Adrenalinski šut u mozak

FOTO/VIDEO Skočio sam s najviše bungee točke u Hrvatskoj, ignorirao sve upute i izveo jedan od najčudnijih i najbizarnijih letova

17:00h
0

– Alo, momak. Jel skačeš ili ne?

– A ne znam, vidjet ću još, čekaj.

– Ajde, ako skačeš, moraš se potpisat sad, ljudi čekaju.

Momak je tako promišljao koju sekundu na Masleničkom mostu, mjestu s kojega se skače najviši bungee jumping u Hrvatskoj. Znate za bungee jumping, ono kada vas zavežu sajlom i puste da skočite na glavu s, u ovom slučaju, 56 metara. I još im platite za to, na ovom mostu 500 kuna.

– Ništa, neću – odmahnuo je rukom i pomirio se s tim da će gledati nekoliko svojih prijatelja kako se ohrabruju na jedan od najpoznatijih adrenalinskih doživljaja uopće.

“Jučer smo pokrpali ovo, valjda će izdržat”

Osobno, nisam neki ovisnik o adrenalinu. Ne prakticiram ekstremne sportove, ne ulijećem u “škare” na cesti, vodeni tobogani u meni izazivaju jezu, a optimalna razina uzbuđenja koja me zadovoljava je ona kada se odvažim probati jogurt kojemu je dan prije istekao rok trajanja. Ipak, godinama sam na ljetovanju gledao u taj most i mislio sam sebi “Jednog dana ću i ja skočiti”.

Zašto sam bio tamo baš ove godine? Ne znam ni sam, vjerojatno kriza ranih 30-ih godina kada mislite da ste doživjeli premalo za svoje duboke godine i da su svi oko vas zaokružene i ostvarene osobe s enormnim životnim iskustvom. Uglavnom, konačno sam se našao oko pola 5 nasred mosta, sunce je peklo, a ja sam gledao preko ograde u modro more i mislio si kako zapravo i ne izgleda tako strašno. Kasnije sam shvatio zašto nisam imao tremu – doživljaj skoka toliko je nadrealan da mi se mozak jednostavno nije mogao pripremiti na njega, nije postojalo niti jedno iskustvo koje bi bilo neka referentna točka za ovo. Kao da pokušate zamisliti kakav bi bio osjećaj da skakućete na površini Marsa. Čuli ste priče i znate da to iskustvo postoji, ali ne možete “osjetiti” taj osjećaj.

Nešto se počelo komešati u meni kada sam, nakon 45 minuta čekanja, osjetio sve kopče, sajle, zakovice i okove na nekoliko mjesta na tijelu, čime je jedan od ekipe odgovorne za skokove pokušavao osigurati da ne poginem. Odjednom krv udari u glavu i shvatite da se ovo zapravo događa i da ćete se za nekoliko minuta strovaliti u bezdan.

– Stani na rub platforme, skoči što dalje i stavi ruke iznad glave, kao da skačeš u vodu – kratke su i jasne upute koje sam ionako čuo kroz šum nervoze u svojim ušima.

“Tu nekaj ne valja, vidim samo crno pred očima”

Od svih tih uputa slijedio sam jednu jedinu, stao sam na rub platforme. Koliko se nije činilo strašnim gledajući preko ograde, toliko je užasavajuće kada se popnete tih nekoliko stepenica više i odjednom ispred vas nema ničega. Samo more. Ne patim od visinskih fobija, ali pogled na vlastite nožne prste ispod kojih se čini kao milijun kilometara udaljeno more, dok vjetar šiba oko mene, iz mene je izvukao spontanu psovku i automatski sam zakoračio unazad. Valjda sam shvatio da želim živjeti.

No, nevjerojatno je koliko vam malo treba i kako vam mozak automatski sluša naredbe u takvim trenucima. Tu sekundu kada sam mislio da nema šanse da skočim prekinuo je glas mladog Dalmatinca koji me koji trenutak prije kopčao svime i svačime i koji je, nadam se, vidio i bljeđe ljude od mene na bungee platformi.

– Ajde, ajde – rekao je mirnim glasom i to je bilo dovoljno da se vratim na poziciju. I zatim slušam odbrojavanje i skočim. Nekako.

“Ajde momak skoči više, tri i po sata smo tu već”

Ne znam kako su izgledali svi skokovi ikad napravljeni s Masleničkog mosta, ali prilično sam siguran da moj ulazi u top 5 najčudnijih, najnegracioznijih i jednostavno pogrešno napravljenih. Umjesto da skočim što dalje, samo sam se prevrnuo naprijed, a ruke ne samo da nisu bile iznad glave, nego nisam znao ni da ih uopće imam, radile su nešto svoje što je više nalikovalo na posljedice blagog moždanog udara nego na kontrolirani pokret.

Slobodni pad traje 2-3 sekunde, tijekom kojih vam se vidno polje ubrzano sužava u jednu točku, zvuk nestane i imate osjećaj da ste mesnata topovska kugla koja će se razbiti na atome. I onda shvatite da ste usporili, ne znate na koju ste stranu okrenuti, jeste li gore ili dolje, naopako ili uspravno, aha, odbacilo me natrag gore, vidim most, opet sam dolje, njišem se, netko viče “Bravo!” i “Vuci konop”, hvatate rukama koje uopće ne osjećate konop i vučete ga da dođete u sjedeći položaj i da se ne onesvijestite. I gotovo je. Dišete, živi ste, shvatite da ste napravili nešto što se rijetko tko usudi i da vas boli briga je li izgledalo lijepo.

Na fotografiji: Visim naglavačke nakon skoka
Nije na fotografiji: Život koji mi je proletio pred očima

– E sad bi bila dobra jedna rakijica – rekao sam barbi koji je s gumenim čamcem došao po mene da me odvede na obalu.

– Eh, nemamo. To me i Drele tražio dok je skakao. Psovao je i ženu i djecu i novinare, a i lagao nam je o kilama, rekao je da ima 109, a imao je 122, dobro da smo ga vagali – govorio je kroz zvuk brundanja motora i pljuskanje mora oko mojih dlanova, kojima sam provjeravao jesam li još na ovom svijetu.

– Što bi bilo da ga niste vagali i da je ostalo 109 kila – upitao sam ga.

– A ništa, završio bi u moru, uže bi bilo pogrešno namješteno – slegnuo je ramenima kapetan gumene brodice.

Ako mogu ikakvu pouku izvući iz toga, to je da ne treba lagati o kilama. A i to da bih već sutra išao ponovno skakati.

čitam...
Loading...