Psihološko pero jedne mame

Jučer sam bila loša (?!) mama

Nisam bila mama kakva želim biti, a znam kakva želim biti. Znam i kako bi to trebalo izgledati. Pa mislim, to mi je i posao, radim s djecom različite dobi i različitih karaktera. Educiram i savjetujem roditelje. A jučer nisam mogla hendlati sa svojom djecom od 2 i 5 godina??

14:30h
0
Foto: Ivan Balija

Jučer sam bila loša mama. Jučer je bio loš dan. Jučer se vikalo, plakalo, ignoriralo. Jučer nije bio prvi jučer i jučer će se opet ponoviti. Znam to. Jučer su se moje cure urotile protiv mene. Jučer se nisam naspavala. Jučer se nitko nije naspavao. I tako je to krenulo.

Pa ukratko…

Noć prije:

B bez razloga cvili pred spavanje. Cvili. 20min. Cvili. L ne može zaspati. Sat vremena.

Ja ležim i gledam u strop, pokušavam duboko disati. Razmišljam o vešu i poslu koji nisam obavila.

B se probudila 2 puta, L se probudila 2 puta.

Ja sam se probudila 4 puta.

B želi da spavam s njom, L želi isto to.

I muž želi spavati sa mnom.

Ali ja ne želim spavati s njima. Ja želim spavati na dvorištu. Sama.

B plače, L plače.

Ja želim vrištati.

Jutro:

Buđenje u 6.30h. Po običaju. A vikend je! Vikend!

One žele čokoladu za doručak.

Ja želim natrag u krevet.

One žele ići na igralište.

Ja želim natrag u krevet.

L navlači B. B plače.

Ja vičem.

L ne sluša apsolutno ništa, B plače.

Ja želim plakati.

Ja plačem. L me zbunjeno gleda.

Poslijepodne:

U dućanu smo.

L se želi voziti na kolicima, B također.

L želi hodati, B također.

L želi sve slatko s polica, B također.

L ne prestaje zahtijevati. Sad želi colu. Sad želi šalicu.

Ja želim bocu vina. Otvorenu. Odmah ako može.

B želi sjesti u L sjedalicu, L cvili, želi u ZOO centar.

Ja ih želim ostavit na parkiralištu.

Ne stižem smisliti plan jer me zove muž. On ide na tenis. Baš sad. Nakon mog cjelodnevnog „meča“, on ide na tenis.

Večer:

Igramo se, skačem, plešem, glumim, čitam, pjevam, grlim i ljubim.

L cvili, B cvili.

Ja vičem. Bacam odjeću.

L se ne želi tuširati. Ignorira me.

Ja se želim tuširati. U miru. Sama.

Ali jedino što mogu je – plakati.

Uglavnom, jučer sam bila jadna… Nisam bila mama kakva želim biti. Bila sam ljuta cijeli dan. Na cure i na muža. Navečer sam bila ljuta na sebe. Jer sam imala osjećaj da sam ih iznevjerila. Nisam bila mama kakva želim biti, a znam kakva želim biti. Znam i kako bi to trebalo izgledati. Pa mislim, to mi je i posao, radim s djecom različite dobi i različitih karaktera. Educiram i savjetujem roditelje. A jučer nisam mogla hendlati sa svojom djecom od 2 i 5 godina??

Ali bila sam umorna, umorna od njihovih drama, umorna od zadovoljavanja tuđih potreba, umorna od nedostatka vremena za sebe. U glavi mi je sav posao koji moram obaviti, glupo čišćenje kuće, a u glavi mi je i želja da se posvetim svojoj djeci onako kako želim, ali nemam vremena za to. Znate onaj osjećaj krivnje, onaj tihi glasić koji vas natjera da posumnjate u svoje roditeljske vještine? E, nije mi dao mira, čak je i spavao sa mnom.

Zašto ovo pišem?

Ovo pišem jer znam da nisam jedina koja ima ovakve dane (a ovo su samo grube crte jednog „lošeg“ dana), bili mi mame, tate, psiholozi ili nepsiholozi, ali kako bi i naglasila da je na nama da se naučimo nositi s umorom i stresom kojeg nosi roditeljstvo. Dopuštajući da nas svladaju ovakve emocije, dopuštamo i negativnim ponašanjima da upravljaju našim odnosom s djecom – a to nije dobro. Naš stres ima izrazit negativan utjecaj, ne samo na naš odnos s njima, već i na njihov cjelokupan razvoj. Djeca su poput spužvica, upijaju naše emocije, ali upijaju i sva naša ponašanja. Na taj način roditeljstvo postaje još veći izazov.

Stres oduzima energiju. Kada ne brinemo o sebi, postajemo razdražljivi, iscrpljeni, tužni. A pozitivno roditeljstvo zahtijeva strpljenje, energiju i optimizam. Ako ne brinemo o sebi, teško nam je brinuti i o vlastitoj djeci. Briga o sebi važan je korak u postajanju bojim roditeljem. Zbog sebe i zbog njih se vrijedi pozabaviti sobom i ne dopustiti da nas stres ugrozi. Naposljetku, kada ste u miru i zadovoljni sami sobom tada ni djetetova „loša ponašanja“ ne ćete uzimati osobno, već ćete ih vidjeti kao mogućnost da se povežete s njima, tj. kao mogućnost da riješite problem.

Ali hej, tu nisu samo vaša djeca. Tu ste i vi, oni vi prije no što ste dobili djecu. I dalje ste u istom tijelu.

Zato, ako ste kao većina roditelja, onda vas moram podsjetiti da je u redu okrenuti se sebi. Znam da često osjećate pritisak da morate toliko dati djetetu da zaboravite na brigu o sebi ili se upravo zbog brige o sebi osjećate krivima. Ali, pokušajte na to gledati kao na djetetovu dobrobit jer roditelj pod konstantnim stresom nije dobar roditelj. Kada zapostavljate sebe, dovodite se u sve veće stanje stresa. Stres pak dovodi do slabijeg imuniteta, visokog krvnog tlaka, ali i do depresije, anksioznosti, nemogućnosti upravljanja ljutnjom… i ne samo to, učimo svoju djecu kako je u redu zanemariti stvari kao što su zdrave navike hranjenja, poštivanje vlastitog tijela te da odnosi s drugima nisu važni.

Zato, prošećite, odite na kavu ili na tenis (nisu „neki“ blesavi), brinite o vlastitom tijelu, čitajte knjige, preispitajte svoje misli. Prestanite kritizirati sami sebe. Prestanite brinuti o tome kakav ste roditelj bili jučer, fokusirajte se na sada. Svi zeznemo s vremena na vrijeme, vičemo, gubimo samokontrolu i to je ok – naša djeca nas ni ne trebaju savršene. Ispričajte se. Nastavite dalje. Budite roditelj kakvo vaše dijete treba sada. Vi ste najvažnija osoba u njegovom životu i najvažniji uzor kako se nositi sa stresom. Važno je da ste dobro.

Budite si važni

A naposljetku, znate li koja je super stvar vezana za lošu mamu? Ta što uvijek postoji drugi dan, druga šansa…

Brinite o sebi, a ja gibam…

Imam dogovoreno trčanje, a onda…e onda se idem tuširati. Sama.

čitam...
Loading...