Dobitnik priznanja za najboljeg učitelja

Hrvoje Šelimber: Učitelj danas mora biti čak i roditelj, a sve je manje vremena da djecu naučimo onome što je najvažnije za budućnost

09:46h
0
Hrvoje Šelimber // Foto: Matija Gudlin

U petom razredu učimo prirodne brojeve pa ih potaknem da opišu što vide kada šeću ulicom, u priču uključujem glazbene bendove koje vole, ako su u pitanju zadaci s riječima koristim njihova imena ili neki njihov hobi kojim se bave… Nastojim aktualizirati i čim više povezati s njihovim svijetom, rekao je Hrvoje Šelimber.

Jučer su povodom Svjetskog dana učitelja u Gradskoj upravi Grada Koprivnice dodijeljene nagrade najboljim učiteljima i nastavnicima u prošloj školskoj godini. Njih je odabralo Učiteljsko vijeće, odnosno dobili su to priznanje od kolega u struci, a može se reći da su najvrjednije pohvale upravo one koje dođu od ljudi koji dobro poznaju svaki detalj posla kojim se bavite.


Jedan od nagrađenih je i Hrvoje Šelimber, nastavnik matematike u Osnovnoj školi Antun Nemčić Gostovinski. U toj školi radi devet godina od svojih deset godina staža u struci, a otkrio nam je što mu ta nagrada znači, što ga motivira u poslu i što uopće danas znači biti nastavnik.

Hrvoje Šelimber jedan je od nagrađenih učitelja // Foto: Matija Gudlin
Hrvoje Šelimber jedan je od nagrađenih učitelja // Foto: Matija Gudlin

– Puno mi znači ova nagrada, iako mislim da sam samo predstavnik svog kolektiva i da je svatko na neki način zaslužio nagradu. Pokušat ću se i dalje što više truditi da opravdam u svom radu to što su baš mene odabrali – komentirao je nagradu Šelimber.

U medijima se često mogu čuti apeli prosvjetara o raznim teškoćama koje otežavaju rad učitelja i nastavnika, ali i svakodnevni školski život samih učenika – od natrpanog rasporeda, nepregledne papirologije pa do preteških torbi i zastarjelog programa. I naš sugovornik izdvojio je nekoliko najtežih aspekata svog posla.

– Bilo bi puno bolje kada bi se radilo u jednoj smjeni, odnosno kada bi bila samo jutarnja nastava. Mnogo je i izbornih predmeta pa je teško s učenicima odraditi dodatnu i dopunsku nastavu, naći termin koji svima odgovara. Moram reći i da se sve više vide problemi društva na samoj djeci. Treba se puno više oko djece truditi, razgovarati s njima, imaju različite situacije kod kuće i to se odmah na njima vidi. Jako je puno i gradiva, djeca imaju razne druge aktivnosti, idu na strane jezike, radionice, izborne predmete… Sve je to dobro, no čini mi se da je sve manje vremena za one najvažnije stvari koje bi djeca trebala naučiti za budućnost – smatra Šelimber.

Često se može čuti i da su današnja djeca zločestija, da ne poštuju učitelje i nastavnike i da ih nije briga za školu. Šelimber smatra da su takve generalizacije pretjerane, ali određene razlike u odnosu na neke prošle generacije bez sumnje postoje.

Imam osjećaj da su se prije više trudili. Sjećam se i svojih školskih dana, uvijek smo se trudili da nešto naučimo, dobijemo dobru ocjenu, pokažemo da znamo nešto. Današnja djeca su više flegmatična što se tiče učenja, zadaća, općenitog školskog rada. Naravno, i dalje ima mnogo vrijedne djece, no jednostavno imaju neke druge afinitete. Problem je kada se već u osnovnoj školi vidi da znaju koja su im prava, no s druge strane zanemaruju obveze koje imaju. Vjerujem da je takav stav kombinacija društva u cijelosti i kućnog odgoja – rekao nam je Šelimber.

No, pozitivne strane na kraju ponište sve probleme ili barem učine da su oni manje primjetni. Tako i njemu nešto stvara posebno dobar osjećaj.

Ravnateljica OŠ A. N. Gostovinski s nagrađenim nastavnicima te škole // Foto: Matija Gudlin
Ravnateljica OŠ A. N. Gostovinski s nagrađenim nastavnicima te škole // Foto: Matija Gudlin

– Biti nastavnik je jako lijepo, upoznajemo mnogo različitih karaktera. Zanimljivo je kada kasnije negdje sretnemo bivše učenike pa vidimo što su postigli. To je određeno zadovoljstvo i nama učiteljima, vidjeti da je netko “naš” uspio – priznaje Šelimber.

Istaknuo je da se nastavnički posao ne svodi samo na prenošenje gradiva, potrebno je biti strpljiv i na neki način roditelj svim svojim učenicima jer oni ponekad povjeravaju svoje probleme učiteljima pa treba znati prikladno reagirati. No, glavni dio je ipak podučavanje, a danas više nije dovoljno stati pred razred i čitati iz udžbenika.

Treba znati predočiti gradivo, ne samo dati učenicima činjenice da prepišu i naštrebaju nego i probuditi interes i dopustiti djetetu da oko toga izgradi neku svoju priču. Važno je puno razgovarati s njima, staviti ih u različite problemske situacije, biti kreativan. Primjerice, pokušavam koristiti što više primjera iz svakodnevnog života. U petom razredu učimo prirodne brojeve pa ih potaknem da opišu što vide kada šeću ulicom, u priču uključujem glazbene bendove koje vole, ako su u pitanju zadaci s riječima koristim njihova imena ili neki njihov hobi kojim se bave… Nastojim aktualizirati i čim više povezati s njihovim svijetom – objasnio nam je Šelimber.

Iako je u svom desetogodišnjem radu imao mnogo ugodnih trenutaka u učionici, oni koji su mu ostali urezani u sjećanje su s roditeljima. Naime, ponekad roditelji dođu u školu da mu zahvale na tome što i na koji način radi. Budući da je i razrednik, priznaje da je često teže surađivati s roditeljima nego podučavati pun razred živahne djece.

Djeca su prava preslika svojih roditelja, mnogo toga se odražava na njima. No, moram pohvaliti svoju sadašnju generaciju, s njima nemam baš nikakvih problema – zaključio je Hrvoje Šelimber.

čitam...