des mozges

Jongova životna energija

Bila je to delegacija jedne tvrtke koja je načula za Jongove probleme sa smradom i odlučila mu ponuditi ugovor života, da postane influencer, ambasador i glavni resurs njihovog proizvoda, branda koji neugodne mirise pretvara u životnu energiju, prirodno i održivo s predznakom BIO, kroz fermentaciju, digestiju, homogenizaciju i ostale „čudne“ izraze

13:05h
0
Foto: Matija Gudlin
Admir Sinani // Foto: Matija Gudlin

Imao sam prijatelja u srednjoj, zvali smo ga Jong. Majka mu je bila priprosta domaćica iz malog sela Gregurovca kraj Križevaca, imala je završenu osnovnu školu, a većinu vremena provela je na seoskom imanju svojih roditelja čisteći štalu, ili kako su njeni roditelji to nazivali dugi niz godina, farmu u nastajanju. Jongov otac bio je brkati strojobravar koji je nakon srednje izučio zanat u Njemačkoj. Nakon par godina teškog fizičkog rada, shvatio je da ne želi gubiti vrijeme, kupio je svog prvog Volkswagena i vratio se na selo te si obećao kako će odsada živjeti isključivo od svog rada. Poljoprivreda je težak posao, a Jong bi u školu dolazio praćen stajskim smradom, bez obzira što bi uvijek potrudio odjenuti najčišću majicu i što je probao koristiti sve proizvođače gelova za tuširanje. Pratio ga je taj karakterističan miris, kad bi ušao u razred, svi bi zatvorenih očiju znali da je stigao Jong, kao što bi mnogi zatvorenih očiju prepoznali da su ga doveli u McDonald’s.

Jong je bio relativno povučen dečko, volio je naganjati loptu po neravnim livadama županijskih liga, popiti pivu nakon tekme s dečkima i vječno bi šutio u „teškim razgovorima“ je li bolja Varteksova ili Belupova škola nogometa. Jednog sunčanog dana, na Jongovim vratima stvorilo se dvoje ljudi, muškarac, crn, visok, u odijelu skrojenom po mjeri, te žena duge smeđe i valovite kose, u suknji i skupocjenim cipelama, s torbicom iz koje su virili papiri koji su očito bili jako „skupi“.

Bila je to delegacija jedne tvrtke koja je načula za Jongove probleme sa smradom i odlučila mu ponuditi ugovor života, da postane influencer, ambasador i glavni resurs njihovog proizvoda, branda koji neugodne mirise pretvara u životnu energiju, prirodno i održivo s predznakom BIO, kroz fermentaciju, digestiju, homogenizaciju i ostale „čudne“ izraze koji su Jongu zvučali nadrealno, ali puno realnije kad je vidio cifru na ugovoru. Dok mu je muškarac objašnjavao kako neće morati raditi ništa osim smješkanja, fotkanja, hodanja po eventima i konstantnog smrada kao glavnog sastojka, žena mu je turila papire pod ruke i brzo listala ugovor kako bi došla do zadnje stranice za potpis.

U svom stilu, nije rekao niti riječ dok je slušao pomno isplaniranu prezentaciju ulickanih prodajnih predstavnika čiji su šefovi navodno neki Sovjeti iz istočnih zemalja, ali mogao se primijetiti žar u Jongovim nevinim i mladim očima, osjećao je kako je ovo njegov veliki trenutak i tranzicija u svijet ozbiljnih muškaraca. Kad je progovorio, neočekivana reakcija šokirala je prodavače finih mirisa.

– Potpisujem sve što je na papiru, samo pod jednim uvjetom. Želim da cijelo selo ima profita od mojeg smrada i da svi dobiju, besplatno, neograničenu količinu životne energije dok god im je ovdje prebivalište – ozbiljnim je glasom postavio Jong svoj uvjet ne marivši ni sekunde da je upravo na kocku stavio svoju egzistenciju da bi osigurao cijelo selo. Iako je s većinom njih u mini ratovima oko svakodnevnih situacija. S prvim susjedom ne razgovara od najmanjih dana jer mu je ovaj pokosio komad livade oko kojeg se nikad nisu dogovorili kada se njome i u kojim slučajevima smije prolaziti, a s „najpoznatijom“ mljekaricom u selu prekinuo je sve odnose onog trena kad je njen muž osjetio smrad u krevetu koji je imao karakterističnu osobnost…

Cijela priča imala je „happy end“, Jong je stavio svoj smrdljivi potpis na komad A4 papira i zapečatio svoju neizvjesnu sudbinu te osigurao svoje seljake životnom energijom. Kako to obično biva, za cijeli posao saznao je i načelnik općine koji je Jongu predložio marketinšku suradnju u promociji kontinentalnog turizma na bazi životne energije i održivih proizvoda lokalnih nešpricanih OPG-ova, a Jong je u naletu poslovnih prilika parafirao i tu suradnju, ovoga puta traživši zauzvrat 10 nogometnih lopti za lokalni klub.

Par godina teklo je med i mlijeko, Jong je mirisao kao Michelinov restoran od pet zvjezdica, a selo je dobivalo svoju životnu energiju zapakiranu u vakumirane bijele kuverte. No jednoga dana, nestali su Jongovi prirodni smrdljivi resursi, „farma u nastajanju“ ostala je prazna, a životna energija bila je sve traženija na tržištu kao i bio proizvodi lokalnih OPG-ova.

Sovjeti su ipak prilikom potpisivanja ugovora imali svoju „perestrojku“, a Jong nije čitao mala slova. Umjesto prirodnog smrada svoje štale, po novome ustroju koji je bio ispisan najmanjim fontom, Jong se morao kupati u otpadu koji su Sovjeti dovozili iz susjednih „farmi u nastajanju“ kako bi proizveo svoj karakterističan miris. Počeo se žaliti i negodovati pa su Sovjeti ubrzo stigli s aneksom ugovora, a Jong je postao samo još jedan Gnoj u nastajanju nadajući se da neće završiti kao njegova farma.

čitam...