grafički i video dizajner

Iza kulisa nastupa na Dori nalazi se koprivnički freelancer Aleksandar koji stvara efekte golemih projekata: Treba sanjati i raditi, ne sjediti i čekati

Kada bi odradio jedan posao, jedni su se raspitivali čije je djelo. To je napravio Aleksandar Rapaić, odgovorili bi im drugi. Uvijek je bilo i ima posla, tvrdi, čak i kada je krenuo i kada je mjesec dana vladala suša. Taman što je odlučio napraviti oglas, pojavio se novi zadatak.

20:00h
0
Aleksandar Rapaić
Aleksandar Rapaić u svojem domu, u svojem uredu, u Koprivnici // Foto: Ivan Balija

Kako je najsvježiji i, saznat ćete čitajući, za ovu priču ključan primjer, uzmimo u obzir 22. izdanje Dore održano protekli vikend u Opatiji. Nastupi prva pjevačica pa ide naš Eric Vidović, Koprivničanac koji s pjesmom Reci mi traži prolaz na Euroviziju. Izredaju se potom ostali sve do 13. Albine Grčić, pokazat će se pobjednice i one koja će predstavljati Hrvatsku na europskome pjevačkom natjecanju u Rotterdamu, u Nizozemskoj. Gledatelji slušaju pjesme, manje ili više stručno pred televizorom raspredaju je li netko promašio ton, otišao previsoko ili prenisko te napravio krivi, nesinkronizirani pokret u odnosu na plesačice i plesače koji upotpunjuju cijeli aranžman.


Prati li itko u tim trenucima što se događa na velikim videozidovima? Zašto se iza Ericovih leđa vrte narančaste linije s plesnom siluetom ili, pak, neke futurističke roze i neonski plave riječi Dancin’ ili Oh nooo! koje krase Albinin nastup?

– Ne, ne smeta. Dovoljna mi je jedna osoba koja će se naći među stotinu onih koji su lajkali, koja će me trebati i dalje preporučiti – odgovara Aleksandar Rapaić, koprivnički grafički i video dizajner, na pitanje smeta li mu što šira publika ne zna kako je upravo on autor, u ovim slučajevima, pozadinskog blještavila kojega, priznajmo, baš i nismo svjesni.

“Možda netko nije obraćao pozornost na moje animacije, no siguran sam kako su doprinijele kvaliteti priče.”

Spotove, recimo jednom za svagda, ne snima! Njegov je posao stvoriti vizualizacije. Priča nam kako izvođač može imati super pjesmu, ali ukupni dojam daje audiovizualni moment, od plesača na sceni do dobrih animacija koje ne smiju biti napadne, već suptilne jer je fokus na pjevaču.

– Možda netko nije posebno obraćao pozornost na moje animacije, no siguran sam kako su doprinijele kvaliteti priče – siguran je Aleksandar.

Godine 2018. primio je poziv Larise Lipovac, koreografkinje i voditeljice plesnoga centra Tala u Zagrebu koja je tada radila s Lukom Nižetićem, i to baš na nastupu za tadašnje izdanje Dore. Trebali su nekoga za video wall, a kako su ranije već surađivali, predložila ga je tadašnjem timu. Prihvaćena suradnja, prema Acinim riječima, dobro je prošla, što je bio povod novoga angažmana za sljedeću godinu i rada s Edijem Abazijem. Još jedan pjevač, još jedna Dora. Korak po korak, riječ po riječ, usmenom predajom došao je i do ovogodišnje, 22. Mobitel je zazvonio u prosincu 2020. S druge strane bio je sličan upit, posao brzinski dogovoren, tematika pjesme odrađena, kao i snimanje u Zagrebu gdje su green screenom implementirali snimke plesača i Albine.

Dok smo pričali ispred njegovih dvaju monitora i ispred dviju gitara, do kojih ćemo doći, par je puta ponovio kako se ne reklamira, nema Instagram i Facebook, a web stranicu tek toliko. Njegov se rad, ponuđeni zadaci koji mu stižu pod noge, putem poziva, emaila i na druge način, moglo se već dosad shvatiti, temelji na preporukama. Na sličan se način, usporedno s interesom Albininih suradnika, pojavio i onaj Ericovih.

