Skitaonica

KENIJA I TANZANIJA Drugi dio: Oči u oči, usne na usne

Posebna sreća osmjehnula nam se predvečer, kad smo dobili privilegiju svjedočiti nesvakidašnjem prizoru. Nekoliko lavica s mladima zabavljalo se polako jedući netom ulovljenu zebru, često prekidajući hranjenje i opet mu se vraćajući. Svega par metara od nas brutalno su trgali zebrino meso i snažnim čeljustima lomili joj kosti.

15:00h
0
Jedan lav i dvije lavice // Foto: Zoran Bijač

KENIJA I TANZANIJA Prvi dio: Dolazak i upoznavanje s Masai svijetom

Poslijepodnevni ulazak u Nacionalni rezervat Masai Mara označio je pravi početak naše afričke avanture. Kao i u ostale rezervate i nacionalne parkove u Keniji i Tanzaniji, i u to golemo prostranstvo zabranjen je ulazak u vlastitom aranžmanu te se ne može ući osobnim automobilom, već isključivo prilagođenim safari vozilima u pratnji licenciranih vozača i vodiča. Zbog opasnosti od divljih životinja ljudima je zabranjeno napuštati vozilo i slobodno šetati divljinom. Da do toga ne bi došlo brinu lokalni rendžeri, naoružani puškama, koji tokom cijelog dana kruže rezervatom i prate situaciju. Vide li turista na slobodi, onome koji mu je to dopustio slijedi velika novčana kazna, gubitak posla i odlazak u zatvor, posebno u slučaju tragedije. David je prije desetak godina svjedočio smrti turista, kada ga je pet tona teška slonica, u strahu za svoje mladunče, udarila surlom i na mjestu usmrtila. Stoga smo, za potrebe fotografiranja, i u dogovoru s Davidom, propise kršili relativno rijetko. I nuždu smo obavljali brzinski, tik uz vozilo, širom otvorenih očiju. Tko bi rekao da i obavljanje nužde može biti pravi adrenalinski doživljaj?

Široka ravnica // Foto: Zoran Bijač
Rijetka stabla na beskrajnim travnjacima // Foto: Zoran Bijač

Na putu prema prenoćištu pratili su nas prekrasni afrički prizori, beskrajne savane obrasle zelenim i smeđim travkama, grmljem i rijetkim stablima, čijim prostranstvima u potrazi za hranom lutaju antilope, gazele, zebre, žirafe, slonovi, bivoli, gnuovi. Naravno, i predatori koji vrebaju na svakom koraku. Žirafa je bila prva egzotična divlja životinja na koju smo naišli. Te, i do pet metara visoke četveronošce, usta punih lišća, polaganog, nezgrapnog hoda, nemoguće je ne zamijetiti. Igra skrivača za njih nije opcija. Visinom često premašuju grmlje i drveće, pa im glava, kao egzotična biljka, strši iznad krošanja, a toplim očima obrubljenima dugim trepavicama, pomalo tupastog pogleda, promatraju svijet svisoka.

Uvijek oprezne Thompsonove gazele // Foto: Zoran Bijač
Tko se nije skrio, magarac je bio // Foto: Zoran Bijač
Pogled ispod obrva // Foto: Zoran Bijač
Crno-bijeli svijet // Foto: Zoran Bijač
Zbunjeni gnuovi // Foto: Zoran Bijač
Suživot // Foto: Zoran Bijač

Posebna sreća osmjehnula nam se predvečer, kad smo dobili privilegiju svjedočiti nesvakidašnjem prizoru. Nekoliko lavica s mladima zabavljalo se polako jedući netom ulovljenu zebru, često prekidajući hranjenje i opet mu se vraćajući. Svega par metara od nas brutalno su trgali zebrino meso i snažnim čeljustima lomili joj kosti. Iako su to zakoni prirode, drago mi je što nismo svjedočili lovu i trenutku usmrćivanja zebre. Mislim da bi to za moje oči ipak bilo previše.

Večera // Foto: Zoran Bijač

Životinje se u dobroj mjeri ne boje automobila. Znaju da im ta kotrljajuća kutija ne nanosi zlo, i samim time ne predstavlja prijetnju za opstanak. Vozači vrlo pažljivo prilaze i pokušavajući da životinje nimalo ne uznemire, vješto prilaze jako blizu. Vrlo nam je brzo postalo normalno disati isti zrak s divljim životinjama, bez osjećaja nelagode s ijedne strane. Baš suprotno.

Paparazzi // Foto: Zoran Bijač
Jedan lav i dvije lavice // Foto: Zoran Bijač

Ipak, bojazan životinja od ljudi na otvorenom postoji. Ugleda li životinja čovjeka kako hoda, pobjeći će glavom bez obzira. Osim, ukoliko je s mladima, ili se osjeti ugroženo, tada će je instinkt pozvati na borbu. Naši nužni i oprezni izlasci iz vozila bili su popraćeni maksimalnim sprintom gnuova, antilopa, zebri, gazela, impala. Ćud divljih mačaka nismo pokušavali istražiti.

