Anita Gaće: Non-stop govorimo “nisu bolji”, a izgubimo

20:11h
0
101215-croatia

101215-croatia-mNakon grozne utakmice s Danskom, nitko nije imao opravdanja za ono što nam pružaju hrvatske rukometašice. Individualnom psihom uništen je kolektivni duh. Neke rukometašice žive u svojem (”europskom”) svijetu, to je jasno.

Izdvajamo izjavu Anite Gaće, smirene igračice, koja više vrijedi nego što igra, ali koja i razložno razmišlja.

Anita Gaće:

NON-STOP GOVORIMO ”NISU BOLJI”, A IZGUBIMO

– Razočarana sam, kao i sve cure, jednostavno ne znam što nam se događa. Dogovorimo se jedno, igramo drugo, kao da u nas uđe neka nervoza. Držali smo se nekih petnaestak minuta, međutim, poslije smo se raspali, toliko je bilo njihovih kontri, iskontrirale su nas. Kad tako krene ne možemo se skupiti, da ako već moramo izgubiti, da se ne osramotimo, da ne izgubimo 10 razlike. Sami smo krivi. Non-stop govorimo za sve ”nisu bolji, nisu bolji”, a izgubimo. Non-stop nam se greške ponavljaju, nikako da spojimo, da odigramo. Ili igramo obranu, ne igramo napad, ili obratno.

NIKOGA SE NE MOŽE ABOLIRATI

Gaće je jednostavno objasnila krivicu. Ne može se nikog abolirati, tvrdimo, zato što je zabio četiri gola, a prosipa lopte u napadu, ne zna što bi s loptom u napadu, dodaje loptu suparnicima, naniza desetak pogrešaka. Ako same ne znaju igračice što im se događa, onda neka igraju neke druge, koje neće ”fajt” spominjati samo u izjavama, nego će to konkretno poakazti na terenu.

Ali ne samo s nekakvim nacionalnim nabojem, jer mali je izbor reprezentacija iz našeg okružja, da bismo se stalno nekome za nešto osvećivali, umjesto da igramo tu jednostavnu igru. Jaučemo za organizacijom igre, a kako će se organizirati kada vanjske prime loptu i zabiju se na šesterac, ili dodaju loptu preko ruke, ispod ruke (to radi, nažalost, i naša Podravka), kao da za suparnike imaju školske ekipe.

Pobijedimo li Španjolsku i u sretnim okolnostima izborimo borbu za 5. mjesto, moglo bi se čuti izjave trijumfa. A samo jedna pobjeda više mogla nam je osigurati polufinale! Izbornik Vladimir Canjuga polako otkriva kakvog se posla prihvatio. Apsolutno mu nije lako.

Izbornik Vladimir Canjuga:

ZADOVOLJAVANJE SEDMIM ILI DESETIM MJESTOM NE ZNAČI NIŠTA

– Igrali smo dobro i onda smo u desetak minuta pukli, Danska nam je zabila sedam-osam golova iz kontri. Naših vanjskih igračica nigdje nije bilo, niti Franić, niti Penezić niti Horvat nisu ništa odigrale. Drugo poluvrijeme nije bilo loše i onda smo opet u pet minuta sve prosuli. Duple, koraci, probijanja, sve to dovelo je da Dankinje lako riješe pitanje pobjednika. Posljednje minute dao sam onim mlađim igračicama, njima je to veliko iskustvo, a nama je svejedno hoćemo li izgubiti sedam, osam ili dvanaest razlike. Ovo je već treća utakmica u kojoj jedan dio igramo dobro i onda dolazi do velikog pada. To se događalo i ranije kod mojih prethhodnika i morat ću malo porazgovarati s igračicama, budući da nikako ne mogu otkriti razlog što moje igračice ne mogu odigrati cijelu utakmicu u jednom ritmu.

Zakazale su vanjske. Kada naša glavna vanjska igračica i pucačica, Penezić, stalno naskače na obranu umjesto da iskoristi šansu koju joj naprave suigračice, to je problem samopouzdanja koji ona mora riješiti sama sa sobom i svojom glavom. I ne samo ona, već i Franić i Horvat, koje su imale jako lošu realizaciju. Dok se to ne popravi, nećemo moći igrati vrhunski rukomet. Žalosno je što u svim utakmicama koje smo izgubili nismo bili hrabri. Danas su nam recimo Španjolke pokazale da se te Rusije nismo trebali bojati, a Crnu Goru smo dobili na emocije, ali činjenica je da cure nisu naviknule dobijati velike i jake utakmice. One moraju shvatiti da sam dolazak na veliko natjecanje i zadovoljavanje s nekim sedmim ili desetim mjestima ništa ne znači, već da treba dobiti i jake utakmice, jer, samo tako hrvatski ženski rukomet može naprijed.

Jelena Grubišić:

DOK PONAVLJAMO POGREŠKE, TO JE TAKO

– Ponovno nam se dogodilo ono što se stalno ponavlja, uvijek radimo iste greške, što protivnice koriste i iskontriraju nas, naprave razliku i onda ih mi moramo stizati, a to nam najčešće ne uspijeva. Možda je 12 razlike protiv Danske i previše, ali činjenica je da ne uspijevamo učiti na vlastitim greškama i to nas na kraju košta ovakvog rezultata i dok ne prestanemo raditi takve pogreške to će biti tako.