– Dobro je što sam freelancer. Mogu si vrijeme organizirati kako mi odgovara. Zapeo sam i napravio – kratko dodaje kako je hendlao više zadataka odjednom.

Dok će stolar, primjerice, uložiti u drvo kao materijal, Aco kupuje znanje u obliku tutoriala, odnosno tečajeva // Foto: Ivan Balija
Kako uspijeva bez oglašavanja?

Kako je uspio, pitali smo se. Kako danas, kada je sve na internetu jer bez istoga gotovo ne egzistiraš, ni virtualno ni stvarno, radi bez pisanja statusa, objavljivanja fotki, aktualnih dogodovština i slično?

Pojasnio nam je u kratkim, biografskim crtama. Godine 2008., danas 35-godišnji Aleksandar upisao je Grafički fakultet u Zagrebu, tehničko-tehnološki smjer. Nikad, tvrdi, nije bio bogznakakav dizajner. S druge strane, zanimali su ga softveri poput Ilustratora i Photoshopa, neke fotomanipulacije.

– Tijekom faksa, pomalo sam uzimao dizajnerske predmete. Dok su ostali bili na kavi, ja sam dolazio doma i vježbao pomoću Photoshop Helpa. Em je internet bio spor, em nije bilo toliko tutoriala. Čitao sam knjige i radio užasne stvari, premda su mi tada bile vau! – prisjeća se, zaključujući kako je tako postavio temelje današnjeg znanja.

Prepričava kako se javio tipu koji je držao predavanje o 3D mappingu i hologramima. Počeo je raditi, povukao ekipu s faksa, njih pet-šest, upoznao After Effects, spomenuti mapping, holograme, razno razne interaktivne projekcije i ekrane. Ušao je u tu spiku, veli. Naredne dvije godine grafički dizajn bio mu je stalan posao. Ali, tada je shvatio kako ne može biti, primjerice, od 9 do 17 sati u uredu i obavljati isti posao.

Nekome to odgovara, mene je ubijalo. Trebalo mi je nešto drugačije, ne rad po špranci. Nije bilo slobode, lijevo-desno, kreativnosti – uživio se pričajući.

S takvim stavom te uz saznanje o poticajima za otvaranje paušalnog obrta, krenuo je u samostalne vode. Tu se priča ozbiljno zakotrljala, 2017. godine. Već početkom iduće, eto ranije prepričane priče o radu u sklopu Dore.

– Taj je moment, u kojemu iz sigurnosti moraš prijeći u nesigurnost, kada si prepušten sam sebi, strašan. Strah te svega, ali skužiš – ili ću to napraviti sada ili se dovijeka žaliti što radim posao koji ne želim. Imao sam plan koliko mi minimalno treba za život svaki mjesec, taj sam si cilj postavio. Poslovi su počeli dolaziti, sve veći, jači, kompliciraniji, zahtjevniji. Svašta, svega je bilo. Radio sam za super ljude, a bilo je i onih koji nisu platili. No, tako učiš. U ove tri i pol godine naučio sam poštovati vlastiti rad, znam koliko vrijedim. Nitko mi ne skače po glavi. Nekima je to dobro, nekima ne – svjestan je Aleksandar.

Zna da, kao samostalan obrtnik, ne može konstantno imati posla. No, odgovaraju mu pauze.

Kada bi odradio jedan posao, jedni su se raspitivali čije je djelo. To je napravio Aleksandar Rapaić, odgovorili bi im drugi. Uvijek je bilo, sada ima i bit će posla, tvrdi, čak i kada je krenuo i kada je mjesec dana vladala suša. Taman što je odlučio napraviti oglas, pojavio se novi zadatak.

– Srećom, nisam osjetio promjene uslijed epidemiološke situacije. Kod onih koji se bave digitalnim djelatnostima dobro je što si uvijek doma, radiš za računalom. Društvenim mrežama i web stranicama potreban je content, sadržaj – kaže nam Aleksandar, inače vanjski suradnik nekolicine kompanija.

