativši koliko je potrebno učiti, uložiti vrijeme i volju da bi došao na natjecanje, a kamoli dobio novac. Vjerojatno bi ostalo više da sam radio zabavne treninge. Nisam htio zaraditi, za mene to nije bio posao. Želio sam pomoći dečkima – prepričava.

Otkrio nam i je kako, za sada, njegovi mališani nisu osobito zainteresirani za borilaške vještine. Hoće li ikada biti, ostaje za vidjeti. Sigurno je kako će im tata moći prenijeti brdo znanja. A do tada će proći neko vrijeme. Siguran u sebe, naglašava kako će se boriti dok se fizički osjeća sposobnim pobijediti.

– U moj mozak više ne stane nova tehnika i promjena stila. Za nešto naučiti, shvatiti i primijeniti potrebno je više godina. Trenutno mi je najvažnije da se mogu boriti 15 minuta svojim stilom. Ja sam gotov proizvod – zaključio je.

Ivica Trušćek Terror // Foto: Matija Gudlin
Foto: Matija Gudlin
Ivica Trušćek Terror // Foto: Matija Gudlin
Foto: Matija Gudlin
Ivica Trušćek Terror // Foto: Matija Gudlin
Rukavice su spremne, odmah ispred malene dvorane // Foto: Matija Gudlin

čitam...
Loading...