U organizaciji Umjetničke galerije Kopart u poznatoj riječkoj Galeriji Kortil traje izložba crteža i ulja Zlatka Kauzlarića-Atača. Izloženi ciklus i izložba nazvana je “Prošlo je, eto, još jedno ljeto”, s motivima aktova koje je Atač radio posljednjih dvadesetak godina. Na otvorenju se okupio veliki broj ljubitelja umjetnosti i slikarevih poznanika i prijatelja, budući da je Atač godinama surađivao, kao scenograf, s riječkim kazalištem i predavao na njihovoj Umjetničkoj akademiji.
Na izložbi su govorili direktorica Koparta Đurđica Dehzad, kritičar Marijan Špoljar i sam autor. Zanimljivoje da su svi troje Koprivničanci, ili po rođenju ili po življenju.
Atač je rođen u Koprivnici 1945. godine, profesor je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je bio i dekan, a između ostalih priznanja dobio je i Nagradu grada Koprivnice. Izložba ostaje otvorena do 17. listopada.
Prof. Marijan Špoljar o Atačevu slikarstvu
ATAČEV OPUS NE MOŽETE ZATVORITI U KUTIJU ILI PRETINAC
Onaj tko je jednom vidio Atača na djelu znati će zašto njegov slikarski opus ne može biti zatvoren u kutiju ili pretinac koji bi se tek prigodice, za slučaja nekoga monografskog pregleda, mogao otvarati. Nije to s toga, znat će i to svjedoci njegove slikarske akcije, što se ne bi mogla utvrditi stilska ili tipološka pripadnost tih radova ili formalna kontaktnost s nekim od normiranih likovnih kategorija već je razlog u nedohvatljivosti finalne varijante slikarskog procesa. I prije je bilo, a i bit će, onih koji svoj umjetnički postupak ne vezuju uz prostor završnih solucija niti uz definirane poetičke rubrike. I prije je bilo onih koji su kroz nervozu svoga postupka i neurozu svoga bića djelo ostavljali u poziciji u kojoj ono nije bilo cilj nego metoda, u kojoj je mjeru osobnosti valjalo pronalaziti u disparatnosti, a ne u koheziji.
O GOLOM JE TIJELU RIJEČ
Ali, kod Atača riječ je o drugoj vrsti nedohvatljivosti: kao što se vrijeme ne može fiksirati ne može se doseći ni zaustavljeni trenutak motiva njegove slikarske opsesije. Riječ je, dakako, o tijelu, o golome tijelu koje se, budući da je lišeno pokrova-paravana koje je štiti od podražaja – opire svakoj konkluzivnoj mjeri. Samo se kadaverni ostatak tijela može podvesti pod zaključnu crtu. Sve ostale manifestacije tjelesnosti pamte samo neograničenost solucija i pribiru vrijednosti koje se ne tvore kroz termine konstante i zaleđenosti.
Kauzlarić-Atač kompleksu ne prilazi spekulirajući o naravi medija ili o karakteru i problemskoj stratifikaciji. Da nas zavara ili zataška svoju elementarnu slikarsku volju on će ponekad demonstrirati stanoviti mentalni, ”konceptualizirani” postupak, ali nikada neće otići u tezu. Čak i kod zahtjevnih, funkcijom scene određenih zadataka, on ne iznevjerava primarni nerv niti su mu prostorne konstrukcije tehničke tvorevine lišene protoka tekučine koja ide izravno iz nabreklih slikarskih žila.
INTUITIVAN, ALI I RACIONALAN
Ako je intuitivan on, međutim, nije i neracionalan. Svoja skromna sredstva i oskudni alat (ugljen, pastel, olovka, tek ponegdje akril) Atač koristi kao da će mu ona uskoro usfaliti: još jedna crta, još jedan trag, još jedna linija – samo da bi iskoristio to što mu je u ruci, ne ostavljajući mogućnost bilo kakvog ”viška materijala”. Odlučan u namjeri, ali dirigiran nekim osobitim, unutrašnjim, intuitivnim, da ne kažemo – nagonskim, impulsima na Atačevoj se radnoj plohi pojavljuju likovi i tijela istodobnono i opuštena i napeta, sladostrasno okrenuta sceni, ali i (makar) fingirajući zatvorenost i rezervu.