Određujući generalni smjer glazbenih projekata kao što su Albinin i Ericov, Aco radi mood board. Kako ne znamo što je to, pojednostavio nam je objasnivši da je riječ o hrpi raznih elemenata koji nisu nužno dio koreografije, ali podsjećaju na boje i slike. Tako gradi osjećaj scene, poentira, nadovezujući se na storyboard kao iduću točku radnoga procesa, što podrazumijeva točno po minutaži napravljene scene, radnju koja će se odvijati. Dakako, sve to u razgovoru, dogovoru, s prijedlozima i prihvaćanjima te odbijanjima istih od strane onih koji su ga angažirali.

– Odgovaraju mi pauze. Pošto samostalno radim, ne mogu očekivati da ću stalno imati posla. Smatram kako imam dobre reference – vjeruje u sebe Aleksandar koji je, potvrdio je našu sugestiju, došao u fazu u kojoj prima određenu, njemu odgovarajuću vrstu klijenata.

Foto: Ivan Balija
Radio je smart city prezentaciju za T-Com, predstavljao 5G mrežu kroz 3D naočale, sudjelovao u otvaranju zračne luke te kreirao interaktivni muzej proširene stvarnosti.

Da ne ispadne kako su mu glazbene točke poslovna okupacija, naveo nam je još par projekata. Recimo, mapping za T-Com, za smart city rješenje. I ovdje smo tražili podrobnije pojašnjenje.

– Na maketi grada izrezanog od stiropora napravio sam mapping, pokazao kako funkcioniraju promet, pametni parking, električne punionice, zeleni koridori za hitnu pomoć. Fora je u tome što bi osoba imala mali kontroler, upravljala tim gradom, pratila animacije – priča nam, pokazujući prezentaciju istoga, zapravo informativni prikaz pametnoga grada koji u realizaciji zagrebačke firme Fakat čeka demonstraciju na DigitalTakeoveru, velikome sajmu odgođenom uslijed pojave koronavirusa.

Posebno zanimljivo, u skladu s današnjim tehnološkim postignućima, zvučala je priča o produkciji za 3D naočale, a u vezi predstavljanja 5G mreže i mogućnosti brzoga prijenosa podataka koju omogućuje. Kako bi virtualne konferencije izgledale u budućnosti, kroz trodimenzionalne naočale, napravio je upravo Aleksandar.

A njegovih ruku djelo – uz, uvjetno rečeno, manje i redovite poslove – jesu i animacije na LED ekranima ispred kojih su skakutali plesači za vrijeme otvaranja Zračne luke Franjo Tuđman, kao i mapping zgrade za vrijeme crnogorske konferencije Dani nauke. Ideja provedena u djelo bile su, ukratko, molekule i dijeljenje stanica koje su zgradi udahnule život. Tu je i, ne zaboravimo, suradnja s povjesničarima kao primjerima stručnjaka koji mu moraju što detaljnije opisati stvarne događaje da bi ih on mogao što je autentičnije rekreirati. Bilo je tako za manifestaciju istarske općine Svetvinčenat.

– Radio sam animaciju povijesti na maketi kaštela – od gradnje, požara, vjenčanja do napada Uskoka. Priča je trajala, otprilike, četiri minute sa zvukom i naracijom koju sam dobio – govori.

“Ljudi možda imaju problem prepoznati što točno radim. Fascinira ih ono što je lijepo, dinamično, što nisu vidjeli.”

Nisam poput stolara koji naručuje drvo kako bi izradio stol, povlači Aco analogiju s vlastitim poslom u kojemu ne ulaze u materijalne, oku vidljive stvari, već u nematerijalne, u znanje. Kupuje nadogradnje za programe, templateove, olakšava si posao i skraćuje vrijeme potrebno za obavljanje istoga.

