Iz dnevnika istraživača

Globalizacija u srcu divljine

13:00h
0
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek

Blagoslovilo nas je predivno vrijeme i valjda se cijelo selo skupilo na središnjem „trgu“. I onda su došli plesači, a nama kao u crtiću ispale vilice. Umjesto sanjanih kapa od palminog lišća i generacijama čuvanih i prenošenih šarenih sarija, izašlo je nešto prestrašno.

Nismo ni svjesni koliko postajemo sve više isti kao prvi susjed, nepoznati prolaznik na splitskoj rivi ili Amerikanac na Times Squareu. Odjeća, glazba, čak i jezik. Često kažem da stranca netko otme, zavezanih očiju spusti u Hrvatsku, ne bi dugo znao da li je doskočio u Belgiju, Ukrajinu ili Englesku. Ili kad razmislim, dobro je primijetio jedan Nijemac da su naše kuće bez fasada ipak postale naš trademark.

Zato sam se za vrijeme boravka na Madagaskaru s entuzijazmom uputio na višednevnu ekspediciju na nikad snimljeni slap u jednom od tamošnjih nacionalnih parkova. Nije bilo ceste, ni konja koji bi nas nosili, samo naše vlastite noge. A one su trpjele. Pod težinom opreme, u vodi močvare, pod pijavicama, na skliskom stjenovitom kanjonu rijeke. I nakon uspješno obavljena posla, spustila se naša tročlana ekipa iz Hrvatske u pratnji desetoro vodiča i nosača u selo u dolini.

Scena je još s padine bila očaravajuća. Palmini krovovi zračili su kao iz neke avanturističke knjige slikom nepomućenog raja, idiličnog prijateljstva čovjeka i prirode. Silazili smo dolje, a idila je trajala: pasli smo oči na tradicionalno smotanim pletenicama žena te na šarenoj odjeći. U selu su naši vodiči zatražili dozvolu za boravak u selu. Vijeće staraca nas je navečer pozvalo u kolibu. Ondje ne samo da smo dobili dozvolu, nego i poziv da sutra prisustvujemo tradicionalnom plesu organiziranom u našu čast. Jedva smo dočekali iduće jutro, ulaštenih kamera. Ovakva prilika rijeko se pruža i ekipama BBC-a ili National Geographica.

Blagoslovilo nas je predivno vrijeme i valjda se cijelo selo skupilo na središnjem „trgu“. I onda su došli plesači, a nama kao u crtiću ispale vilice. Umjesto sanjanih kapa od palminog lišća i generacijama čuvanih i prenošenih šarenih sarija, izašlo je nešto prestrašno. Plesači i plesačice na sebi su ponosno imali zapadne krpe – poderane, prevelike, premale. Bilo je tu svega: sportske majice, hlačice, čak i haljinice. Ono malo boje što je ostalo odavalo je nacionalne boje Francuske, Manchester Uniteda, Juventusa i ostalih. Neki od tih ekipa se doduše više nisu razaznali na nogometnim majicama i hlačicama – bili su toliko odrpani. Eto, postali smo doslovno nijemi svjedoci kako globalizacija tiho ulazi u sve pore društva, čak i u najzabačenija sela u Africi. I što je još gore, ljudi misle da je to njihovo najvrednije pa čuvaju za posebne prigode, primjerice kad im dođu trojica Hrvata!

Da li i mi odbacujemo ono što je najbolje u i oko nas, a kitimo se tuđim krpama?!? Gledajući izgled naših sela, često pomišljam na to…

čitam...
Loading...