Ivan Večenaj, renesansni čovjek i erudit našeg vremena

I

Renesansni čovjek (L‘uomo Universale) posjeduje široko znanje na mnogim poljima, duboko poznaje jednu problematiku ili vještinu i ima sposobnost prijenosa informacija iz raznih područja i stvaranja novih znanja.1 U ovoj definiciji bez problema pronalazimo Ivana Večenaja, koliko god se to na prvi pogled činilo pretenciozno.

Iako mu je formalno obrazovanje bilo kratkotrajno i šturo, kroz život je naučio i ostvario mnogostruko više od brojnih akademski obrazovanih ljudi. Njegov put pokazuje nam kako veliko zalaganje, neprestano učenje, kontinuiran rad unatoč životnim nedaćama i preprekama, ipak donose rezultate. U prošlim tekstovima spomenuli smo njegovo siromašno seljačko podrijetlo koje je predodredilo životni put u smjeru napornog fizičkog rada i psihološke neizvjesnosti nad egzistencijom koja nije bila lišena niti (osobnih) tragičnih događaja.

Iz svega toga, Ivan Večenaj izlazi snažniji i snalažljiviji, poput feniksa ili pijetla (kojeg toliko rado slika) – vjerujući u novi dan, svjetlo, dobrotu – ne gubeći nadu. Spas i olakšanje pronašao je u radu. Uvjerili smo se u snagu i važnost njegovih likovnih ostvarenja, a sad je vrijeme da pažnju preusmjerimo prema književnom stvaralaštvu svestranog umjetnika.

Ozbiljniji književni rad uslijedio je nakon Drugog svjetskog rata kad je društveno-političko raspoloženje poticalo seljačku književnost koja je (kao i likovna umjetnost) trebala djelovati odgojno i obrazovno te duhovno okrijepiti i politički osvijestiti seljačku populaciju,2 a imena poput Mihovila Pavleka Miškine ili Mare Matočec i njihovo stvaralaštvo potvrdnica su tih nastojanja i jačine podravskog književnog kruga. Podnaslov Prekodravlje u povijesti, legendi i priči sažimlje glavne preokupacije i interese koje istražuje u ciklusu od 4 knjige, a koji započinje Tajnom dvorca Pepelare.

Temeljeno na spoznajama povjesničara, istraživanju bečkih i budimskih arhiva, crkvenih i školskih spomenica, kanonskih vizitacija i vlastitim promišljanjima i saznanjima Ivan Večenaj oblikuje povijesni pregled razvoja Prekodravlja, od prethistorije do danas. Prva knjiga govori o najstarijem naselju na području Prekodravlja u narodu nazvanom Pepelara koja je ustvari nekadašnji dvorac-grad Sent Eržebet (Sv. Elizabeta). Titular sv. Elizabete nosi od srednjeg vijeka, od vladavine mađarskih kraljeva, a naziv Pepelara uvriježio se od kraja 17. stoljeća kad su, po odlasku Turaka, vojnici Vojne krajine šume hrasta lužnjaka u okolici posjeda iskoristili za paljenje pepela koji je potom korišten kao lužina za pranje rublja. Iz pozicije sveznajućeg pripovjedača sadržaj predstavlja kroz faktografiju isprepletenu s dijalozima.

Iz njegovih zapisa upoznajemo povijest vremena, prostora i ljudi koji su je oblikovali. Kroz obiteljske odnose, životne puteve vlastodržaca koji su se u dvorcu izmjenjivali plete se kompleksna priča, s posebnim osvrtom na važnost i značaj sv. Elizabete koja je u Pepelari živjela. Kritičari ističu kako Večenaj donosi herojsku sliku života seljaka ovisnog o volji tuđina gospodara, ali i sili prirode i Božjoj dobroti.3 Preplitanje kolektivne i osobne povijesti vidljivo je kroz lik Josipa (nazvanom prema pokojnom sinu Ivana Večenaja) koji se vraća u Podravinu nakon što su ga kao dijete oteli Turci. Prilikom ženidbe nevjesta (i ženik) se u crkvenu knjigu upisuju prezimenom Vetzeny (Večenaj).

Povijesnim događajima u vrijeme turske okupacije nastavlja se baviti i u Kriku divlje djevojke s izraženijim fokusom na mitski svijet divljih djevojaka, vila koje simboliziraju iskonsku snagu, snagu podravskog čovjeka i zemlje. Konačni obračun s Turcima uslijedit će u trećem nastavku tetralogije Velika ftica u kojem dijalog dobiva sve veću ulogu pa priča postaje protočnija, čitljivija. Posebno mjesto u životu zavičaja nosi rijeka Drava koja je formirala život i krajolik po svojoj mjeri, kao hraniteljica i rušiteljica, kao podsjetnik na stalnu nestalnost i neizvjesnost. Ne mogavši pobjeći od likovne umjetnosti, Večenaj izrađuje crtež topografske karte Prekodravlja, s uključenim toponimima mjesta, naselja, imena ljudi, prijedlog izgleda grba mjesta Gola, a svaku priču obogaćuje brojnim ilustrativnim crtežima.