OSVAJANJE TIJELA BORBOM PRSA O PRSA
Kada smo na početku zborili nešto o nedohvatljivosti i o nestajanju granica mislili smo da je to proces u, najmanje, dvostrukom smislu: prema unutra i prema van. S jedne strane, riječ je o nastojanju da se cjelina naruši postavima, egzibicijama tjelesne raspojasanosti, krhkošću linije, fluentnošću nanosa, pomacima ekstremiteta i pokrenutošću mase, svjetlom i sjenom, simultanitetom obrisne linije… Tijelo uistinu postaje ranjiva masa, ono se rastvara i raspolućuje i kao takvo sugerira/izaziva slobodu ulaza, potrebu prodora, nakanu osvajanja, praksu pripajanja. Ono, dakako, ne ide bez, kako bi Tonko Maroević rekao, ”strastvene sprege objekta i subjekta, ili, u ponešto metaforičnijoj varijanti, Igor Zidić, kada govori da ”samo onaj koji je bio ‘van sebe’, može reći da je bio u drugome”. Erotografske i erotomanske aluzije nisu slučajne niti su samo maštoviti pomoćni literarni instrumenti: Atačeva metoda i sva ta igra s tijelom kao da prizivaju neutaživu glad i žeđ za drugim, drugačijim, zagonetnim, punim, uzbudljivim. Nije li to istodobnono i metafora svakog stvaralačkog, umjetničkog djelovanja, nije li prodor ”s one strane”, ”unutra” u isto vrijeme i simbolika svake duhovne penetracije u ”novo” i ”drugačije”? Pri tome, Atač se i u formalnom, tehničkom i produkcijskom smislu drži postupaka koji svjedoče rečeno osvajanje tijela. Premda je to najčešće borba prsa o prsa, napor se naplaćuje ugodom.
ZATOMLJENI DAH USTAJALOSTI I OCVALOSTI KOJI SE TALOŽE NA MARGINAMA NAŠIH ŽIVOTA
Dakako, nisu to uvijek tijela s kojih bi se cijedio sok (samo)zadovoljstva: i u opuštanju nakon grča latentna je stanovita mjera depresije, recidivirana su stanja prije stvaralačkog akta. Kao i u stvarnom životu i u umjetničkom svijetu neki procesi završavaju tugom (”..banje je tužno”, eksplicirala bi naša poznata performerica). Na prvi pogled hedonističke i otvorene spram radosne i zavodničke igre Atačevi nam se radovi u konačnici pokazuju kao melankolične etide, prostori gdje odzvanjaju sjetna i turobna sazvučja. Izostavljajući radove kritičkih, makabričnih, bijafranskih korijena, a kombinirajući akrile i crteže s ljetnim, dokoličarskim ugođajima, on ipak nije mogao završiti u pukoj apoteozi: kao da i kroz naslovnu sintagmu (”i prođe, eto, još jedno ljeto”) odzvanja ponešto od one tihe i kao ničim izazvane melankolije kasnoljetnih dana. Ti fragmenti, te gotovo svakodnevne skice i radne bilješke poslagane jedna preko druge kao mozaik uspomena ili kao sentimentalni patchwork (”s mirisom soli i s okusom sna”), jedva da mogu zatomiti dah ustajalosti i ocvalosti koji se taloži na marginama naših života.
STVARALAČKI EROS, VRIJEDNOST SADRŽANA U POSTUPKU
Izmicanju granica, koje smo slijedili u procesu transformacije slike prema unutra, nazočimo još više kada se slika pretvara u utilitarni objekt. Ne mora to nužno biti scenografsko rješenje – dovoljno je da se radovi poslože prema scenografskom modelu, da služe i kao kontekstualno rješenje, da – ukratko – stvaraju okvir scenarija za stanovitu izložbenu predstavu.
S druge strane, postoji i na simboličkoj i na materijalnoj osnovi neka nenaglašena, ali stalna potreba za otporom: kao da je Atač tek onda ”na miru” kada se ”bori” s materijalom, s motivom, s konvencijom, sa smislom slikarske akcije. Nadvladati i ukrotiti podlogu gdje se odvija proces njegove crtačke/slikarske intervencije, savladati i ući u tijelo, pokazati i dokazati da je klasična tehnika još živa, prkositi neumitnosti umjetničkih mijena, bio bi tek plemeniti, često donkihotski, napor da u tome postupku nije sadržana ona vrijednost koju u nedostatku novih izraza zovemo
starinski – stvaralački eros.