hrabra žena

FOTO Više od 100 ljudi sluša zapovijedi vojnikinje Sabine: Ističem se u masi, muškarci mi rado pristupaju, a slabost su mi parfemi i kozmetika

Po dolasku iz Afganistana upisala je poslijediplomski doktorski studij na Ekonomskom fakultetu koji polako privodi kraju, a kroz svoju je vojnu karijeru više puta pohvaljena.

18:00h
0
Foto: Privatna arhiva

Bila jednom jedna djevojčica koja je šećući do škole sanjala da postane vojnikinja. Ime joj je Sabina Sačer, rođena je Koprivničanka, a svoj je dječački san ostvarila. 

– S obzirom na to da sam pohađala Osnovnu školu Antun Nemčić Gostovinski, a živjela blizu groblja često sam na putu do škole sretala vojsku koja je išla na gađanje na strelište Crna Gora. Primjećivala sam da nema ni jedne žene, tako da me već onda počela intrigirati ta pomisao kako bih mogla postati vojnik – priča nam ona.

Čak je kao klinka nekoliko puta to znala spomenuti na ručku na što su njezini roditelji imali klasične komentare – ma naravno, nema problema.

– No, u obitelji imam ujaka koji je nakon Domovinskog rata ostao u djelatnom vojnom sastavu tako da sam bila konstantno u doticaju s odorom i vojničkim životom. Ali, kako sam odrastala ta želja se spremila negdje u zakutke mozga. Kako sam nakon osnovne upisala Opću gimnaziju u Koprivnici proširili su mi se vidici i shvatila sam da me privlači ekonomija, ponajviše marketing i management. Ali, naginjala sam i nekoj vrsti stege, policijske ili vojne. Na kraju četvrtog razreda informirala sam se o Policijskoj akademiji, ali te godine nisu primali žene. Tada mi je ujo spomenuo projekt Kadet. Djelovalo mi je kao idealna prilika. Kombinacija onoga što me privlačilo, ekonomije i vojničkog drila/života. Uvjeti koji su se nudili bili su idealni za budućeg studenta: jednokrevetne sobe, osigurani udžbenici, prehrana, stipendija i ono najbitnije – osiguran posao po završetku fakulteta. Tako da sam odlučila pokušati. I navukla se. Jednom kada to uđe pod kožu, ne možeš više bez toga – rekla je.

Foto: Privatna arhiva

Prijavila se u vojsku putem programa Kadet 2004. godine, bila je polaznik drugog naraštaja.

– Program je podrazumijevao da se redovno upiše jedan od fakulteta koji su tada imali u natječaju, a ja sam upisala Ekonomski fakultet. Istovremeno sam bila polaznik vojne akademije. Prvo je bilo potrebno proći selekcijski kamp od tri tjedna gdje nas se upoznalo s temeljima vojnog zvanja dok su instruktori i psiholozi gledali kako se mi prilagođavamo vojničkom životu. Nakon toga su nas pozvali na potpisivanje ugovora i tako je sve počelo.

Od tada je bila smještena u vojarnu, odnosno Hrvatsko vojno učilište gdje je imala svakodnevne obaveze.

– Imali smo jutarnju smotru i tjelovježbu oko šest sati, nakon toga doručak i postrojavanje za pozdrav zastavi. Poslije svega toga smo se upućivali na civilne fakultete. Prozivka je bila u 22 sata, zatim obavljanje redarstva i mirozov – priča.

Foto: Privatna arhiva

Preko vikenda imala je vojnu obuku te kampove dva puta godišnje i to ljetni u trajanju od tri tjedna i zimski u trajanju od tjedan dana.

– Po završetku fakulteta upućena sam na temeljnu časničku školu-TČI. Bila sam prva iz naraštaja koja je u roku završila fakultet s tim da sam na drugoj godini bila među deset posto najboljih studenata. TČI sam završila i dodijeljen mi je prvi časnički čin – poručnica pješaštva. Također dobila sam i časnički bodež prilikom promocije. Prva dužnost mi je bila zapovjednica voda za usluge. Normalna veličina voda je 30 ljudi, ja sam imala pedesetak. Tu dužnost sam obnašala skoro pet godina. Za vrijeme toga upućena sam u Afganistan kao dio Nacionalnog elementa potpore (NEP-a) gdje sam obnašala dužnost provedbenog časnika 21.HRVCON-a. Za vrijeme te misije sam odlikovana NATO medaljom ISAF Article 5 za sudjelovanje u misiji. Također sam dobila pisanu pohvalu od Američkog zapovjednika za logistiku – kaže Sabina koja niže samo uspjehe.