Četvrta knjiga Mojemu zavičaju nazivom otkriva da će se baviti poviješću zavičaja – Gole i okolnih sela. Kako primjećuje Ilija Pejić u predgovoru knjizi: Autor u maniri vrsnog pučkog pripovjedača-povjesničara u epskoj širini donosi sveobuhvatnu sliku etički strogo podijeljenog svijeta (nekad/sad, dobro/zlo, domaće/strano) i ilustrira cjelokupni život ljudi toga kraja s mnoštvom detalja, poslovica, zgoda, zapisa, priča, običaja, predaja, legendi, viđenja, vjerovanja…4

Poslovice, izreke i zagonetke iz Prekodravlja čine još jedno ukoričeno izdanje marljivog autora koji shvaća vrijednost trajnog bilježenja blaga i tradicije usmene književnosti. Brojne poslovice i gotovo 200-injak zagonetki predstavljene su u hrvatskom standardnom jeziku, ali i u golskom govoru podravsko-kajkavskog dijalekta. Da prepoznaje važnost osobitosti lokalnih govora i njegovog očuvanja, pokazao je izdavanjem Rječnika Gole u suradnji s Mijom Lončarićem koji donosi stručni upliv, osvrt i leksikografsku obradu Rječnika. Od 1960. pa do 1997. godine kad je Rječnik tiskan, Ivan Večenaj prikupio je gotovo 12.000 riječi putem kojih upoznajemo govor Gole koji pripada podravskomu kajkavskomu podnarječju virovskoga tipa, a koji je – s obzirom na naglasak (koji je ograničen na dva posljednja sloga naglasne cjeline) – jedinstven u slavenskome svijetu.5

Zapisi na zavičajnom narječju zabilježeni su i u pjesničkom opusu. Istovremeno s počecima slikanja, kreću i njegova prva pjesnička ostvarenja. Prvi stihovi nastaju 1930-ih godina, a objavit će se, uz nekolicinu kasnije napisanih, tek 1994. godine u zbirci pjesama Prekodravje tak popeva. Zbirka je podijeljena u nekoliko segmenata, odnosno tematskih preokupacija: ponovno se okreće povijesnim događajima u zavičaju u cjelini nazvanoj Od zdavnja smo tu – ponavljajući naziv pjesme u prozi kojom završava prvi dio opisane opsežne tetralogije čime i na simbolički način dovršava priču. Nastavlja rimovati o obiteljskim vrijednostima (Zrcala so bila tvoja deca), o prirodnim ljepotama Prekodravlja (Prekodravje tak popeva), o domoljubnim temama (Hrvatska nam jako plače), a sve zaokružuje autorefleksivnim pjesništvom (Oprostite meni) koje zaključuje pjesmom – Najte zameriti: Najte zameriti na ovom kaj pišem / ako vu nikoji pesmi moderno ne dišem. / Pišem ono kaj na pamet doje, / a kaj doje, od srca pak to je. (…) Se pak ovo kak je bilo i kak bode, / samo nek se v dušu ne zabode. / Životno poslanje s pesmami sem zaokružil / i ovomu kraju z nečem se odužil.6

Literarno stvaralaštvo, doslovno i metaforički, zaključuje priča O životu u Goli kroz dvjesto godina: seljak-slikar Ivan Večenaj i njegovi preci na kojoj je radio do kraja svog života, a predstavljena je posmrtno. Knjiga započinje ponovnim, ali kratkim osvrtom na povijest zavičaja da bi fokus preselila na osobnu povijest obitelji Večenaj kroz priče o članovima obitelji, međusobnim odnosima te zaključila rodoslovljem. Prelazak u sadašnjost obilježen je kratkom epizodom o hlebinskim slikarima, odabranim narodnim običajima te preusmjeravanjem pažnje prema budućnosti, odnosno sinovima, unucima i praunucima. Iako nas je napustio 13. veljače 2013. godine, njegovo nasljeđe živi kroz bogato umjetničko nasljeđe i članove obitelji koji su preuzeli upravljanje Galerijom i Etno-kućom Ivana Večenaja. Iz svega dosad napisanog jasna je izražena samosvijest Ivana Večenaja pa ne čudi činjenica da je najbogatiji i najvrjedniji opus sačuvan upravo unutar zidova Galerije u Goli. Galerija je 2007. godine proširena te u prostoru od 250 m2 čuva velik broj slika na staklu i platnu te crteža i akvarela, suvenira i svih 8 Ivanovih knjiga. Uz Galeriju, javnosti je dostupan i umjetnikov atelje. Etno-kuća, odnosno rodna kuća Ivana Večenaja puna je etnografskog blaga (broji više od 700 predmeta) koje je tijekom godina skupio autor i čitava obitelj Večenaj. Od 2007. godine kuća je, uz tradicionalnu okućnicu, registrirana kao kulturno dobro Republike Hrvatske.7 Brigu o kompleksu trenutno su preuzeli unuka Petra i sin Mladen Večenaj (također slikar) koji su bili od velike pomoći prilikom pripremanja ovih tekstova.

Životna priča Ivana Večenaja dokazuje kako uistinu velike ljude odlikuje stručnost, znanje i raznolikost kompetencija koje u svojoj pristupačnosti i jednostavnosti znaju prenijeti širokom krugu interesenata. Zato smo za kraj današnjeg druženja, a u čast 100. rođendana umjetnika u suradnji s Galerijom Ivan Večenaj za dvoje najbržih pripremili malo iznenađenje. Odgovorite na nekoliko pitanja i osvojite posjet Galeriji i Etno kući Večenaj te kroz besplatno stručno vodstvo nasljednika i članova obitelji saznajte još više o životu, radu, navikama i uspjesima Ivana Večenaja! Svaka nagrada uključuje grupu posjetitelja do 5 osoba. Ne časite ni časa, klik na kviz: https://forms.gle/aVK6sHE3S3ab7S1H6. Sretno!

Piše: Helena Kušenić

*** Zahvala obitelji Večenaj na ljubaznom ustupanju svih obavljenih knjiga Ivana Večenaja, kao i na suradnji tijekom pripreme svih članaka.

7 Galerija Ivan Večenaj, deplijan, tiskan uz potporu Koprivničko-križevačke županije.