KOLUMNA: Crtice iz povijesti // Drvena Koprivnica

23:00h
0
autor-petric

Prijašnje zapadno koprivničko prigradsko naselje Dubovec (danas dio Koprivnice) ukazuje da je tamo prije bila šuma. Kako se Dubovec ne spominje u srednjemu vijeku njegov je naziv najvjerojatnije došao od onih stanovnika koji su se naselili u hrastovoj šumi (dubu) zapadno od grada. Kako se Dubovec prvi puta spominje u prvoj polovici 17. stoljeća, vjerojatno je početkom toga stoljeća došlo do krčenja šumske površine. U tom dijelu Koprivnice na Kneidingerovoj karti nema ni traga šumama.

Kneidingerova karta Koprivnice iz druge polovice 18. stoljeća je posebno zanimljiva jer je ostavila trag nekoliko naziva vezanih uz vegetaciju. To su Podbukvom, Ruščice, Brezje, Ledinski jarek, Krupi germ, Glivice, Črešnjevo, Gaj i Verbik. Najveći je broj spomenutih toponima vezan uz drveće. Svi su upisani na prostorima bez šuma što dijelom ukazuje na krčenje koje je izvedeno ranije, odnosno u 17. stoljeću. Šume su uz ostale čimbenike imale i obrambenu ulogu na što je upozorila Anđela Horvat: «u bojazni pred nadmoćnom turskom velesila posvećivala (se) posebna pažnja utvrđivanju grada. Glavnu su ulogu imali: zemlja, voda potoka Koprivnice i drvo okolnih šuma».

Drvo iz šuma se koristilo kao građa za gradnju kuća. Npr. 1645. je u koprivničkim gradskim zapisnicima zabilježeno pokrivanje kuće šindrom tj. drvenim daščicama. Šindrom su se pokrivale i koprivničke kapele koje su bile građene od pletera omazanog blatom sa temeljima od drva dobivenog iz okolnih šuma. Drvo se redovito koristilo kao osnovni građevinski materijal za gradnju kuća, izradu namještaja ali i kao materijal za gradnju gospodarskih zgrada.

Anđela Horvat smatra drvo važnim građevnim materijalom u Koprivnici. Ona drži da su u 17. stoljeću «u Koprivnici unutar tvrđave –  koliko znademo – samo javne građevine bile podignute od trajnijeg, zidanog materijala, a najviđenija zgrada, tj. župni dvor da je na katu bio od drvene građe. Prema tome sa sigurnošću možemo pretpostaviti da su i građanske kuće bile drvene. Ako je tako bilo unutar tvrđave, to više moramo Koprivnicu izvan bedema i šančeva zamišljati u to vrijeme kao pretežito drveno naselja. Već sredinom 17. st. tu bijaše najuglednija četvrt «na Piazzi». Tako je tamo g. 1664. knez Mikula Natulia imao svoj dom. Očito bijaše drven. Obilni podaci govore naime rječito o tom da je u 17. st. Koprivnica imala izvan tvrđave 8 kapela koje su sve od reda bile drvene građevine, građene kanatnim sistemom. Podignute od hrastovih greda, s uloženim šibljem omazanim blatom, bjelasale su se nad blatnjavim putovima pobijeljene tako da se činilo kao da su zidane. Pet od njih nalazilo se na grobljima koja su bila raspoređena izvan tvrđave. Kapelu sv. Duha spominje već g. 1659. Vinković. O tradiciji građenja tim materijalom u tom kraju govori njegova opaska: činilo mu se da će se srušiti od starosti… Ta se tradicija građenja drvom nastavlja i nadalje tako da se u 18. st. spominje samo nekoliko novih zidanih građevina.» Ljubica Bakrač smatra «građevni fond unutar insula sigurno je drven (jer u Koprivnici se još u 18. stoljeću gradi u drvu), osim vjerojatno franjevačke crkve Blažene djevice Marije» i ostataka srednjovjekovnog kaštela.

Koprivnicu je, nakon srednjeg vijeka, tijekom ranog novog vijeka prostorno ograničila vojna prisutnost. Nakon godine 1765. varaždinski general je napustio Koprivnicu i otišao u Bjelovar, a cijeli grad sa podgrađima i utvrdom se vratio ponovo u sastavu banske Hrvatskoj, što je imalo za posljedicu promjenu odnosa vojske prema bedemima izgrađenim u 16. i 17. stoljeću.  Uz to granica između Vojne krajine i banske Hrvatske pomaknuta je nekoliko kilometara od grada, istočno od predgrađa Bregi. U prostornom pogledu grad je bio okružen svojim područjem, a u blizini grada, osim predgrađa koja su isključivo bila vezana uz naselja, postoji i predio feudalnih posjeda, kao npr. u sjeveroistočnom dijelu u okolici Herešina.