Gostovanje u Đurđevcu

Hrvoje Šalković: Imam taj filing i dopro sam do publike na što su književni krugovi gledali s prijezirom, ali ne živim ja od njih

Otvorio sam Facebook profil, bio u medijima, radio plakate u prirodnoj veličini. Da, bilo je sve to možda malo ljigavo i sablažnjivo u očima književnih krugova, ali to je način da se dođe do publike. Na kraju priče, ne živim ja književnih krugova, nego od čitatelja, honorara - prisjetio se svojih početaka.

18:12h
0
Hrvoje Šalković // Foto: Kristina Kos

Hrvoje Šalković, hrvatski putopisac i pisac brojnih uspješnica, javnosti poznat i zbog svojeg angažmana na društvenim mrežama gdje ga prate tisuće ljudi, u ponedjeljak je prvi puta posjetio Đurđevac.

Gostovao je u Muzeju, a s njim je pred prepunom dvoranom razgovarao koprivnički knjževnik Marko Gregur.

Šalković je izlaganje započeo u klasičnom tonu, pričom o njegovoj želji i snu da postane pisac, baš kao što to sanjaju mnogi mladi autori.

– Naravno, sanjaš o tome da vidiš svoju knjigu u izlogu knjižare, da ju kupi netko, a da to nije tvoja mama ili sestra, da vidiš svoje ime. Tako sam digao kredit od kojih 4000 kuna, obilazio nakladničke kuće i knjižare i onda mi se posrećilo. Dobio sam nagradu VBZ-a koja je iznosila 100 tisuća kuna i veliku nakladu – ispričao je on.

Nagradu je uz njega dobilo još 10 književnika, no kaže, nitko to nije dobro iskoristio.

U Muzeju se tražilo mjesto više // Foto: Kristina Kos

– Imao sam taj neki osjećaj za PR, promociju. Otvorio sam Facebook profil, bio u medijima, radio plakate u prirodnoj veličini. Da, bilo je sve to možda malo ljigavo i književnih krugovi su na to gledali s prijezirom, ali to je način da se dođe do publike. Na kraju priče, ne živim ja od književnih krugova, nego od čitatelja, honorara – prisjetio se on svojih početaka.

Šalković je proputovao 118 zemalja na svih sedam kontinenata, a jedno od prvih putovanja bilo je kada ga je starija sestra uzela sa sobom i odvela autobusom u Amsterdam, što je njemu, tada klincu od kojih 16 godina, bilo kao da je išao na kraj svijeta.

Kasnije su putovanja postala njegov stil života, a prve je honorare počeo zarađivati pisanjem putopisa za novine. No uskoro tu nije više bilo novaca pa se počeo snalaziti traženjem sponzora.

– I ta je priča sasvim dobro klapala i potrajala kojih 10 godina. Počeo sam lijepo zarađivati, neprestano sam putovao, a oni su mi plaćali da ime proizvoda ili tvrtke spomenem u nekom članku ili u statusima. No u ovoj priči nema stajanja. Čim si u Zagrebu ne radiš i ni ne zarađuješ ništa. A onda sam našao ženu, postao otac i povukao ručnu – smije se on.

Mogle su se kupiti Šalkovićeve knjige // Foto: Kristina Kos

Šalković se na početku i predstavio prvenstveno kao otac jednoipolgodišnjeg dječaka. Kaže da ga dio ljudi poznaje kao pisca, dio kao putopisca, a dio preko Facebooka gdje ga prati čak 170 tisuća ljudi.

– Facebook je veliki financijski potencijal i dugo sam bio aktivan, no da bi držao pažnju ljudi moraš 365 dana u godini biti zanimljiv, humorističan, fora, kreativan što je nemoguće. S jedne strane mi je žao, no s druge sam umoran od toga. Osim toga, treba stalno voziti slalom i balansirati, jer nađe se među tih 170 tisuća i napornih i dosadnjakovića, a kad te toliko ljudi voli, njih barem 30 tisuća te mrzi – priča Šalković.

Trebalo mu je devet godina da skupi toliko ljudi pa je njihovom zaslugom dobio nagradu publike Balkan Noir za najbolji krimić 2014. godine.