– Znam li obaviti 70 posto posla, uvijek ću ga uzeti jer ću time 30 posto naučiti. Prepreka je milijun. Hoćeš nešto napraviti, gledaš druge kako im ide, probaš pa ne ide, pa sve hoćeš hititi. Ništa ne ide, ali skužiš, radiš i shvatiš kako si naučio. Riječ je o procesu kojim se moraš gurati naprijed, to je pozitivan šus. Ideš li uvijek na sigurno, nećeš napredovati – siguran je u ono što govori.

Suradnje su mu, smatra, uspješne jer se naučio postaviti. Radi se to, to, to i to, nema preskakanja. Dok je u okviru, sve funkcionira. Okvir, pak, ponekad podrazumijeva veću slobodu, dok u drugim slučajevima ima upute, guidelinese, kako kaže služeći se engleskim koji hoćeš-nećeš ulazi u upotrebu ljudi zaposlenih u ovoj branši.

– Skužio sam kako se ljudima jako sviđa ono što radim. Možda imaju problem prepoznati što je to točno. No, kada im pokažem video pitaju me jesam li ja to stvarno radio. Fascinira ih ono što je lijepo, dinamično, što nisu vidjeli. A ono što ja radim nije isfurano, svakodnevno – kaže, nastavljajući.

– Moram napraviti da ovaj iksić skače ovamo, u vašem logotipu? Da. Okej, ja to napravim. Ali, tu i tamo mi odgovara dati mašti na volju. Sve je u balansu. Jer, opet, postoji zamor. Krajem 2020. više nisam imao ideja, sve mi je bilo izvan fokusa. Radio sam minimalne stvari, odmorio se pa je došao poziv za Doru. Energija je porasla, ekipa je bila super, znali su što žele. Volim izravan, straightforward pristup. Ako ćemo raditi, radit ćemo – dodaje.

Prije desetak godina bio je dio benda Dead Fish s kojim je nastupa po Hrvatskoj, od Imotskoga, preko Rijeke do Slavonije, čak i u Sloveniji // Foto: Ivan Balija
S grupom Dead Fish prije 15-ak godina plivao je glazbenim vodama, nastupao po Hrvatskoj i Sloveniji.

Upoznali smo ga kao kreativnu i nesputanu osobu. Nije nas, stoga, iznenadila sljedeća izjava, iako je riječ o sada već uhodanome poslu.

– Smatram kako neću cijelo vrijeme moći ovo raditi. U kojem ću obliku i što raditi, hoću li biti neki project manager ili imati ljude i dovoditi poslove kao dispečer, vidjet ćemo, ali to je plan. Dogodi se da me situacija pogura u nekome smjeru, tek ću ti i tamo ja pokazati inicijativu – govori dok razgovor lagano privodimo kraju.

Možda ga situacija vrati na glazbeni put. Naime, glazba mu je golem dio života, najdraži i najveći hobi, danas i pomoć u poslovnome i kreatorskome smislu, neovisno o tome što je amater. Vjerojatnost da će ponovno – kao što prije desetak godina bio dio benda Dead Fish koji je plivao raznim žanrovima, od rapcorea do rapa i punka pa i elektronike i metala – nastupati u Imotskom, Rijeci, Slavoniji ili Sloveniji, nije velika. Uživao je u tim roadtripovima, s time da od sviranja nisu živjeli. Bio je to jedan od ljepših životnih perioda, sjetno kaže, osvijestivši današnjicu u kojoj nemam festivala niti spavanja u šatoru. Jako mu nedostaju. Bilo kako bilo, i glazbena su vrata otvorena, na temelju čega smo sigurni da je uživao u, među ostalima, izradi spota pjesme Dok sam s tebom imam se koprivničke grupe Ogenj. U jednome je čak i glumio!

– Da, jako! Na početku sam imao strašno niska očekivanja. No, treba sanjati velike stvari, s time da se za njih ne smiješ vezati. Moraš ih uvijek imati u pozadini. Poanta je raditi na tome, ne čekati i sjediti – zaključuje Aco odgovorom na pitanje je li zadovoljan pozicijom do koje je došao.

čitam...