4.9 C
Koprivnica
Utorak, 16. travnja 2024.
No menu items!
- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -
križevčanka

FOTO/VIDEO Najljepša hrvatska nogometašica Tihana Nemčić danas žari i pali po Čizmi, a nama je otkrila kako je sve počelo i što ju čini sretnom
F

Shvatila sam da je biti trener najljepši mogući način da zadržiš ljubav prema igri prenositi znanja i iskustva dalje. U početku sam trenirala mlađe uzraste dječaka i djevojčica u NK Križevci, zatim u Velikoj Gorici, Vrbovcu i u talijanskoj Breganzi gdje sam igrala futsal. Nakon toga radila sam s djevojčicama u ŽNK Agram i Rijeci, govori ona.

Ne propustite

Na Bukvićevom igralištu u Križevcima rodila se ljubav koja živi već gotovo 20 godina. Nije to ljubav između dvije osobe koja vam je možda prva pala na pamet, niti dijete nastalo kao produkt ljubavi muškarca i žene. Dio priče je točan, zaljubila se jedna djevojka, ali ne u dječaka, već u nešto drugo – u loptu. Tada djevojka, a danas odrasla žena, sada živi nogomet. Ona je Tihana Nemčić, rođena Križevčanka koja s ponosom radi i živi ono što voli.

– Sve je počelo na Bukvićevom igralištu u mojim Križevcima, tamo negdje 2000. godine. Sjećam se ljeta koja smo moja najbolja prijateljica Ana i ja provodile na bazenu, a u pauzama od kupanja bi skočile preko ograde na betonac i gledale naše vršnjake kako igraju nogomet. David, Vjeko i Josip bili su najbolji mali nogometaši u gradu. Oni su po cijele dane bili tamo, ‘naganjali’ tu jednu staru loptu koja nas je na kraju povezala u veliko prijateljstvo, a meni ispisala budućnost. Gdjegod smo išli, išla je i lopta. Natjecalo se u tehniciranju i gađanju prečki ili rašlja. Kasnije smo išli na sladoled, najbolji sladoled ispod crkve Sv. Ane, i opet je lopta išla s nama. Ne može čovjek zamisliti i nije nekad svjestan da mu život oblikuju stvari poput jednog ručnika otetog u šali na gradskom bazenu, jednog starog igrališta i jedne nogometne lopte – prisjetila se Tihana najljepših dana.

No, njena prva ljubav bio je ples. Još kao malena djevojčica zabavljala bi svoje doma s različitim koreografijama koje je vidjela na televiziji. Izvodila bi step, razne plesove, ali najviše od svega voljela jebalet.

Foto: Ustupila Tihana Nemčić

– Voljela sam delikatne pokrete, romantične i ‘teške’. Dugo sam vremena hodala po tankoj metalnoj ogradi svoje susjede Ivke i susjeda Đure. Izvodila bi ravnoteže, piruete i zabavljala susjedstvo. No, jednu je noć pala kiša i ograda je ostala mokra. Drugo jutro, po navici odmah nakon buđenja, otrčala sam preko ceste da izvedem neki svoj ples. I to je bio zadnji pokušaj da postanem balerina. Pala sam i pri padu jako teško ozlijedila rebra i više nikad nisam ni pomislila na nešto takvo. Postala sam nogometašica, ali sam godinama nastavila plesati u svoje slobodno vrijeme. Bila sam i atletičarka. Moj trener Drago Palčić usadio mi je ljubav za trčanjem i naučio kako se boriš sam sa sobom na stazi, to su pokloni koje s ljubavlju čuvam još i dan danas. Uvijek trčim. Slobodan si kad možeš uživati u tome – rekla je.

Njen prvi (neslužbeni) klub bili su njeni Križevci. Tamo ju je trener Tina primio da trenira zajedno s dječacima. Zatim je otišla u ŽNK Maksimir, današnji Dinamo, i u njemu je provela većinu svoje nogometne karijere. No, njena prva ljubav ipak je ostao mali nogomet, futsal. Njega je igrala u klubu koji je osnovala zajedno s kolegama studentima. S Alumnusom je osvojila prvenstvo Hrvatske i Kutiju šibica, na što je jako ponosna.