– Jednostavno sam zamolio ljude da glasaju za mene. Znam da to možda nije fer prema onima koji nemaju toliko ljudi na mrežama, no s druge strane, tko im je kriv – smije se on.

Marko Gregur i Hrvoje Šalković // Foto: Kristina Kos

No kaže da ne treba te nagrade preozbiljno shvaćati, kao što ni sam sebe ne treba preozbiljno shvaćati. – Nisam sad velika piščina, niti sam sebi govorim vi – kaže Šalković.

Prestao je i putovati, barem za javnost. Kaže da taj dio prepušta mlađima, jer sve ima svoje vrijeme i rok trajanja.

– Javni život je naporan. Ne znam kako primjerice jedan Tom Cruise koji je milijun stepenica iznad mene, kako taj čovjek sve to izdrži – kazuje Šalković.

Tvrdi da mu je najljepše pisati te da u tome zaista uživa. Nakon putopisa, Hrvoje se okrenuo pisanju krimića, kojeg su žanra njegove posljednje knjige, a jučer je predstavio najnoviji roman Nova mis Čilea.

– Držim se onoga da pišem ono što znam, gdje sam doma, jer ako pretjeruješ u nečemu da se svidiš publici, možeš ispasti smiješan. U Čileu živi oko 150 tisuća Hrvata, onako, simpatični su, dobri, pomalo smiješni. Volim seliti radnju, izbjegavam linearne stvari, pa se tako ona odvija u raznim dijelovima svijeta koje sam i sam posjetio, a glavna akterica se vraća iz Hrvatske u Čile gdje je rođena  – objašnjava on.

Pet godina je napravio pauzu pa je uvidio da je izgubio kontakt s publikom te je ponovo krenuo u obilaske poput ovog u Đurđevcu.

Publika je za pisca imala brojna pitanja // Foto: Kristina Kos

– Zbog nekog vraga živiš, nisu valjda to fejs statusi i kampanje. To su ovakvi susreti, jer ljudima to negdje ostane. To su knjige koje će netko pročitati. I one će jednog dana istrunuti, no barem će ostati našoj generaciji. Putovanja su ono što ostaje. Nikada nisam putovao i razmišljao i filozofirao tipa zašto sam ja sad u ovom vlaku za Istanbul. Putovao sam jer mi je to lijepo, jer se dobro osjećam, jer volim nove stvari – priča on.

Na pitanje koja je zemlja na njega ostavila najviše traga, kaže kako nije bio u ni jednoj zemlji u koju se više ne bi nikad vratio ili gdje je imao loša iskustva. Ima ih jedino gdje mu je bilo dosadno.

– Europa je predivna. No danas mi ne bi palo na pamet otići u London i platiti bocu vode, karikiram, 100 kuna. S tim novcima sam u Aziji kralj i pijem i jedem na krovu restorana. A nekako su najzanimljiviji rubni dijelovi, na krajnjem sjeveru ili jugu, poput Galapagosa, Uskršnjeg otoka, Antarktike  – prenio je publici mali dio svojih brojnih iskustava s putovanja.

Šalković s Adelom Sočev, kolegicom s faksa //Foto: Kristina Kos

Na pitanje smatra li se miljenikom žena, obzirom da je dvorana bila puna ženske publike, Šalković tvrdi da ta tvrdnja nikako ne drži vodu.

– Pa vidim se u ogledalu, ostario sam, sijede su tu. To vam je vrlo jednostavno, kako ovdje, tako i u svijetu. Knjige čita veći postotak žena i zato su tu u većini, a ne zbog mene – tvrdi on.

Do sada je napisao velik broj tekstova, kolumni i njemu najdražih putopisa. Uskoro mu izlazi i nova knjiga putopisa koji su se godinama objavljivali u jednom tjedniku, a za kraj nam je dao svoje viđenje današnjeg novinarstva.

– Da sad četiri milijuna Hrvata može putovati i da vide crnce, muslimane, budiste, ne bi više bili toliko zatucani i ne bi ih zanimalo tko se izlemao, gdje se dogodilo obiteljsko nasilje ili što radi njihov susjed – zaključio je on.

 

čitam...
Loading...