Po dolasku iz Afganistana postavljena je za zapovjednicu Satnije za usluge koja broji oko 100 ljudi.

Ono što je bitno istaknuti je da do tada ni jedna žena nije obnašala zapovjednu dužnost u Zapovjedništvu za potporu, a niti u Hrvatskoj kopnenoj vojsci koja je najveća grana OSRH. Zapovjednica satnije bila sam dvije i pol godine – naglasila je.

Foto: Privatna arhiva

Postavljena je u Pododsjek za operativu (Pododsjek S-3) Bojne za opću logističku potporu.

– Već nakon godinu dana postavljena sam za Voditeljicu Pododsjeka S-3. Po načinu na koji vojska funkcionira ta dužnost je treća u cijeloj postrojbi, točnije, kada nema zapovjednika postrojbe ili njegovog zamjenika zapovijedala sam bojnom koja broji 500-tinjak djelatnika i ima visokovrijednu materijalnu imovinu – rekla je Sabina.

U međuvremenu je upućena na sljedeću razinu vojne izobrazbe, odnosno naprednu časničku školu-NČI.

Završila sam kao najbolja polaznica s prosjekom 5,0 za što sam dobila i pisanu pohvalu zapovjednika Hrvatskog vojnog učilišta – kaže.

Po dolasku iz Afganistana upisala je poslijediplomski doktorski studij na Ekonomskom fakultetu koji polako privodi kraju, a kroz svoju je vojnu karijeru više puta pohvaljena.

Foto: Privatna arhiva

Nas je zanimalo čime bi se bavila da nije odabrala svoj put u vojsci. 

– Vjerojatno bih se posvetila znanstvenom radu na polju Ekonomije. Pronašla sam se u marketingu, pogotovo nekim rubnim temama koje se tek sada počinju istraživati, a kako volim rad s ljudima usmjerila bih se na posao profesora. Prije nekoliko godina sam radila kao vanjski suradnik na Ekonomskom fakultetu gdje sam držala seminare iz nekih kolegija. Vjerujem da bih me takav posao mogao usrećiti. Međutim, vojska mi se još od selekcijskog kampa i prisege u pobjedničkom gradu Kninu uvukla pod kožu. Nije to klasični posao od osam do 16, to jednostavno moraš živjeti – objašnjava.

Tvrdi kako njezin privatni život ne pati zbog karijere koju gradi.

– S obzirom na to da sam kroz cijeli fakultet bila dio vojnog sustava svima je to postao dio mene. Više sam nego zahvalna na ljudima koji me okružuju i koji imaju razumijevanja za moj način života. Nebrojeno puta sam planove otkazivala u zadnji tren jer je nešto iskrsnulo na poslu, ali isto tako se i javljala da sam doma i da bih ih rado vidjela, tako da su oni planove prilagođavali mojima. Ono što je bitno istaknuti je da je ovo poziv. Svi koji su dio vojnog sustava svjesni su da su neke stvari ispred svih i svega. Vojska je uvijek bila uz svoj narod, od Domovinskog rata pa sve do danas, kada mu prijete poplave, požari, snježne oborine i slično. Tada se ne pita koji je dan u tjednu, imaš li nekih planova već se odazivaš pozivu i odlaziš na teren. Svi oni koji su dio mog života to razumiju jer to je dio mene. A gdje postoji dobra volja, uvijek se nađe neki kompromis – priča Sabina koja za sebe kaže da je normalna djevojka, kao i svaka druga.

Foto: Privatna arhiva

No, ipak češće ju možemo vidjeti u sportskim kombinacijama nego u štiklama i haljinama, iako, naglašava, i toga ima ormaru.

– Slabost su mi parfemi i kozmetika, a imam i ponešto torbica. Tako da mislim da sam u tom dijelu tipična djevojka. Kako je vojska još uvijek pretežito muški svijet navikla sam da nema mjesta kukanju, svatko nosi svoje stvari, svatko ima svoj dio zadaće koju mora odraditi bez obzira na vremenske uvijete. Tako da mi se teško bilo naviknuti da mi dečko u privatnom životu ponese kofere, da nosi teške vrećice i slično. Također, neću se bojati izaći nešto obaviti ako pada kiša, a ja nemam kišobran. Pa nisam od šećera – priča kroz smijeh.