Iako je službena verzija priče da Masai pleme danas živi u skladu s prirodom i ne ubija divlje životinje, istina je drugačija. Kroz razgovor s dvojicom Masai mladića saznala sam da je, još uvijek, najveće dostignuće i najveći dokaz muškosti ubiti lava. Ubiti ga kopljem i nožem. Ne rade to zbog mesa, kože ili krzna, nego zbog prestiža. Muškarac kojem to pođe za rukom tada odsječe lavlje šape i odnosi ih kao trofej u selo. Time automatski postaje najpoželjniji u selu. Sličan cilj kao i kod skakanja, samo mnogo, mnogo ekstremniji.

Kralj // Foto: Zoran Bijač

Spavali smo u kampu u srcu rezervata. Smještaj je činio šator veličine poveće hotelske sobe. Najčešće smo imali sve što nam je bilo potrebno. Krevet, toalet i tuš. Struje iz agregata je bilo nekoliko sati dnevno, kao i tople vode. Tuširanje nakon 22 sata moglo je biti samo tuširanje hladnom vodom u mraku. Kenijci se vode logikom da nitko tako daleko nije došao da bi krao, tako da ključevi za šatore ne postoje. Mogli smo u bilo koje doba dana ili noći ući u nečiji šator, kao što je to mogao učiniti i bilo tko s našim. Srećom, nikakvih problema po tom pitanju nismo imali. Ograničenog pristupa internetu bilo je u svakom kampu, tako da smo svakodnevno mogli komunicirati s najdražima i dokazati im da smo još uvijek živi. Porukama se najviše radovala mama, jer je još prije puta bila uvjerena da će tatu pojesti ili barem napasti lav, imajući na umu njegovu istraživačku ćud. Tatinu, ne lavovu.

Do šatora je vodila lijepo uređena kamena staza, ista ona kojom se odlazilo i do recepcije i restorana. Tu prvu večer, i općenito nakon napornih dana afričke divljine, ponekad bez ijednog zalogaja hrane, neopisivo smo se radovali večeri. Večera je bila puno više od obične večere, predstavljala je smiraj i trenutke za sređivanje dojmova nakon burnog dana. Uz kuhani kukuruz, chapati kruščiće i ugali, za nas bezokusne kuhane okruglice od pšeničnog griza, bila je ponuđena i juha, najčešće vodena i nezačinjena, sitno rezani komadi govedine ili kozletine, riža, povrće i sezonsko voće. Osim domaćih specijaliteta, uvijek je bilo i hrane prilagođene zapadnjacima pa nam se u globalu svidjela i uživali smo u njoj, kao i u hladnom kenijskom pivu i svježim voćnim sokovima. Za one skeptične, svaki restoran ima i Coca-Colu, Sprite i ostale moderne svjetske marke.

Kao i svakog sljedećeg dana, ustali smo vrlo rano. Nakon noći provedene u šatoru udaljenom svega nekoliko metara od vodene površine pune krokodila, osjećala sam mogućnost probavnih problema i odlučila da neću doručkovati. Tata, David i Kharisa otišli su na ranojutarnji objed, a ja sam za to vrijeme ispred šatora, s pogledom na krokodile, pušila cigaretu i uživala u svakom dahu Afrike. Kako još nije svanulo, uplašili su me tihi koraci u daljini, sve bliži i bliži. Krokodil? Lav? Nosorog? Ne. Bile su to kretnje (meni) privlačnog Masai mladića, obučenog u tradicionalne crvene komade tkanine. Na moju zabrinutost zbog neposredne blizine krokodila odgovorio je smiješkom, na lošem engleskom, objašnjavajući mi kako je upravo njegov zadatak osiguravati da divlje životinje ne ugrožavaju ljudske živote. Masai su ludo hrabri ljudi, zbog noža i koplja, u svojim glavama nepobjedivi. U tom trenu na pamet mi je pala Corinne sa svojim opisom Masaija kao loših, grubih ljubavnika. Buduća novinarka u meni željela je iskoristiti situaciju i s mladićem porazgovarati o pojmu ljubavi u njihovom svijetu. Mladić je davao sramežljive, nedefinirane odgovore, a onda, kao grom iz vedra neba, privukao me sebi i poljubio. „Corinne je bila u pravu“, pomislila sam, „nije grubo, ali ovo je stvarno loše“. Iako za moje, a vjerojatno i za pojmove svake Europljanke loše, istovremeno je bilo i neopisivo lijepo, spoj neustrašivog crnog Masai ratnika i lude bijele Europljanke. Nakon poljupca me pogledao u oči i rekao mi da sam ja sad njegova žena. „Ok“, odgovorila sam, ne mogavši obuzdati smijeh. Na svoj mobitel upisao je moj broj telefona i e-mail adresu, i obećao mi da će doći u Hrvatsku, gdje god se ona nalazila. Naravno, to je bio prvi i posljednji put da sam ga čula i vidjela.

Upravo vjenčani // Foto: privatna arhiva

čitam...