Luka Vlašić napunio je 81 godinu, no njegova energija, volja za radom i ljubav prema stvaranju nisu ni najmanje oslabjeli.
S nevjerojatnom predanošću, punih deset godina, vlastitim je rukama u Podravskim Sesvetama gradio umjetničku etno kuću za odmor, koja s ponosom nosi njegovo ime – Luka. Od temelja do krova, svaki je dio prošao kroz njegove ruke, a kada je kuća bila gotova, posvetio se izradi namještaja.
Nakon kuće, tri je godine radio namještaj
– Bez volje se ništa ne bi moglo. Gledao sam da to bude starinska kuća, baš onakva kakve su nekada bile. Kad sam završio s gradnjom, još sam dvije-tri godine izrađivao namještaj – vrata, prozore, ormare, krevete, kuhinju, sve od hrastovine – priča nam Luka s ponosom.
U njegovoj kući nema ni jednog komada namještaja, ni bilo čega drugog, što nije sam izradio, a svaki pedalj prostora odiše toplinom ručnog rada i duhom prošlih vremena. Njegove rezbarije su posebna priča – svaki detalj, svaki motiv nosi priču o prirodi, životu i tradiciji.
– Najviše volim rezbariti motive iz šume – cvijeće, drveće, životinje. Nikada ne razmišljam o tome koliko treba vremena, nego krenem i radim. Samo za jednu ružu na ormaru treba mi pola dana – pokazuje nam on s osmijehom.
Ručno izrezbarena ograda na terasi sa slikama iz prošlosti
Posebnu pažnju odmah privlači ručno izrezbarena ograda terase, na kojoj su oživljene slike starinskog načina života. No kada zakoračite unutra, u svijet topline, drva i umjetničkog rukopisa, shvatite pravu veličinu Lukinog djela – sve je njegovih ruku djelo, a dojam koji ostavlja gotovo je nemoguće opisati riječima.
Luka je po struci zidar, a kada se umirovio, nije mogao zamisliti život bez rada. Njegova radoznalost i upornost nisu mu dale mira.
– U toj smo kući othranili gluhonijemu susjedu. Kad je preminula, mi smo preuzeli kuću i ja sam počeo graditi – prisjeća se Luka.
Srušio je staru kuću i, po uzoru na njen izvorni izgled, podigao novu, dajući joj pritom vlastiti pečat.
Kuća privlači turiste iz cijelog svijeta
– Rođen sam kraj šume i oduvijek mi je drvo bilo pri ruci. Bavio sam se pčelarstvom, trebao mi je hobi, pa sam kupio hoblericu pa drugi alat i tako je sve krenulo – priča Luka, pokazujući svoje nevjerojatne rukotvorine.
Njegova vizija se ostvarila. Prije petnaest godina sanjao je da će njegova kuća, smještena na rubu sela, privlačiti turiste iz cijelog svijeta – i danas su njegovi gosti iz Australije, Engleske, Njemačke, Austrije, Italije, Poljske, Češke, Mađarske, a uskoro očekuju goste iz Amerike.
Luka i njegova kći Sanja, koji zajedno brinu o kući, srdačni su i jednostavni domaćini koji svakog gosta dočekuju s osmijehom, toplom riječju i diganim kolačima s orasima i makom. Njihov dom nije samo kuća – to je priča, naslijeđe i živa uspomena na neka prošla, sporija i iskrenija vremena.
Dolaze kupci, ali za Luku kuća nema cijenu
Luka je sačuvao i predmete iz prošlosti, poput starih kola, bicikla bivše vlasnice, bačava, a na tavanu je smjestio mali muzej – tkalački stan, staru Singericu te ručno vezenu posteljinu, vanjkuše i tkanine.
Njegova kuća privlači i brojne kupce, no za Luku ona nema cijenu.
– Dolaze ljudi, nude novac. Prije tri godine nudili su mi sto tisuća eura, ali ja ju ne bih prodao ni za kakve novce. Ona ostaje u mojoj obitelji – kaže odlučno.
Luka ne staje, planira izgraditi još jednu kuću
No iako bi se mnogima ovo činilo kao nevjerojatan pothvat, koji možemo slobodno nazvati i remek djelom, Luka ne planira stati.
– Iza kuće je štagalj, tamo namjeravam sagraditi još jednu kuću. Ništa nije nemoguće! A planiram živjeti preko sto godina! – smije se Luka, dok mu se u očima nazire novi projekt.