Ona nam je opisala i jedan svoj radni dan koji se nama čini, moramo priznati, naporan i težak.

– Postoje dani kada smo u bazi i onda sam u uredu. Na početku radnog dana uvijek je postrojavanje, prozivka i podizanje državne zastave. Nakon toga se odlazi u ured gdje prisustvujem jutarnjoj koordinaciji zapovjednika bojne sa svim zapovjednicima. Tu se prolaze sve zadaće za taj dan, ali i one koje nas očekuju u idućih 72 sata. Započinje planiranje i priprema za izvršenje zadaća. Na kraju dana na razini Pododsjeka imamo kratku raščlambu i pripremu za idući dan – rekla je.

Foto: Privatna arhiva

S obzirom na to da je dio vojnog sustava postala s tek navršenih 18 godina on ju je djelomično i oblikovao u osobu kakva je sada.

– U vojsci se točno zna tko što radi, do kada se mora zadaća odraditi i koje procedure se moraju ispoštivati. Ona poznata izreka da je lanac jak koliko i njegova najslabija karika vrlo je primjenjiva za vojsku. Samo timskim pristupom u provedbi zadaća u sustavu vojne organizacije mogu se polučiti željeni rezultati. Kroz moju dosadašnju karijeru pokušala sam stvoriti osjećaj zajedništva unutar cjelina gdje sam radila. Poštenje, požrtvovnost, ustrajnost i zajedništvo odlika su koja krasi naše vojnike. Tako i u privatnom životu primjenjujem iste principe i načela. Ne volim kasniti na zakazani sastanak, kavu ili druženje. Je li je to zbog posla, ne znam. Smatram da je to više stvar odgoja, da poštuješ tuđe vrijeme – kaže.

Vojnu organizaciju definitivno bih preporučila kao poslodavca.

Još uvijek smo u svijetu gdje žene za isti posao zarađuju manje novaca, gdje se trudnice moraju pitati hoće li se imati gdje vratiti na posao i slično. U Hrvatskoj vojsci nije floskula da vrijedi sustav jednakih mogućnosti, to znači da su neovisno o spolu jednake mogućnosti za napredovanje. Moram čak priznati da mi sama činjenica to što sam žensko u muškom svijetu ponekad ide u prilog. Puno se lakše istaknuti u masi. Ne moram brinuti oko napredovanja, planiranja obitelji i ostvarivanja svih ostalih prava. Sve ono s čime se moje kolegice u civilstvu susreću – naglašava Sabina.

Foto: Privatna arhiva

Muškarci na njezino zvanje reagiraju vrlo pozitivno.

– Pogotovo muškarci koji nisu u vojsci. Zanimljivo im je kada čuju da sam zapovjednica stotinjak ljudi. Puno lakše mi pristupaju i uspostavljaju komunikaciju. Kada krenemo pričati tipične muške teme poput nogometa, naoružanja i slično ostanu iznenađeni koliko sam dobro upoznata s tematikom. Tada im u šali kažem da je teško ostati imun kada me te teme okružuju gotovo 24 sata dnevno – smije se.

Sabina je ostvarila svoje snove, ali i dalje ima želje, kako i ne bi.

– Držim se izreke da uvijek kada nešto treba zaželjeti, gađamo mjesec. Čak i ako promašimo past ćemo među zvijezde. Tako i ja kada ostvarim jedan san krenem sanjati idući, a snova uvijek ima. Bitno je imati strpljenja i upornosti, tada sve postaje moguće. Neke veće ambicije su mi završiti doktorski studij, zasnovati obitelj, a na poslovnom planu završiti tečaj za vojnu diplomaciju. A dalje, tko zna? – rekla nam je za kraj zagonetno.

Vjera da ćemo ostvariti ono što želimo kroz godine gradi nas u samouvjerene ljude. Ljude koji riskiraju, uče, bore se, rade, bude se rano. Sabina je jedna od milijun koja je ostvarila želje koje je sanjala. Postala je sve što je željela. I tu ne staje.

čitam...
Loading...