Iz dnevnika istraživača

Još jedan sasvim običan dan u planinama Madagaskara

18:30h
0
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek

Iako izbjegavamo uraganski vjetar i razaranja koja trpi obala, niti ovdje u unutrašnjosti nije puno bolje.

Šćućurio sam se pored vatre, grijući bose noge poslije prvog dana terena. Cipele se cijede nešto dalje. Društvo im prave hlače, čarape i ostala mokra odjeća. Nije hladno samo meni već i mojim kolegama znanstvenicima, vodičima i nosačima naše ekspedicije na Andringitru. Entuzijazam traženja endemskih žaba zamijenili smo mučaljivom šutnjom. Kiša tutnja po slamnatom krovu, jedinoj zaštiti od hirova atmosfere kilometrima naokolo. Zapusi vjetra špricaju kišu sa strane, jer nema pravih zidova. Samo temelji od kamena i drveni nosači nose ovu kolibicu.

Virim van u crne i niske oblake koji nikako da napuste ovo područje. Nije ni čudo. Usred smo ciklona, ogromnog oceanskog poremećaja koji je zahvatio cijeli Madagaskar. Iako izbjegavamo uraganski vjetar i razaranja koja trpi obala, niti ovdje u unutrašnjosti nije puno bolje. Naprotiv. Ovdje, na visini od 2600 metara nad morem se oblaci, ti nepresušni rezervoari vode zaustavljaju pa zalijevaju i ljude i stijene i nepregledne travnjake planine Andringitre. Živa se ovdje po noći spušta i sedam crtica ispod nule, a ljeti se ne diže preko 25°C.

Foto: Goran Šafarek

Nakon bljutave riže i kuhanog kukuruza, krećemo gore još dok ni sunce nije provirilo. Kada bi se uopće vidjelo iza oblaka. Prvo treba prijeći visoravan. Samo smo mi biolozi s vodičima, nosači su se vratili u selo. Iako ravna, ispresijecana je dubokim potocima i riječicama. Nema druge nego duboko zagaziti. Hladna voda grize naša bosa, još topla i uspavana stopala dok gacamo s cipelama u rukama. Već na samom početku planina pokazuje da ćemo cijeli dan biti mokri. Stižemo uskoro do ruba zastrašujuće litice. Dobrano izvih vrat da bih ju pogledom cijelu obuhvatio. Ipak, monolitnost izdaleka se pred očima pretvorila u malene usjeke – prolaze. Tu je i hrapava granitna podloga koja đonovima mnogo bolje leži od glatkog vapnenca kojeg nalazimo posvuda u Hrvatskoj.

Uspon polako traje, jer treba paziti na svaki korak, pad u provaliju bio bi koban. Konačno, izranjam u vilenjački svijet gornje stepenice. Kao u nijemom filmu, tišina me je obasula. Našao sam se u gustom oblaku koji bi se tek na trenutak lijeno pomaknuo i dopustio bi mi pogled uokolo. Trenutak kasnije bi me potom ošamario svojom mokrom šakom. Nekoliko takvih kratkih epizoda spojilo se u puzzle ovog misterioznog svijeta. Nije potpuno ravan već razveden u blaga brdašca i male doline. Tu i tamo nazirala bi se tama uskog i dubokog klanca. Kao kruna svega, uzdizali bi se u pozadini najviši vrhovi. Pričekao sam da se ostatak grupe sakupi i krenuli smo dalje, prema srcu planine.

Krajolik se mijenjao iz minute u minutu. Blago bi se penjali uz granitnu stijenu, a onda probijali kroz gusto raslinje. Kiša je skoro neprimjetno pojačavala, prodirući kroz svaki dio mog tijela, unatoč skupoj jakni i cipelama od nepromočivog gore-texa. Napokon smo stigli do ruba provalije, prošli potok koji se ondje stropoštavao kao slap. Oprezno smo se spustili do njegovog podnožja gdje je i počela naša potraga. Cilj nam je posebna vrsta visokoplaninske žabe. Istraživači su se uskoro razmili uokolo, neki od njih direktno u slapu. Voda je udubila malu prostoriju, savršeno mjesto za skrivanje ovih ekstremnih vodozemaca. Nakon kojih dva sata trud se isplatio. Uskoro se u rukama našlo nekoliko primjeraka ove lijepe zeleno smeđe žabe. Posao nije gotov. Treba uzeti komadić tkiva s DNA za genetičke analize, a to je malo duža procedura. Prošlo je podne, a kapi kiše sve jače odzvanjaju na kabanici. Voda se nemilosrdno cijedi u cipele. Mirno smo stajali pa nema više grijanja od kretanja. Hladnoća zato počinje tresti tijelo. Vrijeme se rasteže kao otopljeni sir, posve se prepuštam nelagodi. Smrzavam se u tropima! Naposljetku, posao je gotov. Moramo brzo nazad. Po prolomu oblaka popeli smo se do vrha litice, a ondje neočekivan pogled. Potok na rubu provalije koji smo s lakoćom prošli u dolasku, sada je nabujao. Struja vidno grabi okolno grmlje kojeg samo snažno korijenje sprečava da se lansira u slap i niz provaliju. Mi ljudi na žalost nemamo tu privilegiju. Dogovor brzo pada: držeći se za ruke moramo prijeći prijeko u lancu. Uz malo nespretnosti, svi smo sigurno zagazili drugu obalu.

Foto: Goran Šafarek

Olakšanje. Ipak, imamo još dva tri sata do baznog logora, a uvjeti su sve gori. Umorni, mokri do kosti, moramo po klizavom terenu ići nizbrdo, sve je i mračnije. Naprežući osjetila i kontrolirajući mišiće, polagano sam napredovao. Šljapkanje u cipelama prati me poput sjene. Novorođeni potoci i slapići prskali su nas sa svih strana, no više nitko ne mari za to, ionako smo odavno mokri. Nakon dva sata zadnje iskušenje je pred nama – okomiti zid stepenice. Svu nadu položih u hrapavost granita. Kao u snu sam se spuštao neočekivanom lakoćom, na trenutak bih osjetio kako kližem na goloj stijeni, ali bih se nekako uspijevao iskontrolirati. Tek dolje u baznom logoru, spasonosni adrenalin se povukao i osjetih strašan umor i tupost. Jedina nada mi je da je šator ostao suh.

čitam...
Loading...