Sajmište u ponedjeljak pravi je mali biser koprivničkog društvenog života i danas je, jutarnjem snijegu unatoč, okupilo dovoljan broj prodavača i kupaca. Krilatica “od igle do lokomotive” i danas je bila aktualna, a jedna nam je pozicija posebno zapela za oko.
Kubure, trube, pijevac sa zvoncem, neizostavne gusene pegle, satovi i cijeli niz drugih zanimljivih predmeta koje inače možemo vidjeti u tom stilu uređenim prostorima.
Gospodin Stjepan, inače iz Čakovca, obilazi nekoliko sajmova, a jedna od lokacija mu je i koprivničko sajmište.
– Putujem na sajmove u Austriji, Njemačkoj i Mađarskoj i tamo pronalazim ove zanimljive predmete. Riječ je o sajmovima koji su održavaju jednom u tri mjeseca, a toliko su veliki da ih ne možete proći u jednom danu – kaže nam.
Govori da kupuje samo određene stvari, odnosno već zna po što dolazi.
– Kada tamo nađem neku stvar, već točno znam tko će to ovdje kupiti. Radi se dijelom o kolekcionarima, ali i onima koji te stvari onda dalje prodaju – upućuje nas u ovaj klasični sajmeni motiv.
Neke predmete zadrži za sebe, no ne za dugo, nakon određenog vremena i njih stavi u prodaju.
– Kada mi je nešto zanimljivo, zadržim takav predmet po godinu ili dvije, ali ga onda prodam. Nema onog na što do sada nisam naišao, teško mi je nešto izdvojiti – kaže.
Sve je manje skrivenog blaga
Situacije u kojima jeftino kupi neki predmet, pa ga kasnije puno skuplje proda, rijetke su.
– Možda je bio jedan ili dva predmeta koji su na kraju vrijedili 1200 eura, a ja sam ih kupio za 200 eura. Danas i prodavači na tim velikim sajmovima znaju koja je vrijednost onog što prodaju, pa je jako teško naći takve predmete koji skrivaju svoje bogatstvo – pojašnjava.
Iako će se neki prisjetiti vremena kada se u podrumima i na tavanima naših djedova i baka moglo pronaći mnoštvo zanimljivih stvari, gospodin Stjepan kaže nam kako to vrijeme polako nestaje.
– Nema toga više, povremeno netko nešto pronađe, ali puno se toga do danas već pobacalo, pa su rijetki trenuci kada se pojavi neko zaboravljeno blago – kazuje.
Cijene predmeta idu i do 200 eura
Predmeti koje prodaje nisu jeftini, ima onih po 80 eura, pa sve do čak 200 eura.
– Sablja je nešto najskuplje što imam, njena je cijena 200 eura. Vrč od mesinga kojeg sada imam je 100 eura. Generalno ovi predmeti imaju veće cijene jer ih i ja kupujem po dosta visokim cijenama – pojašnjava.
Za kraj, na pitanje kakvi su Podravci kupci gospodin Stjepan dao je pravi trgovački odgovor.
– Za mene su svi kupci dobri – kroz smijeh će.