Foto: Privatna arhiva

U raznim Tihaninim intervjuima provlači se ime Tine, križevačkog trenera. Antun Bednaić poznato je ime križevačkog sportskog života, a velika se tuga prolomila krajom kad je stigla vijest da je preminuo. Tina nije samo u Tihaninom životu imao veliki značaj, već u životu mnogih sportaša.

– Ja još uvijek vidim njegovo lice kako mi se smiješi, naslonjen na prozoru svoje kući na putu kojim uvijek prolazim. Taj prizor nikad neću zaboraviti jer je upravo taj događaj u danu bio moja nada za ulazak u nogometni svijet. Naime, kao 12- godišnja djevojčica, u gradu u kojem djevojčice nisu igrale nogomet, molila sam se Bogu svakog dana da ga sretnem na tom istom mjestu. Na tom sam istom prozoru ostavila svoje prvo pismo: „Treneru Tina, molim Vas da mi dozvolite da dođem trenirati s Vama“.. Što reći o tom čovjeku nego zahvaliti što nam je prema nogometu usadio jedino što važi – poštovanje i ljubav. I što je pročitao moje pismo. I rekao „Dođi“ – prisjetila se Tihana.

– Sada igram futsal u Cagliariju, prije toga sam bila u Breganzi. Ne postoji neko objašnjenje zašto sam odabrala Sardiniju. Dvoumila sam se između ponude iz Rima i ove iz Cagliarija. Noć prije no što sam se odlučila gdje ću usnula sam neobični san – sutradan me podsjetio na nešto toplo, sunčano i mirno i tako sam pomislila da je bolje ići tu gdje sam sada – otkrila je sjajna nogometašica koja je s ponosom nosila i dres reprezentacije.

Foto: Renato Branđolica

Nastupi za nogometnu reprezentaciju bili su joj veliko priznanje i čast, pogotovo jer je predstavljala svoju obitelj i svoj kraj. Igrala je za reprezentaciju do 19 godina, a kasnije i za A vrstu te je skupila 16 nastupa. U nogometu je krenula kao napadač, prvenstveno zbog svoje brzine. Kasnije se našla na poziciji desnog bočnog igrača.

– Trenutno igram futsal no smatram da su mi, kao i u nogometu, uvelike pomogle brzina i izdržljivost kao fizičke komponente. Imam dobar pregled i čitanje igre, a sada mi najviše od svega pomaže iskustvo. Možda sam mogla više poraditi na tehnici kad je bilo vrijeme. Moja sreća je zaokružena nastupima i u futsal reprezentaciji koja je u rujnu prošle godine prvi puta igrala kvalifikacije za Europsko prvenstvo. Ostvarili smo prekrasan uspjeh, izborivši drugo mjesto u skupini te se time pozicionirali među osam najboljih europskih ekipa.

No, Tihana se često našla i s druge strane, odnosno u ulozi trenerice. Kao trener počela je raditi tijekom studija. Vrlo brzo je shvatila da će u nekom trenutku doći kraj igračkoj karijeri.

– Shvatila sam da je biti trener najljepši mogući način da zadržiš ljubav prema igri prenositi znanja i iskustva dalje. U početku sam trenirala mlađe uzraste dječaka i djevojčica u NK Križevci, zatim u Velikoj Gorici, Vrbovcu i u talijanskoj Breganzi gdje sam igrala futsal. Nakon toga radila sam s djevojčicama u ŽNK Agram i Rijeci. U međuvremenu sam jednu polusezonu radila u NK Viktorija. Bila sam trener u ženskim reprezentacijama do 17 i 19 godina te kasnije izbornica ženskih reprezentacija do 15 i do 17 godina. Ništa nikada ne bi mijenjala. Sve što mi se dogodilo imalo je smisla za dalje, sve je bilo jedna škola i zahvalna sam na svim prilikama koje su mi dane. Trenerski je posao najljepši na svijetu. Pričinjava mi radost mogućnost da dio onoga što sam proživjela igrajući i učeći mogu dati nekom drugom. Tako se čuvaju sve one dobre i lijepe stvari i u tome je sva ljepota – u jednom dahu govori Tihana.

Foto: Ustupila Tihana Nemčić

Nogomet je znan kao najvažnija sporedna stvar na svijetu. Tihana veliki nogomet voli igrati, gledati, analizirati i veseli ju pozicija nogometnog trenera. No, veliki nogomet ipak nije broj jedan.

– Futsal je promijenio moj život i objasnio mi tolike stvari. Nogomet poštujem, futsal volim. Cijeli život najviše me veselilo otići na školsko igralište i igrati mali nogomet sa svojim prijateljima Križevčanima. To je bila neopisiva radost. Putovala bi u Zagreb na treninge u ŽNK Dinamo, ali bi uvijek jedva čekala slobodne dane da otrčim na Bukvićevo, ili igralište donje škole ili ono gimnazijsko. Kao dijete ne vidiš dublje i samo želiš igrati. No, 2010. godine u jednom trenutku sve mi je postalo jasno. Prvi put sam zaigrala futsal sa ekipom Kineziološkog fakulteta i osjećala sam se mirno i veselo. Odmah sam znala da je to igra koju ne želim više nikad prestati igrati. Ne bi bilo pošteno da igram dva sporta jer se tako ni jednom ni drugom ne bih pošteno posvetila, a odabir je bio lak. Srce je samo odlučilo – priča ona.

Upitana što razlikuje veliki nogomet od futsala Tihana odgvara kratko, a jasno. Najveća je razlika u vremenu raspoloživom za donošenje odluka i djelovanje. Kad je u pitanju odmor, sportašima dobro dođe i mir.

Foto: Ustupila Tihana Nemčić

– U posljednje vrijeme si volim dati malo mira. Otvorim stare slike i gledam svoje ljude, one koji su tu i one kojih više nema. I tako, dam si duši da se smije i plače, da se podsjeti što je to zapravo važno i kako dalje – rekla je.

Za svoje dane u Italiji kaže da su uobičajeni. Najčešće se trenira jednom dnevno, obično popodne, ali za Tihanu to ne znači mirovanje do popodneva.

– Ujutro ustanem i odmah se na prvu veselim pripremi doručka. Odem biciklom ili odraditi trening u teretani. Kasnije pripremim ručak i istovremeno gledam Masterchefa što me jako veseli. Volim popiti čaj u poslijepodnevnim satima, čitam ili radim na kompjuteru, odem na trening sa ekipom i vratim se u stan. I onda opet jedem. Znam pripremiti jelovnik za cijeli tjedan, svako malo radim neki hrvatski specijalitet da odnesem na probu u klub. Orehnjača im je fina, makovnjaču nisu mogli „probaviti“. Svaki drugi vikend letimo jer smo u gostima pa tu izgubimo dva dana, a veselimo se domaćim utakmicama da ne moramo na avion – otkriva križevačka malonogometašica.

Foto: Facebook Tihana Nemčić

Činjenica jest da se u talijanski ženski futsal ulaže značajno više nego u Hrvatskoj. Pod nacionalnim savezom postoji natjecanje u tri lige po rangovima, dok uz to postoje i regionalna natjecanja. U talijanskom futsalu postoji preko 4000 registriranih igračica uz veliki broj stranih igračica, posebice iz Brazila, Portugala i Španjolske. Natjecanje je izvrsno organizirano, reprezentacija djeluje već dugi niz godina te ima značajno mjestu u svijetu futsala.

Tihanina želja jest da ostane vjerna sebi bez obzira na život. Ako bude svoja, sve će biti kako treba, govori ova sjajna nogometašica. A neispunjene želje? Od njih nema ama baš niti jednu.

Facebook komentari / dostupni ukoliko ste prijavljeni na svoj FB profil (Komentiranjem prihvaćate naše uvjete korištenja).

Ne propustite

- Oglasni prostor -
- Oglasni prostor -

Najnovije

UZBUNE I SLAVLJA U HRVATSKOJ SAHARI

FOTO/VIDEO Anđela Lenhard Antolin predstavila svoju knjigu priča za najmlađe inspiriranu đurđevačkim posebnostima

Anđela Lenhard Antolin, poznata đurđevačka novinarka u Gradskoj je knjižnici predstavila svoju knjigu priča za djecu "Uzbune i slavlja...
- Oglasni prostor -

Vezane vijesti

×